SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, March 12, 2007

Bod

Rekordan broj gostiju je tu Novu godinu docekivao na spratu hotela ‘Bosna’, pa se bina za muziku instalirala kraj zadnjeg sanka, iznad ‘Sokare’.
Ispred bio prostor za ples, stolovi posajbani – gdje se moglo.
Pored uobicajeno sjajno dotjerane publike, koja se za tu zgodu okupljala u ‘Bosni’, medju prisutnima bude i kontingent irackih oficira.
Nesvrstani.
U svecanim uniformama, njih sedamdesetak, kod nas se poducavali vojnim vjestinama.
Sve mladji ljudi, kulturni, ugladjenih manira.

Zabava isla svojim tokom.
Kako se svirkom pocne, plesaci ispune podijum.
Za pola sata, koliko je trajao muzicki set, se gosti isplesu, pa udri po pivi ili kakvom bezalkoholnom osvjezenju, uz sve glasniju i veseliju pricu.

Napravili mi pauzu, sviraci pozurili ka sanku.
Stojka i ja pive imali na bini i – uz sitnu zezu, odozgo osmatrali razvoj raspolozenja u prisutnih.

Desno od bine fina gospodja u pratnji naocitog kavalira, uz njih trojica u uniformama.
Par krenu ka sanku, kad je jedan od vojnika povuce za haljinu.
Ona se okrenu, crvena lica pokusa tkaninu osloboditi.
Vojak ne pusta, nego joj ljuta izraza nesto zivo govori.
Onda mi nekoliko prolazecih zakloni vidik, pa ne vidjeh kad poce.

Odkloni se, vidik.
Ugledam krug, u sredini – vojnik i kavalir se drze za vratove.
Skocise odmah dvojica preostalih vojnika, skoci i nekoliko civila u pomoc svome.
Zene vriste, izmakinju se, vojska i civili dalje namakinju.
Koliko tri minute, cijeli vojni kontingent marise, organizovano.
Civila je vise.
Krug se siri, pomjera u dubinu.
Lete flase, stolice, pod naletom mase popustaju hranom i picem bogato nacickani stolovi.
Zariste sukoba se pomjera ka stepenicama hotela, iza ostavljajuci raskrvavljene, poderanih kosulja i sakoa, kravata sa cvorovima na najcudnijim mjestima.
Onda uz stepenice, ka gornjim spratovima, i vise se nije moglo pratiti.
Blizu sat se nosali, kad stize vojna murija, razvali, pa ostade - nerjeseno.

Jak bod.


Caja

Labels:

2 Comments:

Anonymous Sejo said...

Dobro se sjecam opisanog dogadjaja.Dama oko koje se sve zakuhalo je zena mog skolskog druga i Arapskog je porijekla.To je bio dovoljan razlog vojnicinama iz njenog komsiluka da si daju za pravo malo vise prisnosti s njom nego sto se to svidjalo njoj , njenom muzu a bogami i nasoj raji koji su ih pokusali "upristojiti" muskim metodama.Danima je ovo bilo tema u nasem malom mistu.
Ovo me ponovo sjeti na Cajine knjige koje sam progutao oko nove godine.Planiram da ih ponovo procitam natenane ovog ljeta kada budem imao vremena na moru u hladovini uz pivkana.Nevjerovatno je cega se Caja sve sjeca! U jednoj prici opisuje majku moje mame, nasu Nanu kako su je svi zvali.Pravo ime joj je bilo Emina Huskic, porijeklom iz Livna, tetka Hasana Brkica.A podstanare smo joj svi znali:Latif i Huso iz Gorazda.Dugo su se motali po B.Luci pa su vec bili kao domaci.Nana, koja je tada stanovala iznad "Bate", volila ih je kao svoje sinove iako je kao bajagi stalno nesto s njima ratovala.Poslije je preselila na Novu Varos, gdje je stanovao i Marjan Benes, pa je djevojcice koje su posjecivale majstora ringa savjetovala da ga se pripaze i da mu ne vjeruju previse( Privarice vas!). Marjan ju je ipak jako volio.
Caja, nesto mi je ostalo nejasno: Da li je tvoj drug a moj bratic Nino namjerno slomio nogu da ne bi morao sa onom damom u prikolicu...
Pozdrav od Seje

Monday, 12 March, 2007  
Anonymous mario said...

Tačno, Caja vadi 'izgubljene priče' iz tajnih pretinaca, ali i ti, Sejo i Čanak bi mogli takođe aktivirati svoje memorije koje funkcioniraju kao kod Microsofta.
Jedva čekam da me poslušate. Možda pročitam i vašu knjigu.

Wednesday, 14 March, 2007  

Post a Comment

<< Home