Godisnjica

Evo docekah i taj dan: rodjendan! Prva godisnjica! Prvih 365 dana! Preko 420 priloga, oko 99,000 pregledanih stranica! Mnogo ili malo?

Danas je evo puna godina dana kako ovaj blog gotovo svakodnevno donosi priloge o banjalucanima (bivsim i sadasnjim), mjestima i dogadjajima (vaznim i nevaznim, veselim i tuznim, najnovijim i onim iz blize ili dalje proslosti)… Nakon ovih 365 dana red je da se racuni svedu i da se vidi sta nam je dalje raditi?

Iako je ponekad bilo dana bez priloga, ukupan brojka premasuje broj dana u godini. Broj stalnih posjetilaca je rastao, istina veoma polako. I broj aktivnih suradnika je rastao, ali uz dosta napora. Sve su to pozitivni pokazatelji i brojke na prvi pogled mogu izgledati impresivne ali su one daleko manje od onoga sto se moglo postici.

Prilozi su bili raznovrsni, sto mi je i bila namjera. Mnogi pozitivni elementi su tu ali, sve u svemu, ukupni rezultati su ipak ispod mojih ocekivanja. Iako su neki ciljevi postignuti (raja se povezala, saznali smo za neke o kojima nismo imali nikakvih informacija, upoznali smo neke nove osobe, desavanja u raznim dijelovima svijeta su nam bila dostupna ponekad u trenutku desavanja, bili smo prisutni na nekoliko vjencanja, itd), sama ideja stvaranja mjesta gdje cemo se ‘sastajati’ svakodnevno, razgovarati jedni s drugima, suprostavljati nasa stajalista, biti iskreni, reci sto mislimo, cak posvadjati se, nije u potpunosti ostvarena.

Istina, postoji jedna mala skupina entuzijasta koji ulazu velike napore da se ovaj nas blog odrzi. Ta ista skupina uglavnom komentira, pokusava animirati ostale da se aktivnije ukljuce, cini ovaj blog interesantim i za druge, ali se vecina je jos uvijek samo pasivni posmatrac.

Veliki dio posjetitelja je bio i ostao neaktivan, vecina izbjegava da salje komentare, o prilozima da ne govorim. Blog je bio zamisljen kao mjesto gdje ce se razviti ziva diskusija o temama koje nas se ticu ali je gotovo po pravilu samo isti krug posjetilaca reagirao. Mnogi ne iskazuju svoje misljenje vjerojatno misleci da je bolje cuvati ga za sebe nego javno ga objaviti. Cak ni prilozi koji su predstavljali potencijal da prerastu u pravu malu knjigu (npr, kako smo zapoceli zivot u novim sredinama), nisu uspjeli privuci vise nego par aktivnih suradnika! Neki prilozi za koje sam bio hiljadu postu siguran da ce izazvati lavinu komentara, nisu imali nikakvog odjeka. Ne znam ni sam sta bih mislio, mozda su moja ocekivanja nerealna, mozda ja zivim u nekom drugom svijetu!

Da ne bih opet otisao u nedogled s istom kuknjavom (znam da sam vec dosadio i bogu i vragu), vrijeme je da polako ovaj moj komentar svodim kraju. Vec duze vremena se borim s odlukom sta da radim: da li da nastavim s naporima da od ovog projekta napravimo nesto na sto cemo svi biti ponosni ili da zatvaram radnju nakon ovih, za mene uzbudljivih (I napornih), godinu dana, i da se posvetim nekim drugim aktivnostima. Ulozio sam previse truda, proveo bezbrojne sate uz kompjuter, prekidao svakodnevne obaveze da bih provjerio da li se netko javio, nervirao se kada cijeli dan ne bi bilo ni jednog komenatara, ostajao do kasno u noc da pripremim novi prilog, cekao s nestrpljenjem da se tehnicki problemi na serveru razrijese da bi se prilog mogao pojaviti, molio raju da se aktivno ukljuci,… Ujutro sam ustajao i odmah ukljucivao racunar da vidim ko se javio, po dolasku kuci s posla, prije jela, odmah provjeravao da nema promjena, lijegao kasno da zavrsim ono sto sam jucer zapoceo. Cak i za onih prekrasnih dana (a ove godine ih je bilo jako puno), kada bih obicno cio dan proveo u dvoristu, prakidao sam rad svako malo da provjerim blog. Da ne govorim o novim idejama koje sam razradjivao (adresar sa fotografijama i kratkim biografijama, da se mozemo lakse prepoznati, dodavanje novih sadrzaja – audio i video, itd). Sav taj silni napor nije urodio ocekivanim plodom i da mi ovaj moj hobi ne bi postao mora, morao sam donijeti nekakvu odluku: uloziti jos vise truda i pokusati privuci veci broj suradnika, ostaviti vremenu da ucini svoje, ili privoditi posao kraju.

Iako sam ozbiljno razmisljao da ovo bude moj posljednji komentar i da radnju zatvorim (par priloga u zadnjih 15-tak dana su me pokolebali u mojoj vec donijetoj odluci), ipak sam nakon duzeg razmisljanja shvatio da je jedino logicno rjesenje da rad na ovom blogu svedem na jednu razumnu mjeru, a da ga ipak nekako odrzavam na zivotu dokle god to budem u mogucnosti.

Znam da ce moja odluka razocarati one koji su se svim snagama trudili da ga odrze u zivotu ali covjek treba znati donijeti odluku u pravom trenutku.

Prije nego sto zavrsim ovaj jubilarni komentar, zelio bih da se zahvalim svim onima koji su se potrudili da salju priloge na zadovoljstvo svih nas. Tu bih posebno zelio da istaknem Natasu, koja je bila jedna od prvih koja je shvatila sta sam htio ovim blogom postici. Predrag Canak se ukljucio mnogo kasnije i zahvaljujuci njemu blog je u jednom trenutku naglo dobio na popularnosti. Amir je jedini od mladje raje bio stalni suradnik sa vrlo originalnim prilozima (ovdje nikako ne smijem zaboraviti Almu). Eko bi ponekad znao zablistati ali je broj priloga bio manji nego sam ocekivao (razumijem da mu njegov posao oduzima dosta vremena). Mario je, uz poznati talent za pisanje, imao izvanrednih priloga, ali su oni, sve do nedavno bili veoma rijetki. Ovdje moram navesti njegov prilog o Ali, koji je u jednom momentu bio pravi hit, kao i prilog o Caji i njegovoj promociji koja je izazvala zucne polemike. To su bili prilozi za kakve sam se nadao da ce ih biti jos: zanimljiv, aktualan, pravi pogoci. Srdjini prilozi su nama u svijetu priblizili sadasnju Banjaluku (bar vizualno). Dubravka i Mirjana su se takodjer trudile da se zivot bloga produzi i takodjer zasluzuju posebnu zahvalu. Emira je uskakala kada bi primijetila da posustajem i na tome joj se posebno zahvaljujem. Rako Drago je na pocetku slao interesantne priloge ali je u jednom momentu jednostavno nestao, zbog priloga koji je izazvao kontraverzne komentare (sto mi je licno jako zao)

Gore navedenim, a i svim ostalim koje nisam spomenuo (I kojima se izvinjavam) se jos jednom zahvaljujem na trudu. Uz moje vlastite priloge, prikupio sam dovoljno materijala da napravim jednu interesantnu knjigu ili CD (naravno, za vlastite potrebe), koja ce na jednom mjestu sakupiti presjek jednog vremena i jedne generacije, koji je vrijedno sacuvati.

Za one koji imaju snage i zelje da posvete svoje slobodno vrijeme na slicnom projektu preporucujem da pokusaju sami. Prostor na bloggeru je besplatan a za objavljivanje priloga nije potrebno neko posebno kompjutersko znanje (osim za pripremu i objavljivanje fotografija). Mozda ce netko drugi biti uspjesniji u privlacenju raje nekim drugacijim pristupom (vise ljudi imaju vise ideja) a ja sam spreman da se u pokusaj aktivno ukljucim kao vanjski suradnik.

Co

P.S.

Uz ovaj moj komentar sam zakacio dio fotografija koje mi je Mario poslao jos u novembru mjesecu i koje nas vode u neke vise ili manje poznate kutke naseg grada. Uz fotografije nisam stavio opise jer za neke cak ne znam ni gdje su snimljene. Od Marija ocekujem da mi pomogne u opisima, ali prije nego sto to uradimo, zamolio bih blogere koji ne zive u Banjaluci da posalju svoje potpise koristeci broj ispod slike kao referencu. Bit ce zanimljivo vidjeti koliko nam je nas grad ostao u sjecanju.