SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, December 03, 2006

Godisnjica

Evo docekah i taj dan: rodjendan! Prva godisnjica! Prvih 365 dana! Preko 420 priloga, oko 99,000 pregledanih stranica! Mnogo ili malo?

Danas je evo puna godina dana kako ovaj blog gotovo svakodnevno donosi priloge o banjalucanima (bivsim i sadasnjim), mjestima i dogadjajima (vaznim i nevaznim, veselim i tuznim, najnovijim i onim iz blize ili dalje proslosti)… Nakon ovih 365 dana red je da se racuni svedu i da se vidi sta nam je dalje raditi?

Iako je ponekad bilo dana bez priloga, ukupan brojka premasuje broj dana u godini. Broj stalnih posjetilaca je rastao, istina veoma polako. I broj aktivnih suradnika je rastao, ali uz dosta napora. Sve su to pozitivni pokazatelji i brojke na prvi pogled mogu izgledati impresivne ali su one daleko manje od onoga sto se moglo postici.

Prilozi su bili raznovrsni, sto mi je i bila namjera. Mnogi pozitivni elementi su tu ali, sve u svemu, ukupni rezultati su ipak ispod mojih ocekivanja. Iako su neki ciljevi postignuti (raja se povezala, saznali smo za neke o kojima nismo imali nikakvih informacija, upoznali smo neke nove osobe, desavanja u raznim dijelovima svijeta su nam bila dostupna ponekad u trenutku desavanja, bili smo prisutni na nekoliko vjencanja, itd), sama ideja stvaranja mjesta gdje cemo se ‘sastajati’ svakodnevno, razgovarati jedni s drugima, suprostavljati nasa stajalista, biti iskreni, reci sto mislimo, cak posvadjati se, nije u potpunosti ostvarena.

Istina, postoji jedna mala skupina entuzijasta koji ulazu velike napore da se ovaj nas blog odrzi. Ta ista skupina uglavnom komentira, pokusava animirati ostale da se aktivnije ukljuce, cini ovaj blog interesantim i za druge, ali se vecina je jos uvijek samo pasivni posmatrac.

Veliki dio posjetitelja je bio i ostao neaktivan, vecina izbjegava da salje komentare, o prilozima da ne govorim. Blog je bio zamisljen kao mjesto gdje ce se razviti ziva diskusija o temama koje nas se ticu ali je gotovo po pravilu samo isti krug posjetilaca reagirao. Mnogi ne iskazuju svoje misljenje vjerojatno misleci da je bolje cuvati ga za sebe nego javno ga objaviti. Cak ni prilozi koji su predstavljali potencijal da prerastu u pravu malu knjigu (npr, kako smo zapoceli zivot u novim sredinama), nisu uspjeli privuci vise nego par aktivnih suradnika! Neki prilozi za koje sam bio hiljadu postu siguran da ce izazvati lavinu komentara, nisu imali nikakvog odjeka. Ne znam ni sam sta bih mislio, mozda su moja ocekivanja nerealna, mozda ja zivim u nekom drugom svijetu!

Da ne bih opet otisao u nedogled s istom kuknjavom (znam da sam vec dosadio i bogu i vragu), vrijeme je da polako ovaj moj komentar svodim kraju. Vec duze vremena se borim s odlukom sta da radim: da li da nastavim s naporima da od ovog projekta napravimo nesto na sto cemo svi biti ponosni ili da zatvaram radnju nakon ovih, za mene uzbudljivih (I napornih), godinu dana, i da se posvetim nekim drugim aktivnostima. Ulozio sam previse truda, proveo bezbrojne sate uz kompjuter, prekidao svakodnevne obaveze da bih provjerio da li se netko javio, nervirao se kada cijeli dan ne bi bilo ni jednog komenatara, ostajao do kasno u noc da pripremim novi prilog, cekao s nestrpljenjem da se tehnicki problemi na serveru razrijese da bi se prilog mogao pojaviti, molio raju da se aktivno ukljuci,… Ujutro sam ustajao i odmah ukljucivao racunar da vidim ko se javio, po dolasku kuci s posla, prije jela, odmah provjeravao da nema promjena, lijegao kasno da zavrsim ono sto sam jucer zapoceo. Cak i za onih prekrasnih dana (a ove godine ih je bilo jako puno), kada bih obicno cio dan proveo u dvoristu, prakidao sam rad svako malo da provjerim blog. Da ne govorim o novim idejama koje sam razradjivao (adresar sa fotografijama i kratkim biografijama, da se mozemo lakse prepoznati, dodavanje novih sadrzaja – audio i video, itd). Sav taj silni napor nije urodio ocekivanim plodom i da mi ovaj moj hobi ne bi postao mora, morao sam donijeti nekakvu odluku: uloziti jos vise truda i pokusati privuci veci broj suradnika, ostaviti vremenu da ucini svoje, ili privoditi posao kraju.

Iako sam ozbiljno razmisljao da ovo bude moj posljednji komentar i da radnju zatvorim (par priloga u zadnjih 15-tak dana su me pokolebali u mojoj vec donijetoj odluci), ipak sam nakon duzeg razmisljanja shvatio da je jedino logicno rjesenje da rad na ovom blogu svedem na jednu razumnu mjeru, a da ga ipak nekako odrzavam na zivotu dokle god to budem u mogucnosti.

Znam da ce moja odluka razocarati one koji su se svim snagama trudili da ga odrze u zivotu ali covjek treba znati donijeti odluku u pravom trenutku.

Prije nego sto zavrsim ovaj jubilarni komentar, zelio bih da se zahvalim svim onima koji su se potrudili da salju priloge na zadovoljstvo svih nas. Tu bih posebno zelio da istaknem Natasu, koja je bila jedna od prvih koja je shvatila sta sam htio ovim blogom postici. Predrag Canak se ukljucio mnogo kasnije i zahvaljujuci njemu blog je u jednom trenutku naglo dobio na popularnosti. Amir je jedini od mladje raje bio stalni suradnik sa vrlo originalnim prilozima (ovdje nikako ne smijem zaboraviti Almu). Eko bi ponekad znao zablistati ali je broj priloga bio manji nego sam ocekivao (razumijem da mu njegov posao oduzima dosta vremena). Mario je, uz poznati talent za pisanje, imao izvanrednih priloga, ali su oni, sve do nedavno bili veoma rijetki. Ovdje moram navesti njegov prilog o Ali, koji je u jednom momentu bio pravi hit, kao i prilog o Caji i njegovoj promociji koja je izazvala zucne polemike. To su bili prilozi za kakve sam se nadao da ce ih biti jos: zanimljiv, aktualan, pravi pogoci. Srdjini prilozi su nama u svijetu priblizili sadasnju Banjaluku (bar vizualno). Dubravka i Mirjana su se takodjer trudile da se zivot bloga produzi i takodjer zasluzuju posebnu zahvalu. Emira je uskakala kada bi primijetila da posustajem i na tome joj se posebno zahvaljujem. Rako Drago je na pocetku slao interesantne priloge ali je u jednom momentu jednostavno nestao, zbog priloga koji je izazvao kontraverzne komentare (sto mi je licno jako zao)

Gore navedenim, a i svim ostalim koje nisam spomenuo (I kojima se izvinjavam) se jos jednom zahvaljujem na trudu. Uz moje vlastite priloge, prikupio sam dovoljno materijala da napravim jednu interesantnu knjigu ili CD (naravno, za vlastite potrebe), koja ce na jednom mjestu sakupiti presjek jednog vremena i jedne generacije, koji je vrijedno sacuvati.

Za one koji imaju snage i zelje da posvete svoje slobodno vrijeme na slicnom projektu preporucujem da pokusaju sami. Prostor na bloggeru je besplatan a za objavljivanje priloga nije potrebno neko posebno kompjutersko znanje (osim za pripremu i objavljivanje fotografija). Mozda ce netko drugi biti uspjesniji u privlacenju raje nekim drugacijim pristupom (vise ljudi imaju vise ideja) a ja sam spreman da se u pokusaj aktivno ukljucim kao vanjski suradnik.

Co

P.S.

Uz ovaj moj komentar sam zakacio dio fotografija koje mi je Mario poslao jos u novembru mjesecu i koje nas vode u neke vise ili manje poznate kutke naseg grada. Uz fotografije nisam stavio opise jer za neke cak ne znam ni gdje su snimljene. Od Marija ocekujem da mi pomogne u opisima, ali prije nego sto to uradimo, zamolio bih blogere koji ne zive u Banjaluci da posalju svoje potpise koristeci broj ispod slike kao referencu. Bit ce zanimljivo vidjeti koliko nam je nas grad ostao u sjecanju.


Labels:

14 Comments:

Anonymous M.H. said...

Čestitam na prvom blog-rođendanu, i neka mu još mnogo njih slijede... sviđa mi se da na ovaj način spasite barem sva ta sjećanja za sve one koji danas i nisu više tamo gdje su nekoć bili, za Vašu kao i njihovu djecu... za sve one kojima je stalo do Bosne, do jedne slobodne, miroljubive Bosne...
Mahsuz srdačne pozdrave i dobre želje Vama, Vašim najdražima kao i svim čitateljima ovog lijepog bloga iz Njemačke...

Sunday, 03 December, 2006  
Anonymous Canak said...

Co, cestitke za sve sto si uradio za ovih godinu dana. Jedanaest mjeseci sam samo citao a tek ovaj poslednji dvanaesti se aktivno ukljucio u tvoj blog. Reci cu ti da mi je zivot nekako puniji ovih poslednjih mjesec dana, od kada sam se aktivno ukljucio u druzenje s vama.. Kao da sam ponovo nasao dio izgubljenog drustva.
Malo sam zbunjen ovim tvojim komentarom. Cini mi se kao da si razocaran, pa se oprastas ili povlacis iz svega ovoga. Sada, nakon naseg telefonskog razgovora, shvatam da ti ustvari nastavljas, ali sa drugacijim ciljevima i metodama. Mislim da tako I treba, jer sam od starta znao da je cilj od jednog priloga dnevno veoma , veoma tesko ostvarljiv i da trazi mnogo vise vremena i profesionalno angazovanje. Da ne duzim, predlazem ti da odredis tim koji ce raditi zajedno s tobom. Predlazem metod baziran na email konferencijama, gdje ce svako iz tima imati priliku da predlozi sta i kako dalje, i gdje i kako bi zelio da participira: u tehnickom smislu, sadrzajnom, u kojem sadrzaju itd. Tvoj posao bi bio slican poslu glavnog i odgovornog urednika bilo kojeg javnog glasila.
Razocaran si I slabim odzivom i ukljucivanjem ostalih. Opet zavisi sta je bio cilj koji si sebi I drugima postavio. Vjerovatno je I taj cilj bio suvise visok . Ja mislim da je najvaznije da blog okupi fino drustvo, one kojima je prijatno to druzenje.
Ja blog vidim kao kamerni amfiteatar sa malom, reflektorima osvjetljenom pozornicom. Na pozornici si ti, sa svojim drusvom. Pricate o raznim temama, razmjenjujete slike, sjecanja. U publici, zasticeni mrakom sjede, vecinom prijatelji I poznanici onih sa bine, njihova djeca, porodica, slucajni prolaznici koji se tu zadrze…Oni , sa svojih sjedista, ponekad dobace poneku. Razgovor tece... Poneki od njih predje u osvjetljenu pozornicu. Ukljuci se u razgovor I ostane tu. I ovi sa bine ponekad predju u mrak publike da se odmore. Razgovor se ponekad I prekida, jer I spavati se mora, a bogami I raditi… Ali drustvo se uvijek ponovo okuplja u svom amfiteatru. Lica na pozornici se mijenjaju. Ako pozornica , jednog dana postane premalena za one koji zele aktivno da se ukljuce u razgovor, ne treba mnogo mijenjati. Samo ce se dodati reflektori da bi se I publika osvijetlila. I ako jednog dana cijeli amfiteatar, I pozornica I publika, budu osvjetljeni, cilj je potpuno postignut. Ako ne, ni to nije neuspjeh, jer dok god na osvjetljenoj pozornici sjedi poneko I suvislo razgovara, I dok god u mraku publike ima onih koji ih zele vidjeti i cuti, cilj je postignut. Mnogi ljudi ne mogu podnijeti svjetla pozornice, jer ih ona guse i zbunjuju. Oni ce radije izabrati da citaju, slusaju I gledaju druge. Mi to shvatamo I prihvatamo. Vecina nas je citav svoj zivot zivjela tako. Isto tako je I sa svjetlima web pozornice, kakav je tvoj blog. Uspjeh je okupiti fino drustvo u kome ce, I onima na pozornici I onima u publici, biti tako prijatno da ce navracati svaki put kada im njegove svakodnevne obaveze to dozvole.

Sunday, 03 December, 2006  
Blogger co said...

Canak.

Ovaj tvoj komentar, kao uostalom i svi dosadasnji, govore puno toga. Mnogo vise i bolje nego sto sam ja pokusao da kazem.

Evo stigli mi prijatelji iz Toronta pa sam malo zapustio blog i nisam odmah primijetio ove zadnje komentare. Ako bude novih, vjerojatno ce biti malog kasnjenje.

Sunday, 03 December, 2006  
Blogger Mirjana said...

Najiskrenije cestitke za prvi blog-rodjendan a posebno njegovom autoru Co-u i svim ostalim blogerima koji su dokazali da su banja-lucani ostali isti iako zive u potpuno razlicitim sredinama. Najvaznije je da se svi potrudimo da se ovako lijepa atmosfera i nastavi a posebno da mladjoj generaciji pokazemo kako je lijepa nasa bivsa domovina, grad i navise nevidljivi fluid koji nas tako veze.
Puno pozdrava svima
Mirjana

Sunday, 03 December, 2006  
Anonymous Sejo said...

Dragi Co,
Cestitam! To sto si ti uradio je za divljenje! Puno puta sam se pitao kako to samo uspijevas.Samo, ne slazem se sa tobom da nisi postigao veliki uspjeh! Pa ti si nas drogirao, postali smo ovisnici.Samo par dana kada sam bio na putu nisam bio na blogu.Inace sam SVAKI DAN tu, sa vama. A sa komentarima sam vjerovatno vec i dosadio! Zbog bloga se vec svadjam sa zenom.AKO SE RAZVEDEM, TI SI KRIV!!!
Inace , ja imam samo nekoliko fotografija iz prvih 45 godina mog zivota. Sve mi je propalo u B.Luci zbog djubradi koju smo sami pustili u nase kuce! Ali sta se moze? Zato sam presretan kada objavite neku fotku na kojoj sam i ja.A ova posljednja sa Elektrijade me posebno obradovala.Nekad sam ju imao.
Ipak, par interesantnih slika imam i zelim ih poslati, samo trenutno imam malo problema sa skenerom. Ali uskoro...
Imao sam namjeru jednoga dana napisati i o nasem zivotu od odlaska iz B. Luke. I o susretima B.L-teniskih trenera koje smo jedno vrijeme organizirali, o susretima sa nasim ljudima i novim poznanicima porijeklom iz nasih krajeva!
Zato se nadam da nas neces pustiti da se opet raspemo i udaljimo. Razumijem tvoje razloge ali se ipak nadam da ce ici dalje., pa makar par puta nedeljno ili u nekoj slicnoj formi. A mogao bi se mozda organizirati ponekad i nekakav nas mali" chat"?
Ja i dalje posjecujem i "Kajak" i zahvaljujuci sportu poznajem i tamo mnogo ljudi."kajak"mi i dalje mnogo znaci ali ne toliko kao nas blog.Medjutim, Kajak je za mnogo siri auditorijum i normalno je da se tamo svasta kaze i prodje sto kod nas ne bi islo.To je normalno jer smo mi uzi krug poznanika koji se uvazavaju.Ipak smatram da Kajak dobro funkcionira i da Seha nacionalizme uspjesno zaustavlja njegovim makazetinama. Mi tu spravu uglavnom ne trebamo i mozemo iskreno reci sta mislimo!
Inace,ko zeli da vidi slike iz zivota kluba u kom radim i sa nasih kampova u Istri, moze ici na adresu :www.tc51-eschwege.net
I jos nesto: Posljednjih dana sam puno telefonirao sa B.Lukom pa sam saznao i da je Rako u medjuvremenu imao operaciju srca pa je i to sigurno razlog sto se nije javljao u posljednje vrijeme.Zdravlje je najprece!Pozdrav svima!

Sunday, 03 December, 2006  
Anonymous caja said...

Cestitam na jubileju.

Vrijeme i istrajnost prethode uspijesnosti.
Nejteze je poceti, a to je sada iza tebe, dragi kolega.

Sunday, 03 December, 2006  
Anonymous made said...

sretna godisnjica, napravio si pravu stvar, cestitam. ne javljam se vise puno jer moj nivo pisanja ne odgovara blogu, pa cu samo sjediti u mraku gledalista i uzivati.
pozdrav

Monday, 04 December, 2006  
Anonymous mario said...

Nije kasno da vam, dragi blogeri, kažem par riječi o našem razredniku. Nije on uvijek ovako strog i rezigniran. Siguran sam da ga je već napustila ova huja izazvana našim bježanjem sa časova. Popravimo li se sigurno će nas i sljedeće godine voditi na izlet. Zato ću se i ja povremeno javljati iako više uživam u miru posljednje klupe.
Hoću da kažem da mi je žao što se mnogi u divnoj Čankovoj inscenaciji smještaju u zamračeno gledalište.

Co, molim te da iskoristiš popularnost Slikainovosti i da u naše ime zaželiš brz oporavak našem Raki

Monday, 04 December, 2006  
Blogger co said...

Samo kratka obavijest da je danas pristupljeno po 100,000 put nekoj od stranica bloga, sto je za mene potvrda da se blog cita. Posjetilac je iz Banjaluke.

Vidjet cemo koliko ce vremena trebati do 200,000 posjete!

Monday, 04 December, 2006  
Anonymous cadjo said...

Cika Co,
Sto god da kazem u svrhu da te pohvalim, bice ponovljeno.
Zasluzio si sve pohvale.
Pozdravi,
Cadjo.

Tuesday, 05 December, 2006  
Anonymous Sejo said...

Dragi moji,
Samo za informaciju: Slika sa natpisom"Necu nacionalizam" pokazuje prozore moje ( do rata) sobe u ulici Strosmajerova br. 9.
Sada se ulica mislim zove Grcka pa sam ja vjerovatno Grk!Kalimera!

Sunday, 10 December, 2006  
Anonymous Anonymous said...

Iskrene cestitke,
Stranice su izvanredne, citam ih, no jos uvijek sjedim u sigurnom "mraku gledalista"... Zapravo kada imam friske informacije, ne sjetim se odmah poslati, a kad vrijeme malo prodje, onda skontam da su to vec stare informacije i tako ...
Vrijeme ide ...

S postovanjem Mirso Zilic
(Danska zap. obala)

Sunday, 10 December, 2006  
Blogger co said...

Mirso, samo da napomenem da nijedna informacija nije stara da je ne bi trebalo poslati. Ako si primijetio, ovdje objavljujemo i najnovije ali i 'informacija' od prije 30-40 godina. Prema tome, zasuci rukave, i pridruzi se.

Mnogima ce biti drago da nam se javis. Znam da materijala imas.

Sunday, 10 December, 2006  
Anonymous Omer said...

Dragi Co!

I ja sam jedan od onih koji su bili (i ostali) odusevljeni Tvojim (i nasim)Blogom, te obecali punu podrsku u aktivnom ucescu.

Nazalost, pisanje mi je slabija strana, ali sa druge strane ipak aktivno ucestvujem redovnim citanjem te upoznavanjem nasih sugradjana sa adresom i
sadrzajima Bloga.

Od sveg srca Ti cestitam godisnjicu izdavanja.

Ovom prilikom zelim Tebi i Tvojoj familiji sretnu Novu 2007.godinu, sa nadom da se uskoro ponovo vidimo.

Omer

Friday, 22 December, 2006  

Post a Comment

<< Home