Don’t take life seriously

Sjetila sam se stihova Balaševića ‘’putuje društvo i ja čekam na red’’  prije desetak dana, kad nas je zauvijek napustio naš komšija Jim. Bio je još dobro u junu, kad je proslavio 80 rodjendan, i onda je zadnji mjesec sve krenulo nizbrdo tako da nam se čini da se nije dugo patio. Ustvari svi mi oko njega bi željeli da je tako.

Tačno prije dest godina poslala sam slike na ovaj blog pod naslovom ‘’Montreal - ljetne igre ‘’. Moj unuk se spuštao se niz mali tobogan, pozvao Jim-a  da mu se pridruži, Jim jedva dočekao i spušto se kao mali dječak.

Jim je bio, kako ovdje kažu “special”, dječački duh i u poznijim godinama. Radio je u raznim prodajama, imao je svoju malu firmu Mr. Shredder, prodavao mašine za uništavanje dokumentacije. Često je govorio da mu je najbolji kupac bila duhanska industrija, imali su puno toga za uništiti. Njegova žena Geraldine je vodila rentgen odjel u bolnici Montreal General. Kad smo ih upoznali bili su oboje mladi penzioneri. Često su imali zabave, veliko društvo, ljeti u bašti, zimi unutra. U podrumu je uredjen čošak kao pravi bar. Po zidovima fotografije sa njihove plovidbe kanalima u Engleskoj i Škotskoj. Slušali su dobru muziku, čulo se i kod nas s druge strane bašte. Jim je poznavao svakoga u svojoj ulici i dobar dio ljudi iz paralelnih ulica. Nije se moglo desiti da neko novi doseli, a da on ne porazgovara s nijma i obavijesti se o tome ko su, odakle su, čime se bave.

Jim i Geraldine su proveli medeni mjesec u Dubrovniku šezdesetih godina. Nisu htjeli ići u hotel nego su bili u privatnom smještaju. Često su pričali kako su jeli sarmu, pili  žilavku, obišli Kotor i penjali se na Cetinje. To su bile godine kad se turizam tek počeo razvijati kod nas, i oni su bili ti sretnici da osjete onu pravu gostoljubivost domaćih ljudi.  Kad sam ih prvi put pozvala na večeru sa sarmom, bili im je drago i to je poslije postala tradicija. Često smo roštiljali zajedno i sa još nekoliko bližih komšija, razmjenjivali večere. Upoznali smo njihovo društvo, tipični montrealski babyboomers. A i oni su upoznali našu širu familju. Ne primjećujemo da je prošlo skoro dvadeset godina života ovdje i da smo postali veoma bliski. Jim je uvijek hodao po bašti, provjeravao povrće i cvijeće, pričao s njima. Skoro uvijek je imao flašu piva u ruci u specijalnoj futroli da se pivo ne ohladi. Tokom zime se često žalio na hladnoću. Pred kraj zime ga je hvatala nervoza, proljeće nikad stići. Prvi sunčan i malo topliji dan, još ima puno snijega, i temperatura je znatno ispod nule, Jim izlazi u kratkim hlačama i čisti snijeg.

Tokom naših susreta Jim je volio pričati priče iz svojih mladih dana, ja sam to voljela slušati iako su neke bile ponovljene bezbroj puta. Priča o tome kako su imali požar u dnevnoj sobi, zapalio se zid oko kamina. Vatrogasci došli i razbili cijeli vanjski zid. Bio je to mjesec mart, još zima u Montrealu. Po tradiciji oni išli na odmor na Barbados u martu svake godine tokom 30 godina . Nisu htjeli da im požar pokvari odmor, zaključali su vrata od soba, stavili ceradu umjesto srušenog zida i odputovali. Popravka kuće može čekati. Promašeni odmor se ne može nikad nadomjestiti.

Još jedna vesela priča, čini mi se da sam bila u stanju zamisliti tu situaciju. Jim je radio u centru grada u ulici Saint Catherine. Preko puta je bio bar, u koji je on zalazio veoma često, mi bi rekli inventar, a oni kazu bar fly. Zamišljam to kao banjalučki Snack bar, u kojem su uvijek iste osobe sjedile za istim stolom, godinama.  Bar se zvao Pussy Glory. Pošto je tu provodio dobar dio dana, Jim je imao jako dobre odnose sa osobljem i zaradio njihovo povjerenje. Jednog jutra, glavna ulica puna prolaznika i turista, Jim stoji ispred vrata, bar još nije otvoren. Na prozoru iznad bara pojavi se konobarica u veoma izazovnoj oskudnoj pidžami, pruža ruku preko cvijeća na prozoru i baca vrečicu sa ključem i sitnim parama. Usput viče na sav glas:  Jimmy, molim te otvori bar i kasu, ja silazim uskoro. Jim hvata kesu sa ključem, otvara vrata, svi prolaznici su zastali, gledajući šta se to dešava.  

Pričao nam je i o svom djetinjstvu, odrastao je u čuvenom kvartu Westmount, gdje žive montrealski bogataši. Otac je bio cijenjeni ekonomista, u komšiluku su bile mnoge poznate familije. Leonard Cohen je išao u razred s njegovom sestrom. Mama je željela da joj sin pohadja časove vjeronauke nedeljom, uporno ga je upisivala u nekoliko crkava, ali su ga na kraju izbacili iz svake škole. ‘’Ja sam samo bio običan dječak koji je volio igrati fudbal, to je sve’’, rekao bi Jim kad bi nabrajao crkve iz kojih je bio izbačen.

Jim je još davno odlučio šta da se radi s njegovim tijelom kad umre. Prijavio se da ga preuzmu studenti medicine, govorio je uvijek da će im biti njegova jetra zanimljiva, obzirom na velike količine popijenog piva. Na kraju je jetra bila razlog njegovoj smrti, ali se desilo da se u zadnjim satima života pojavila žutica tako da nije mogao ići tamo gdje je htio.

Nama će zauvijek nedostajati veseli komšija, kojeg ću se sjećati po njegovom često ponavljenom savjetu : ‘’Never take life seriously’’.  On je imao bezbrižan i ugodan život, nisam sigurna koliko se njegov savjet može primjeniti u svakom životu. Ipak mislim da vrijedi pokušati kad god se može.

Dubravka Kušmić 12 August 2018