Razmišljam...

Sin mi se sprema u posjetu starom kraju. Čini to redovito od kada se „smirio“ u Nizozemskoj. U augustu se pakuju koferi pa pravac jug. Dio godišnjeg odmora, obično oko 30 dana, se rezervira za to. Supruga, Nizozemka, je oduševljena Jadranom i čini se da će tako biti i ubuduće. Obavezno se ide na Jadran, svake godine na drugo mjesto, a usput se navrati do familije i Davorovih prijatelja. A oni su razbacani na sve strane bivše Juge zahvaljujući idiotima koji su od nekada lijepe i uspješne zemlje stvorili okruženje u kojem svako svakog mrzi i gdje se točak civilizacije vratio par stoljeća unazad. Možda ne baš svugdje, ali u većini slučajeva sigurno.

Davor odmor svake godine dobro isplanira. Evropom se putuje bez problema, granica nema, i samo je lični izbor gdje će se stati, odmoriti, prespavati. Kada se stigne u stari kraj, tu je situacija drugačija. Svakih 200-300 km granica, carine, duge kolone vozila, čekanje, ponekad satima. Tu planiranje ne pomaže jer čovjek nikada ne zna koliko će se zadržati na granici i kada će stići na odredište. Našem svijetu to, valjda, ne smeta, a onima na vlasti, očigledno odgovara. A narod se pali na glupe nacionalističke priče i ne razmišlja koliko gubi u svakom pogledu, a čekanja na granicama su samo jedan dio toga.

Prva stanica na putu je okolica Ljubljane u kojom od rata žive kumovi. Kum, nažalost, nije više među živima ali je tu kuma i njihova djeca, s kojima je Davor održao prijateljstvo i redovito se viđaju. Nekada su to bila lijepa druženja, posebno za djecu, koja su od rođenja bila zajedno a sada se vide jednom godišnje. Sada su to sve porodične osobe, a i djece ima, hvala Bogu. Posjeta kumovima obavezno uključuje obilazak lijepe Ljubljane, ponekad se skokne i do drugih poznatih turističkih mjesta Slovenije koja se, čini mi se, jedina izvukla iz kandža nacionalizma, te vladajuće ideologije na prostorima na kojima je nekada „cvjetalo“ bratstvo i jedinstvo.

S prijateljima negdje u okolici Zagreba

Iz Ljubljane se ide u Zagreb gdje se, od rata, smjestila jedna od tetaka i njena familija. I tu je sada nekoliko familija koje bi, da nije bilo rata i mržnje koje su idioti posijali (i još uvijek siju), živjele u gradu u kojem rata nije bilo. U Zagrebu se obavezno vidi s nekolicinom prijatelja iz Baranovićeve, ulice u kojoj smo živjeli oko godinu dana prije nego nas je sudbina odvela preko velike bare. Za to mu je potrebno par dana, jer se obavezno mora otići kod Vinceka na sladoled i na banjalučke čevape na Kvatriću.

Malo za prezalogajiti na svjezem zraku

Slijedeće stanica je Požega, lijepi gradić u Slavoniji u kojeg je moj srednji brat stigao ljeta 95., onih dana kada su izbjeglice i tkz Republike Srpske Krajine, nakon „herojske borbe“ kojom su otcjelili poveliki dio Hrvatske, na traktorima stigle u Banjaluku, bježeći ispred hrvatske vojske, ne ispalivši ni metka. Milošević, i ostali podstrekači zla na našim krajevima su ih izdali a narod, da budem precizniji, narodni predstavnici, koji su se par godina na sve strane hvalili svojom hrabrošću, ratnim vještinama i nepobjedivošću,  na brzinu podvili rep i pobjegi s tla u kojeg su se kleli. Brat je prije nekoliko godina izgubio borbu s opakom bolešću ali sin obavezno navraća da se vidi s ostalim članovima njegove familije koja je također živjela u Banjaluci, družeći se veoma često i igrajući se u našem dvorištu koje je bilo mjesto gdje se velika familija redovito okupljala.

Poslije Požege, ekipa stiže u Banjaluku u kojoj ostaje samo jedan dan. Tu, u osamdesetoj, živi moj najstariji brat sa suprugom i oni su jedini razlog zadržavanja. Brat je uspio ostati u gradu najviše zahvaljujući komšijama koje su stale na njihovu stranu kada je bilo najteže. Inače bi i on sada bio negdje drugdje, možda u Njemačkoj gdje su mu završila djeca.  Kada sam pitao sina zašto u rodnom gradu ne ostane duže, reče mi da tamo nema šta vidjeti niti ima koga s kim bi mogao provesti dan-dva. Par prijatelja iz djetinjstva od rata ne žive tamo a oni drugi, s kojima se igrao na parkingu naše zgrade na Starčevici su se već u ona vremena okrenula „svojima“ i sa njima nema nikakvih kontakata. Nikada nije pokušao ni da uspostavi kontakt s njima jer mu se njihovo prihvaćanje nacionalizma onako malom zgadilo i nema nikakve želje da ih vidi. Pored brata, još se jedino veseli čevapima, iako ni oni odavno nisu ono što su nekada bili.

Zadnja stanica prije odlaska na more je Mostar u kojem živi još jedna tetka, a moja sestra, koja je Banjaluku zamijenila Mostarom udajom. I tu živi već više familija i susret s njima je uvijek prijatan a obilazak starog mosta i ostalih turističkih ljepota u blizini grada (izvor Bune u Blagaju, Počitelj, vodopad Kravica...) nikada ne dosadi. I tu se ostaje par dana jer se ima razloga za druženje, a ima se i šta vidjeti.

Sinov plan obilaska rodbine svake godine je veoma sličan. Nekada rodbinu i prijatelje obilazi prije mora, a nekad je to pri kraju odmora, ovisno o mjestu na Jadranu koje izaberu za odmor. I svuda se ostaje dva-tri dana, osim Banjaluke, koja je za njega samo jedan od gradova kroz koji se prolazi i u kojem se zaustavlja samo ako je to neophodno. Dok je živog brata i njegove supruge, Banjaluka će biti jedna odrednica, istina, kratka, sinovog ljetovanja. Kada njih ne bude, ko zna da li će u nju navraćati jer tada zaista neće imati nikakvog razloga za to. Žalosna je to istina ali se ona ne može promijeniti ma koliko se idioti iz manjeg blentite trudili da ubijede sebe i one koje ih slijede o „svjetloj borbi srpskog naroda u odbrambeno-otadžbinskom ratu“ koji je etnički očistio ogroman prostor od nevinog naroda koji, niti je mogao, niti je htio, da puca na svog dojučerašnjeg komšiju, poznanika, prijatelja. Lažima se zločini ne mogu oprati, ma koliko se neki trudili. Jer, odnos sina prema rodnom gradu i onima koje je nekada smatrao drugarima jasno govore šta se to kod nas desilo. A nije moralo biti tako. Bilo je to samo pitanje izbora: biti ili ne biti čovjek. Mnogi su izabrali da to ne budu. Na svoju sramotu.