Moj prijatelj Izo

U Zagrebu sam se pocetkom oktobra konacno sreo sa starim skolskim drugom Izom. Raja smo jos iz srednje skole i sa fakulteta. Izo je pri kraju fakulteta otisao u Zagreb i tu se udomacio. Kada sam prvi put poslije odlaska u Ameriku dolazio u Zagreb vidjeli smo se na kratko a onda su se veze nekako pokidale. I ovaj put je susret bio kratak jer je vremena bilo veoma malo.

S Izom smo se nasli na Trgu bana Jelacica (sto bi rekli, kod konja), a onda smo se, zajedno s Marijom odvezli do jednog restorana u blizini dzamije. Cini mi se da se restoran zove Sofra, ako me pamcenje jos sluzi. Kao i vecina susreta i ovaj je prosao u razgovoru o zivotu u zadnjih desetak godina ali i u podsjecanju na skolske i studentske dane. Izo se zadnjih godina u slobodno vrijeme bavi 'radom na zemlji'. Saznao sam kako se bavi uzgojem voca, kako pece rakiju, sto je za mene bilo prijatno iznenadjenje. Od momka sa asfalta (Izo je stanovao u strogom centru Banjaluke) nikada ne bih ocekivao da ce se okrenuti 'poljoprivredi'. Valjda se covjek kada zadje u godine mijenja pa nalazi zadovoljstvo u stvarima koje ga nekada nisu uopce interesirale. I sam vec prilicno dugo uzivam radeci u vrtu i povrtnjaku i jedva cekam da odem u penziju pa da, kako se kod nas to znalo reci, "pustim mozak na pasu".

Sa ovog kratkog susreta je ostalo mi je nekoliko slika i odlicna domaca rakija koju Nera i ja pomalo 'gustiramo' uz rucak, narocito kada je na 'meniju' grah. E tada se, svaki put, sjetimo Ize i njegovog novog 'zanimanja'. Vjerojatno cemo ga se jos vise sjecati kada se rakija popije pa se moradnemo(!) okrenuti proizvodima iz americke 'kuhinje'.