SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, July 31, 2013

Japan - finale

Temple
Imao sam namjeru da nastavim javljanje jos u Japana ali vrijeme mi to nije dozvoljavalo. Popodne smo obicno zavrsavali nas program kasno. Poslije toga smo odlazili u grad Fukuoku i najcesce isli na veceru u neki od njihovih restorana. Voznja podzemnom je trajala oko pola sata pa se dolazilo u hotel dosta kasno i tada bas nisam imao snage da pisem.

Tom nam je pokazao najznacajnije stvari u gradu. Kako je Japan prenaseljen, shoping centri se otvaraju pod zemljom. Sve je povezano podzemnom zeljeznicom tako da oni sa posla svrate u te centre, pokupuju i opet na voz. Sve je prilagodjeno tome da se sto manje vremena gubi.
A ti centri su ustvari mali gradovi, sa prodavnicama hrane, garderobe, malih banaka i drugo.

Sve je besprekorno cisto i fino aranzirano sa puno ukusa.

Naravno ribe svih vrsta ima najvise ali sam vidio i prodavnicu kruha i peciva koja ni malo ne zaostaje sa ponudom kao neke evropske ili americke pekare. Na jednom mjestu se pekla riba a vidjecete i na slici da ti kuhari obuceni u uniforme po izgledu ni malo ne zaostaju za hirurzima.Sa rukavicama do lakta, maskama na licu, kapama i bijelim mantilima vise su licili na hirurge nego na kuhare. Ne daj Boze da neka dlaka padne u hranu...

U muzeju - Japanac usovio
Moje Americke kolege su se zasitili ribe pa su trazili da jedu stejk. Tom, kao dobar poznavalac nas odvede u mali restorancic na kako on kaze Japanski rostilj. Na stolu se nalazi rostilj a po vasoj zelji konobar donosi frisko pripremljene stvari za rostilj. Zabavljali smo se pekuci stvari na rostilju od junetine do povrca raznoraznih vrsta. Zanimljiva vecera, nema sta.

Nas domacin firma Mitsubishi nas je odvela na veceru u klasicni Japanski restoran. U sobi nista nije bilo osim niskog stola i jastuka za sjedenje. Predhodno smo skinuli obuci i dobili papuce. Sjeli smo na jastuke a onda su dvije konobarice u kimonima sluzile hranu. Pricao sam do sada dosta o toj hrani ali to sto su one donosile je bilo svaki put novo iznenadnjenje. Sve su to bile male porcije u zdjelicama koje se brzo pojedu, cim jednu pojedes ona donosi drugu sa drugacijom hranom. Bilo je tu i friske ribe i pecenog povrca, raznoraznih trava, umaka i nezanam cega vise nije. Sve je bilo izvrsno a ta friska riba kada se jede sa tim umacima ima bas dobar okus.

Japanski restoran
Jedenje stapicima je posebno bilo zanimljivo. Otisli smo kasno iz restorana u kome nema ni muzike niti ista na zidu od slika visi. Vidio sa samo jednu vjesalicu. Mora da je i nju neko greskom stavio.

Kimono
Japanci drze do svoje tradicije i kulture. Vidjeli smo zene na ulici obucene u kimono iako su temperature bile za to dosta visoke, zadnjih dana i preko 35C.

Ispred Mitsubishia
U firmi Mitsubishi smo bili izvrsno primljeni. Svaki sastanak je bio besprekorno organiziran.
Nas Tom je radio u toj firmi 30 godina i onda dosao u Ameriku. Kaze da je radio po cijeli dan i po 16 sati. Kada je napravio jednu inovaciju na kojoj je firma dobro zaradila, predsjednik firme je posadio drvo u njegovu cast. Trazio sam da ga uslikam pored njegovog drveta posadjenog 1997. Japanci slabo govore engleski, razumiju puno toga ali im je izgovor tezak pa nam je Tom sa poznavanjem japanskog bio desna ruka. Moja firma je 50% u vlasnistvu Mitsubisjija a 50% u vlasnistvu General Electrica pa smo i s toga imali odlican prijem. Oni takodjer dolaze i kod nas na izmjenu tehnickih informacija. Moracemo se dobro potruditi da im uzvratimo dobrodoslicu.

Tomovo drvo
Vec sam rekao da je odlika njihovog zivljenja cistoca na svakom mjestu. Na izlasku iz restorana poslije vecere dobijemo zvakacu gumu kao osvjezenje. Jedno vrijeme sam je zvakao a onda odlucio da bacim. Cijeli shoping centar sam trazio kantu za smece a onda iduci ulicom do hotela nekih 20 minuta nisam uspio naci kantu za smece. Tada sam shvatio da one njima i netrebaju jer ga oni ni ne prave za razliku od Amerike gdje se one nalaze nas svakom mjestu bilo u gradu ili zgradi. Tamo gdje ih ima kao aerodrom sve se razvrstava do najsitnijih detalja. Znam da se to sada razvrstava svugdje ali ovako detaljno kao u Japanu ja nisam do sada vodio.

Grad Fukuoka
Povratak je bio istom rutom Fukuoka-Tokyo-Chikago-Pittsburgh. Od Tokija do Chikaga smo ovaj put isli Japanskom kompanijom i vec sam pisao o ljubaznosti njihovih stjuardesa. Ovaj put je to i potvrdjeno. Usluga besprekorna sa izvsnom hranom i picem a na njihovim licima i poslije 12 sati leta je bio isti onaj osmijeh sa kojim su nas i docekale.

Kuci me mnogi zovu da cuju iskustva a ja im kazem da imam osjecaj da ta zemlja funkcionira kao jedna velika slozna porodica.

Evo par slika koje sam skinuo sa koleginih foroaparata.

Pozdrav svima.

Izet

Dorucak u hotelu

Izet, Tom, Eric, Tony

Japanska kuca

Japanaska riba

Kuhar ili hirurg

Mitsubishi rucak

Mitsubishi vecera

Rostilj

Shoping centar

Labels: ,

6 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Izvrsno stvarno, pravo osvjezenje. Ne sjecam se kad sam s toliko zadovoljstva procitala neki tekst. Izet zbilja zna " drzati tempo ". Ne znam samo je li to zbog tipicno muske posvecenosti hrani. Ne ljutite se Izete, salim se.
Nada

Wednesday, 31 July, 2013  
Anonymous Izet said...

Hvala Nado, drago mi je da sam vam bar malo uspio pribliziti tu daleku zemlju. Ja persiram iako mislim da bi lako mogli preci na 'ti', nekako je lakse. Medjutim ja i nisam bas od pera, pocnem nesto pa popravljam. Da mi je talenta vise onda bi priloga bilo vise. Imam osjecaj da drugi to brze odrade nego ja. Co, recimo za cas napise poduzi prilog. A Japan je stvarno zanimljiva zemlja iako mnoge stvari i nisam imao prilike vidjeti. Zanimljivo bi bilo otici tamo ali samo kao turista. Imao sam prilike da obidjem mnoge zemlje ali njihova razlicitost od drugih je mozda to sto mi se najvise svidjelo. Moja sestricna se vratila nedavno iz Kyota gdje je isla turisticki i bila je isto tako odusevljena Japanom. Put je dalek, podjednako iz Amerike kao i iz Evrope ali ako se ukaze prilika treba je iskoristiti. Meni je zbog zamjene noci za dan trebalo nekoliko dana da dodjem sebi. Ali sve to brzo prodje. Sjecanja ostaju. Pozdrav svima. Izet

Wednesday, 31 July, 2013  
Anonymous Anonymous said...

@ Izet
Per tu moze, dapace...
Kod Coa je to vec rutina. Mogao bi i zmireci. Pisi opusteno, bez opterecenja gramatikom i pravopisom i vidjeces da ce sve doci na svoje mjesto.
Koristim priliku da prozovemDubravku. Brine me st se usutila.
Lijepi pozdrav svima.
Nada

Thursday, 01 August, 2013  
Anonymous Nataša said...



Dragi Izete, obradovao si me ovim opisima Japana, a sigurna sam da si i druge čitatelje bloga.
Za sve je potrebna vježba, pa tako i za pisanje, a kad imaš o čemu pisati, kao ti o susretu s nedovoljno poznatom sredinom, onda pisanje ide mnogo lakše.
Nadam se da će biti još ovakvih priloga, sigurna sam da ima mnogo toga zanimljivog i nama nepoznatog i u tvom okruženju.

Japanci su preplavili Zagreb i Jadran, u svim godišnjim dobima, i dragi su nam gosti, uvijek pristojni, nasmiješeni, ljubazni, tihi.
Međutim, Japan me nikad nije privlačio. Sve to što si rekao stoji, besprijekorno čisto, ali sterilno, a ono što me odbija je što nema spontanosti, osobnosti, nema osobne slobode, nema improvizacije, već kao da su isprogramirani.
Griješim li?

Pozdrav Jasni i tebi, Nataša

Thursday, 01 August, 2013  
Anonymous Dubravka said...

Dragi Izete htjela sam ti se zahvaliti za ovaj prilog, i prije nego sto me je Nada prozvala.
Uhvatio si interesantne detalje na slikama, i docarao tvoje utiske.
Ja mislim da je tvoja poslovna posjeta vise vrijedna, nego turisticka.
Zato sto si upoznao obicne ljude i pomalo njihov nacin zivota. To se ne moze desiti u turistickoj grupi.
Azija je za nas neobicna i treba mnogo uciti da bi ih covjek razumio. Razgovori sa pravim Japancima su od neprocjenjive vrijednosti.
Razumijem potpuno tvoje odusevljenje sa servisom u avionu.
Prije dvije godine sam putovala avionom iz Shanghai do Hong Kong i nazad.
Odusevile su me sluzbenice na aerodromu i u avionu. Mlade, nevjerovatno lijepe, pametne, beskrajno ljubazne. Sve obucene u besprijekornu uniformu.
Bila je to prijatna promjena, usporedjujuci moja putovanja u USA. Namrgodjenje stjuardese, cesto u izguzvanoj odjeci, los engleski izgovor . Cesto se obracaju bez potrebne distance.
Od jedne sam jednom cula : « OK my dear you are all set, go and wait in this line. Meni se ne svidja to « «my dear » od osobe koju ne poznajem i nije mi prijatno.
Draga Nado, tu sam ja, gledam blog, kad su politicke diskusije, moj princip je da ne ucestvujem. Bilo je lijepo vidjeti nagradjen dobrovoljni rad Mirjane i priznanje za profesionalni rad Jasne. Poslala sam nesto na tu temu, mozda ce izaci.
Imam i nesto sazrelo od prije dva mjeseca, poslacu Co-u veceras.
Puno pozdrava svima od Dubravke


Thursday, 01 August, 2013  
Anonymous Izet said...

Natasa, mislim da je tvoje misljenje o Japancima prilicno ispravno. Sa njima je teze uspostaviti kontakt, ali kada ih malo bolje upoznas mijenjas misljenje. Kod mene su u firmi dva Japanca i zena Japanka. Tom, koji nam je bio saputnik je jedna otvorena i iznad svega draga osoba. Spreman da pomogne i vrlo duhovit i zabavan. Mozda je razlog tome sto vec 10 g zivi i radi u Americi. Vidim da ga drugi vole i cesto je u drustvu sa Amerikancima. Drugih dvoje je prilicno povuceno. Ovaj jedan, sa kojim imam malo kontakta, gotovo te nikad nece pozdraviti, sto je ovdje prilicno neobicno. Mi smo na veceri ostali sa njma puna 4 sata sto je za njih jako dugo. Atmosfera je bila bas opustajuca i ja sam ih tada upoznao kao drugacije. Eric, koji je veliki saljivdjija je tome doprinjeo tako da smo se sa njima druzili kao da se dugo znamo. Cini mi se da se i oni boje tog kontakta i kada im pokazes da ti to zelis vjerovatno ces dobiti pozitivan odgovor. Imam osjecaj da oni misle da su na kraju svijeta a i njihova stroga visestoljetna kultura je zasigurno kriva da su oni tako tihi i povuceni. Ako ti se ukaze prilika probaj probiti taj nevidljivi zid.
Drago mi je da si se javila.
Pozdrav,
Izet

Monday, 05 August, 2013  

Post a Comment

<< Home