Kod Fabića u Španskom

Zagreb je grad u kojem danas zive mnogi Banjalucani. Iako su mnogi i prije ovog zadnjeg rata, na ovaj ili onaj nacin, bili vezani za Zagreb (rodbina, studij, itd) broj onih koji se odlucivao za promjenu ‘mjesta boravka’ nije bio veliki. Valjda smo tako ‘nasadjeni’ pa nas velegrad nije uspio zadrzati u svom okrilju vec smo se vracali, kako mnogi kazu, ljepotici na Vrbasu.

Svaki posjet ovom gradu (u koji svracam jer dio moje familije sada zivi ovdje) za mene je ujedno i posjet prijateljima koji od devedesetih obitavaju u glavnom gradu Hrvatske. Danas je to susret sa familijom Fabic, Jelenom i Damirom, koji od ovog zadnjeg rata zive u naselju Spansko. Jedno vrijeme smo bili ‘susedi’ jer nas je dijelio samo bivsi autoput. Bilo je to u doba kada smo kao izbjeglice proveli godinu dana u Zagrebu i zivjeli u naselju Precko. Nas zadnji susret je bio negdje tamo 94-te, onih dana kada smo se spremali za put za Ameriku.

Jelenu i Damira smo vidjeli zadnji dan naseg boravka u Zagrebu. Bio je to neplanirani susret jer smo se vec spremali za povratak u Ljubljanu odakle je nase putesevstije starim krajem krenulo tri nedelje ranije.

Jelena i Damir se dobro ‘drze’ sto bi rekao nas narod. U mirovini su (da prevedem na bosanski - penziji) ali to ne znaci da zive penzionerskim zivotom. Damir se bavi muzikom (harmonijum je zauzeo dio dnevnog boravka), a kako sam imao priliku vidjeti, clan je jednog kulturno-umjetnickog drustva pa s njim nastupa po Hrvatskoj ali i u inostranstvu. Istina je da je Damir nabacio koju kilu ali je to u njegovim godinama gotovo normalno. A volio je Damir zameziti. Sjecam se jednog druzenja kod zajednickog prijatelja Ibre Kovacevica (proslavljali smo Ibrino useljenje u stan na Starcevici). Bilo je to davno, mozda negdje pocetkom 80-tih. Na bogatoj trpezi je bilo i pecene piletine. Sjecam se kako je Damir oglabao svaku koscicu, pravdajuci se da je to ono najsladje sto se nikako ne smije baciti.

U ono par sati naseg druzenja uspjeli smo odslusati Damirov solo nastup (zabiljezeno na slikama ali i video klipom koji nazalost nemam vremena pripremiti za objavljivanje), malo reklamirali blog, a uspjeli smo uspostaviti vezu sa svijetom koristeci Skype, sto je Jelenu posebno obradovalo.

Kao sto se to ovih dana cesto dogadja, susret sa Fabicima nije bio jedini koji je bio neplaniran. Kada su nas Jelena i Damir dovezli do sestrine kuce gdje je u kratkoj posjeti bio moj brat Ivo (koji nas je opet dovezao u Zagreb iz Pozege), ispostavilo se da su Ivo i Damir jos tamo jako davno zajedno sluzili vojsku. A kako je iz Ljubljane u medjuvremenu stigao kum Srebi (svi su se brinuli da nam putovanja starim krajem proticu bez problema), bila je to sansa za jos jedan susret.

Kratko druzenje sam zabiljezio kamerom pa sam slike, kao sto obicno radim, slozio u jos jedan album.