Jedinstvo srBskih četnika i partizana

9. maj je dan pobjede nad fašizmom. Tako su nas bar nekada učili u školama, tako je to u cijelom svijetu. Tako je to svuda osim u našem gradu gdje fašisti slave dan pobjede nad njima samima. Jer, kako drugačije protumačiti vijest da je gradom marširala grupa noseći veliki transparent koji je razliku između četnika i partizana konačno izbrisao.  Ako je pravo govoriti, još početkom devedesetih, s prvim danima demokratije, četnici su izmigoljili iz svojih jazbina, ali tada nismo mogli naslutiti dokle će to sve dogurati. A doguralo je dotle da su se i jedni i drugi borili protiv istog neprijatelja samo im to nije bilo jasno.

Dugo je to trajalo jer Vrbasom je proteklo jako puno vode, a Una još uvijek teče, iako se Jovan Rašković, s bine na Kastelovom ćošku, zaklinjao da će je popiti kako bi uklonio prepreku između braće.

Ko je branio da ta „istina“ konačno izađe na vidjelo teško je reči. Jer, četnici su gradom počeli šetati negdje u to vrijeme i njihova šetnja nije prestala sve ove godine. Vlast, istina, balansira između dvije vatre, i još se uvijek nije stavila na „pravu stranu“. Još uvijek nema otvorene podrške „pravim oslobodiocima od fašizma“ ali i to vrijeme će doći. Jer nisam čuo da je iko od onih koji su danas na vlasti digao svoj glas protiv ovog događaja. A šutnja je znak odobravanja, ako je vjerovati mudrostima starih. Doći će vrijeme kada će i Mile zapjevati uz iste gusle, samo je pitanje vremena. Jer, ako se mogao od mladog SKOJ-evca prešaltati u najvećeg vjernika, kojem sam patrijarh dolazi na slavu i lomi kolač slavski, doći će vrijeme kada će i on potpuno okrenuti ploču i izbaciti partizane iz svojih govora, kao što ih je izbacio s banjalučkih ulica.   

Sam događaj me nije iznenadio ali me je posebno razočaralo što se sve ovo desilo u mome rodnom gradu, što je on pao tako nisko, niže od mnogih kasaba kojih u Bosni ima dosta i za koje bi čovjek očekivao tako nešto. Ako je Banjaluka mjesto u kojem se događaju ovakve stvari, ako ona ostaje nijema i slijepa i ne buni se (čast nekolicinihrabrih novinara koji su stvari nazvale pravim imenom), onda nije čudo što se po kojekakvim vukojebinama četnici slobodno okupljaju i slave „pobjede“ iz drugog svjetskog rata, „pobjede“ koje su zabilježene crnim slovima u svjetskoj historiji.

Često me neki kritiziraju da stvari vidim crnima, da nije baš sve to tako kako mislim, ali od onog dana kada sam morao otići iz grada, ne primjećujem stvarne promjene na bolje. Banjaluka tone sve dublje u glib nacionalizma, hostorija se izvrće, laž zamjenjuje istinu, a gotovo niko ne reagira. Ako je to znak da je sve u redu i da ja pretjerujem, onda ja zaista ništa ne razumijem. A mislio sam da sam za ovih 70-tak godina ipak nešto naučio.

U svemu ovome sreća je da se tog dana nisam našao u rodnom gradu jer bi moje razočarenje bilo još veće. Ovako, ipak me sve skupa manje pogađa jer nije isto pročitati vijest na Internetu ili vidjeti događaje vlastitim očima. Jer žive slike ostavljaju dublje ožiljke od izještaja nezainteresiranog novinara koji niti ne pokušava da događaj postavi u pravi kontekst.

A do eventualnog ponovnog susreta s rodnim gradom, ružna slika će možda izblijediti, iako će biti zauvijek upisana negdje duboko u mozgu, podsjećajući me da to nikada neće biti onaj grad u kojem sam se rodio i u kojem sam proveo više od pola svoga života.