SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, January 10, 2008

Razmisljanja o Banjaluci

Nakon novogodisnjih praznika, Saima se ponovo javila, kao sto sam to nedavno najavio. Njeno pisanje tjera na razmisljanje, diskusiju, suprostavljanje stavova. Poznavajuci nas, znam da ce se sve zavrsiti na ovom tekstu, ali i to je dovoljno. A da je Saima blizu istine, znaju mnogi. Samo sto ce neki to reci javno, a drugi to cuvaju za svoje odabrano drustvo.

Dragi Co

Osam dana je već prošlo kako mi je mladji sin došao iz Rusije gdje radi za američku firmu "Parsons". Ima 20 dana odmora i onda se kućne aktivnosti umnože, dolasci prijatelja i rodbine, odlasci po sarajevskim restoranima i čevapčinicama, a dani prolaze tako brzo da ništa ne možemo kontrolisati.

Ja čitavo ovo vrijeme tražim trenutak da dam komentar na tekst "Javljanje iz Jaksonville-a" koji me se jako dojmio i neprestano razmišljam o njemu. Ne znam kako na druge ljude djeluje blog ali na mene i moje prijatelje sa kojima diskutujem ostavlja dubok trag i sve ono što se pročita ostaje jako dugo u svijesti, daleko više nego bilo kakav telefonski razgovor ili pročitani tekst u novinama.

Mene je iz ovog teksta jako dojmio pasus u kojem Djulijana piše o druženju naših ljudi tamo i o odnosu banjalučana jednih prema drugima.

Dugo vremena razmišljam o onome što sam čula o načinu odlaska iz BL od mnogih ljudi, i definitivno mi se sada čini da je to sve bio dio dobro smišljenog scenarija.

Već 1994 polako kroz tunel u Hrasnici (koji je bio jedina veza Sarajeva sa svijetom) polaku su počeli stizati banjalučani koji su do izlaska iz BL bili u raznim gradovima po Hrvatskoj. Znam da smo cijelo vrijeme do rata bili tretirani kao veliki lokalpatrioti i da smo Sarajlijama išli na nerve kad počnemo hvaliti BL . Zaista smo bili jedan poseban grad. Grad pun tolerancije, kulture, gostoljubivosti prema svakom koje dolazio u naš grad. Svi smo nekako bili raja, i veliki broj naših cura se udavalo za "došljake" jer su naši momci imali neki poseban rešpekt prema nama pa se nisu baš ni usudjivali udvarati. Dugo godina smo naknadno saznavali ko je u koga bio zaljubljen.

Banjalučani koji su došli u Sarajevu, moji dobri prijatelji ili poznanici su govorili nevjerovatne priče. Svi za koje sam znala s kim su se družili i s kim su bili najbolji prijatelji, a za koje sam pitala gdje su, dobijala sam jako puno istih odgovora. Citirat ću: "Nemoj mi ga spominjati, možeš misliti, mi se kao danas oko šest čujemo, ispričamo a sutra telefon zvoni bez prestanka, nitko se ne javlja, drugi dan isto i onda saznaš da je napustio BL. Svi su krili jedni od drugih svoje veze i puteve kojima su odlazili.Voljela bih da se nako javi i da ovu moju dilemu razriješi jer ja sam ubijedjena da je to bio smišljen plan, da se strahom ljudi polako rastjeruju, a strane vlade već imaju pripremljen plan da se to polako dočekuje i raseljava u sve zemlje Evrope i svijeta.. Znali su da dobivaju besplatno sposobne obrazovane i pametne ljude i radnike u svojim zemljama, a onda će se Bosna podjeliti po pola i priključiti susjednim državama. Sad kad je to sve stalo mi odavde bez dugotrajnog čekanja u redovima ne možemo više ni do Slovenije. Ne znam što to i danas nebi bilo moguće poželjeti da živiš u nakoj drugoj zemlji i da ti odmah odobre. Sad više ne postoji ni mogučnost spajanja porodica.

Ja sam dugo bila nesretna zbog prekinutih velikih prijateljstava iz ovih razloga i onda sam počela moliti sve koji znaju gdje su im prijatelji da se jave, jedni drugima, jer stara prijateljstva iz mladosti i djetinjstva se ne mogu mjeriti ni sa jednim novo stečenim. Kad se sretnu stari prijatelji vrijeme prestane postojati a uspomene, dogadjaji i sječanja naviru, naviru, naviru... Djulijanina rečenica "svi su se nekako družili osim banjalučana, ma nismo se ni pozdravljali u prolazu, kao da smo jedni drugima nešto skrivili"

Svidjaju mi se Djulijanini tekstovi a ova rečenica me još više uvjerili da su vaši odlasci bili dio smišljenog plana protiv kojeg kao jedinke niste mogli ništa. Pritom je silni ološ zaradjivao i oduzimao pošteno stečeni novac od naših gradjana..Vjerovatno je cilj bio i raseljavanje i razbacivanje našeg svijeta u razne zemlje i neke "treče zemlje", da vas se što prije asimilira i da zaboravite ko ste i odakle ste. Ali čini mi se "malo morgen" što bi se reklo narodnim jezikom jer ne znaju kakav smo mi tvrd orah. Sretna sam što nisi "zaključao" ovaj svoj dučan jer svaki dan iz njega izlaze dragocjene stvari u kojima možemo svi uživati jednako i istovremeno. Od Koreje, Danske, Finske, Švedske, Amerike i mislim da nema zemlje na svijetu u kojoj nema bar jedan "bosančeros" i Hercegovac.

Toliko za danas Milane i puno toplih pozdrava vama svima koji ulazite u ovaj "dućan "od Saime, banjalučanke koja živi u Sarajevu

U prvom momentu nisam namjeravao da svoj komentar kacim za Saimin tekst ali, kada je Saima vec napisala ono sta ja napisala, nisam mogao ostati ravnodusan. Saima, koja je vecinu rata prozivjela daleko od Banjaluke, osjeca sta se u nasem gradu desilo iako nije zivjela nase zivote. A mi, koji smo bili tamo, najbolje znamo sta se desavalo.

Dok se ratovalo u Hrvatskoj, a kasnije i po cijeloj Bosni, Banjaluka je, na odredjeni nacin ostala po strani. Rata u gradu nije bilo (jeste da su mnoge vojske prolazile kroz grad jos prije rata u Hrvatskoj, cetnici su bili svakodnevna slika na ulicama naseg grada), ali su neki vec odavno radili po unaprijed pripremljenom planu. Cak i oni koje smo poznavali, i s kojima smo provodili dane,vodili su dvostruki zivot: tokom dana, na poslu smo bili radni kolege, cak ‘prijatelji’, a nakon toga, 'u slobodno vrijeme', su ti isti pravili planove kako da nas se rijese. Primjera ima koliko hocete, i svako od nas bi mogao navesti nekoliko. Meni na pamet padose dva.

Vlado K, kolega sa fakulteta i posla, veliki komunista (taj atribut je ‘krasio’ vecinu), sve do zadnjeg trenutka je igrado dvostruku ulogu. Cak kada su su informacije o njegovom clanstvu u osnovackom odboru SDS-a objavljenje u novinama, i tada je tvrdio da to sto u novinama pise nije istina. A proveli smo dane i dane sjedeci zajedno na sastancima, raspravlajuci o poslu, ali i trenutnoj situaciji u bivsoj Jugi. Tek kada su se stvari pocele odmotavati, shvatio sam zasto je u svojim diskusijama bio veliki protivnik Ante Markovica.

Drugi primjer je Slobodan Boskovic, jos jedan od onih koji je vec po rodjenju bio direktor. Iako mu je trebala vjecnost da zavrsi fakultet, cim je dosao u fabriku, odmah je postao direktor jednog od programa na kojem se mlatila velika lova. E taj Boskovic, isto tako umrli komunista, je bio u direktnoj vezi s Karadzicem i ostalim koji su provodili davno razradjen plan. O njegovoj ulozi sam saznao tek nakon odlaska iz Banjaluke, kada su se na Internetu pojavili snimci i transkripti razgovora sa Karadzicem, na kojima mozemo cuti i procitati kako je nas radni kolege i ‘prijatelj’ jos davno prije rata u Bosni aktivno ucestvovali u nasem izgonu. Slobodan je bio zaduzen za doturanje naoruzanja ‘ugrozenim’, i podizanja morala istim, dok smo mi ostali jos uvijek zivjeli u uvjerenju da rata u Bosni nece biti.

Ova dva primjera su jedan manji dio organizirane mreze koja je razradila taktiku kako se rijesiti ‘onih drugih’, a da se ruke previse ne uprljaju (zanimljivo je, da su obojica 'dosljaci', sto bi rekla Saima). Drugi su odradjivali posao u mjestima izvan Banjaluke, gdje su mnoga ubistva bila svakodnevna stvar. U gradu se, tu i tamo, gotovo svako vece, desilo po koje ubistvo, bacane su bombe u odredjenim naseljima, organizirane paravojne grupe su upadale u stanove i pljackale ih (o jednoj pljacki u mom ulazu cu napisati nesto vise jednom drugom prilikom), strah se uvlacio u domove nepodobnih. Bilo je u gradu previse oni kojih se trebalo rijesiti, pa masovnijih ubistava nije moglo biti. Znalo se da svijet to ne bi dozvolio (u gradu nitko od nepodobnih nije imao oruzje, bar koliko ja to znam), pa se taktika zastrasivanja dobro razradila: ubijaj po gradu tu i tamo, pobij ljude po okolnim selima, i pametni ce to vec razumjeti.

Ljudi su shvatili da se ici mora, ako se zeli sacuvati glava na ramenu, jer nitko nije mogao predvidjeti ko ce biti slijedeci.

Bilo je zalosno gledati kako stanovi preko noci ostaju prazni, jer se familija za familijom u tajnosti iseljavala iz rodnog grada. Prevoz u zemlje Evrope je bio organiziran, samo je trebalo imati dovoljno novaca da se kupe karte i plate sve one silne potvrde koje je nova vlast namentnula. Kolege sa posla su pocele oblijetati oko stanova onih za koje se znalo da ce, prije ili kasnije, morati napustiti grad. Svako od nas zna sta se tada dogadjalo i kako smo se tada osjecali. O tim danima bi se mogle napisati knjige i knjige, koje bi trebale biti opomena mladjim generacijama da dobro otvore oci kada sklapaju prijateljstva, jer nase iskustvo je pokazalo o kakvim se prijateljstvima radi.

Dakle, Saima, ti si u potpunosti u pravu kada pises da je sve bilo unaprijed planirano. A o rezultatima tih planova mozemo citati svakodnevno iz usta onih koji su na vlasti i koji svaki dan punih usta ponavljaju kako treba braniti steceno. A niko od njih ne spominje da je polovina jednog grada istjerana sa rodnih ognjista a da nije uradila ama bas nista da je ta sudbina zadesi. I onda se jave neki koji govore kako neki od nas napadaju one koji su dobri. I da o tome ne treba pisati: bilo, pa proslo.

Jos samo nesto o dvojici ‘junaka’ koje sam spomenuo. Jedan je (Vlado) svoje ucestvovanje u ciscenju grada dobro unovcio direktorskim pozicijama u novoj vlasti, ali ga je iznenadna bolest sprijecila da u tim plodovima duze uziva. Drugi, Slobodan, je tokom jednog perioda napustio Banjaluku (cuo sam da se bio vratio u rodnu Crnu Goru), ali se kasnije ponovo vratio na mjesto zlocina i vidim da ucestvuje u nekim od manifestacija (kulturnim), kao da se nista nije desilo.

A najveci broj istjeranih zive nove zivote po cijelom svijetu i cute, dajuci za pravo onima koji su ih istjerali.

Labels:

1 Comments:

Anonymous Djulijana said...

Neki dan se je par mojih radnih kolega pozalilo nasem menadzeru na neispravnost rada naseg asistenta menadzera (koje traje vec godinama),nadajuci se da ce im on rijesiti problem. Nas menadzer im je rekao da za sve greske sto su napravljene u proslosti krivi njih vise nego li asistenta, jer nije nikada prije cuo nikakve prituzbe. Rekao je da svi dobro znaju pravilo hierarhije (chain of command)i ono nije postovano.
NARAVOUCENIJE: Kratko receno CUTANJE=ODOBRAVANJE.
Trebam li reci da se je asistent "promijenio" pa sad sve radi "u rukavicama".
Ovo mu ga dodje kao Ezopova prica o Bosni, ali je opet razlika ogromna jer kome smo se mi to mogli zaliti, nismo imali Menazdera koji bi bio voljan da nas saslusa. Zato se slazem sa Saiminom konstatacijom o unaprijed pripremljenom planu za koji smo mi kasno saznali.
Slazem se i sa Co-om da treba pisati i imenovati kao lose tako i dobre primjere koje znamo. O tome cu drugom prilikom.
Pozdrav svim blogerima,
Djulijana

Thursday, 10 January, 2008  

Post a Comment

<< Home