Kod Višnje i Josipa u Zagrebu

Matoševiće, Višnju i Josipa smo već upoznali na blogu jer su se ‘vucali’ po Americi pa su ih tu moji ‘paparazi’ pronašli. A i Josip se javio jednim lijepim prilogom o gimnastici. Ovaj put je red došao na nas Amerikance da se malo ‘vucamo’ pa smo tako našu posjetu Zagrebu iskoristili da ih posjetimo u njihovom stanu na Pešćenici (znate onu o Republici Pešćenici?).

I Matoševici su, kao i većina onih koji se pojavljuju na ovim stranicama, izbjeglice iz našeg grada. Njihovo izbjeglištvo se završilo u glavnom gradu Hrvatske pa tako nisu daleko od rodnog grada u kojeg mogu skoknuti za manje od dva sata voznje novim autoputom.

Josipa poznajem jos iz rane mladosti, a bili smo generacija u Tehnickoj školi. Višnja je radila u Rudi Cajavecu kao i prilican broj onih koji su aktivni na ovom blogu. Sa Josipom smo se ‘druzili’ tokom naših izbjeglickih dana u Zagreb, kao i mnogi drugi Banjalucani koje je zadesila ista sudbina. Josip je u to doba radio u Caritasu i bio glavna veza sa rodnim krajem. Preko njega su, u doba kada su veze sa Banjalukom bile pokidane i nije bilo drugog nacina da se sazna za sudbinu familije i prijatelja, išla pisma (u oba smjera) i pomoć, koju je Caritas prevozio svojim konvojima u grad iz kojeg je bilo daleko lakše izići nego u njega ući.

Višnja se nakon dolaska u Zagreb zaposlila u RIZ-u gdje i sada radi. Izgleda da je RIZ izbjegao zalosnu sudbinu nekih drugih velikih preduzeća jer kako vidim jos uvijek postoji. Koliko ima zaposlenih ne znam, a nekada je to bila velika firma kao sto je to bio i Rudi Cajavec u kojem smo bili radne kolege u Profesionali. Višnja je, kao i većina nepodobnih inzinjera, magistara i doktora nauka, morala svoju sreću traziti negdje drugdje ali kao sto je to slucaj s velikom većinom, znanje i iskustvo steceno u Rudi Cajavecu joj je omogucilo da se u novoj sredini vrlo brzo izbori za poziciju koju zasluzuje.

Vece sa Matoševicima je prosla brzo kao i većina ostalih susreta sa starom rajom. Vremena nikad dosta a tema bezbroj.

Na kraju kratkog druzenja smo se dogovorili da nas Matoševići (koji su poznati po svojim putovanjima), kada slijedeći put ‘skoknu’ do Amerike, ne zaobidju. Nadam se da ćemo susret moći ponoviti, ovaj put na nasem terenu.

Sa ovog kratkog susreta je ostalo ovih par slika koje će, t to sam siguran, obradovati njihove prijatelje i poznanike.