"Moji Univerziteti", nastavak

Gimnazija "Vlado Šuput"

1962/63 školske godine su općinske vlasti odlučile da Gimnaziju iz srca grada premjeste u zgradu Srednje poljoprivredne škole.

Derventska Gimnazija je već imala pedesetogodišnju tradiciju, bila smještena u prelijepoj zgradi, građenoj u maurskom stilu, a usput, Gimnaziju u Derventi je 1912. godine svečano otvorio moj pradjed, Hivzaga Bahtijarevic, tada ugledni gradonačelnik Banja Luke.

Zgrada Gimnazije iz 1912. god
"ukradeno sa stranice Gimnazije"

No, u zgradu Gimnazije u koju je išao moj brat, useljena je Gradska biblioteka, a moja generacija je svoje gimnazijsko školovanje započela 3 km od centra grada. Ali, to ni najmanje nije umanjilo nas đacki entuzijazam i želju za sticanjem znanja!

Sada su tu bili srednjoskolski profesori, također entuzijasti, koji su u školu i na nastavu stizali također pješke, kao i njihovi đaci!

Profesor matematike - Rudo Rajnpreht nas je uveo u svijet logike, svijet nestandardnog razmišljanja i rješavanja problema, u svijet logaritama, trigonometrije, izvoda ili derivacija sa pedantnošću svog austrijskog porijekla!

Nekad Gimnazija, kasnije Biblioteka

A jezik i književnost - prof. Milorad-Mića Jovanović, esteta i poznavalac jezika i literature, izvanrednog stila i umijeća izražavanje, što je tako fantastično znao prenijeti na učenike, da smo se poslije nastave i njegovih časova utrkivali gdje ćemo posuđivati koju knjigu!

Njemački jezik - prof. Džemal Mehičić, sa Goetheom, Heineom, Lessingom, ali i sa svim jakim glagolima i, te tada i "Deutsche Geschäftsbriefe" - njemačkim poslovnim jezikom!

Latinski jezik, teolog, bivši fratar i dipl. agronom, ali striktan u nastavi i učenju, kao da je još uvijek bio redovnik, na čemu mu i danas zahvaljujem!

Fizika - prof. Jakov Brekalo, geografija - prof. Fata Karabegović!

Historija - vrsna prof. Julija Kojić, koja je još tada sa zanosom predavala o kralju Tvrtku Kotromaniću, utemeljitelju Bosanske države!

Prof. Miti Rajkoviću - Muzičko obrazovanje, ugledni kulturni radnik Dervente, još i danas mogu zahvaliti da znam libreta najznačajnijih svjetskih opera, kao i srednjovjekovnu sakralnu muziku. Donosio je nas Mito i gramofon na časove, da slušamo “Odu radosti”! (An die Freude!), ispisivao note na tabli, kojima je počinjala Smetanina "Vltava".

Prof. Likovne umjetnosti - Milan Vukelić znao je donositi Likovne eciklopedije, predavati o talijanskim slikarima Renesanse, o da Vinčiju, a kada sam 1971 god. bila u Gojinom muzeju u španjolskom gradu Toledo, na obali rijeke Taho, vidjela sam i "Maju nudu" i Maju vestidu", slike o kojima je prof. Vukelić zaneseno predavao, kao i o plejadi impresionista, o "L’art deco ", o kubizmu i Pikasu i sl.

Fizičko vaspitanje - sportski entuzijasta, prof. Drago Simić, s kojim smo trčali kros kroz našu Derventu, ali se u fiskulturnoj sali još tada penjali na "švedske ljestve", pa možda i zato jos nisam "trblava stara gospođa" unatoč mojim godinama.

"Ingen nämd, ingen glömd!", kažu Sveđani, "Nespomenut, ne znači zaboravlje!", ali ja ću i ovaj dio mojih sjećanja završiti sa jednom epizodom sa druge godine Prirodoslovno - matematičkog fakulteta u Zagrebu, sa predavanja iz "Organske kemije!

Imali smo pismeni test o aldolnoj kondenzaciji i stereoidima i jedva čekali rezultate ispita. Prof. Krešimir Balenović (i on bio nominiran za Nobelovu nagradu! ), svojim uobičajenim teatralnim ulaskom u amfiteatar, odmah se obratio kolegama studentima: “Ko je završio Gimnaziju u Derventi?”

Ja sam se sledila, smjerno ustala među pedesetak studenata i rekla: "Ja sam završila Gimnaziju u Derventi!"

"E, vidite kolegice, vi ste jedina znali što je ikoziedar i heksaedar, na sramotu učenicima elitnih zagrebačkih Gimnazija. Čestitam!"

"Hvala, profesore!", odgovorila sam i samo mi je kolega Nikola Bonacci čestitao, a moje kolegice Vlasta Alegretti i Jasna Thaller se samo pogledale.

Eto, to je bila derventska Gimnazija, koja je pripremala svoje đake za bilo koji studij, to su bili "Naši univerziteti"

Kada me danas moje vršnjakinje pitaju kako sam uspjela sačuvati memoriju na pragu osme decenije života, ja im jasno i jednostavno odgovorim:

"Zahvaljujući siru, kajmaku i puteru derventskih snaša iz Kalenderovaca, povrću i voću vrijednih Lužanki, zdravom i svježem mesu iz derventskih mesnica Uzeira, Alijice i Ivana Sedle, svježoj ribi iz derventske Ukrine, čistom zraku i naravno, neizmjernoj ljubavi mojih Dervenčana - običnih ljudi, starih tetaka, dragih komšija, svih mojih učitelja, natavnika i profesora, a ovaj tekst posvećujem mojoj dragoj prof. JULIJI KOJIĆ, jedinoj koja je jos među živima i koja me je životno zadužila, hvaleći me kao učenicu i čije su me riječi hvale pratile cijeli život!

Na kraju, "Ća je pusta Londra sprama Splitu gradu!", pa tako i moja Derventa i "moji univerziteti" prema ostalima!!

Saida Bahtijarević - Bekić