SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, April 22, 2008

Proslava dana grada!

Vjerujem da se mnogi od vas sjecaju danasnjeg datuma. Onima koji su ostali u Banjaluci ne treba podsjecanja: proslava dana grada je vec odavno pocela i nadam se da u njoj uzivaju. Oni drugi ce se mozda sjetiti proslava prije ovog zadnjeg rata. Mene sjecanje bas posebno ne sluzi. Ne sjecam se puno toga, mozda jedino vatrometa koji su postali popularni negdje pred rat.

Proslava grada je po mnogo cemu kontradiktorna. Cini mi se da je danasnjoj vlasti u interesu da se naglasi kako je Banjaluka 22. aprila 1945. godine oslobodjena od fasizma, iako bi, zapravo neki drugi datumi vise odgovarali. Svi mi rastjerani po svijetu dobro znamo kako je i kada Banjaluka ‘oslobodjena’. Da su je oslobadjali antifasisti, ne bi veliki broj bivsih stanovnika sada slavio neke druge datume. Da su namjere postene, sadasnji gradonacelnik bi bar spomenuo one istjerane i pozvao ih da se vrate na svoja ognjista. Ali ne, oni se nigdje ne spominju, jer bi njihovo spominjanje moglo dovesti u pitanje vezivanja proslave dana grada sa danom oslobodjenja.

Gradonacelnik se hvali kako ce na dan proslave biti potpisan sporazum o saradnji sa Sremskom Mitrovicom u kojoj, prema njegovom kazivanju, zivi oko 7000 ljudi sa banjaluckih prostora. Sumnjam u tacnost ove konstatacije. Poznavajuci nekadasnju Banjaluku, ne sjecam se da su se bivsi gradjani masovno selili u druge krajeve bivse nam domovine. Cak naprotiv. Svi smo bili svjedoci naglog doseljavanja u nas grad: sto iz okolnih sela i gradica, sto sire (i sam sam bio svjedok doseljavanja u mom bivsem komsiluku: u veoma kratkom roku nekoliko familija se doselilo iz Futoga, Vojvodina!).

Bilo bi postenije da je vlast potpisala sporazum o suradnji sa nekim od mnogobrojnih gradova u Svedskoj, ili recimo, Norveskoj, u kojima sada zive rodjeni banjalucani. Tako bi se bar na papiru cinilo da su im namjere iskrene. Ovako desetine hiljada banjalucana rastjeranih po svijetu politikom (i nasiljem) koju je sprovodila nekadasnja vlast (a ciji su ovi danasnji vlastodrsci pravni nasljednici) proslavu grada vezanu za svijetle tradicije narodno-oslobodilackog rata mogu shvatiti jedino kao farsu a nikako kao iskrenu zelju da se te tradicije i dalje njeguju. Jer kako drugacije protumaciti cinjenicu da se niko nikada iz danasnjeg politickog vrha nije izvinio protjeranim za ono sto im je ne tako davno ucinjeno.

Odgovor na ovo pitanje je jasan, za sve one postene i dobronamjerne, koji su ‘iskrenost’ onih koji danas vladaju Banjalukom osjetili na svojoj kozi.

Labels:

5 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Lutajuci po internetu naidjoh na chombeblog.blogspot.com , kojeg toplo preporucujem svim blogerima. Pocinje upravo ovako:

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma.......da ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo."
M.Selimović

Nista vise nije potrebno reci jer se odnosi i na sve nas koji pokusavamo da sve ono sto nas je dovelo do ovoga gdje smo sada, jednostavno ne padne u zaborav. Svi mi pokusavamo ici novim ne utabanim stazama. Desavaju nam se i lijepe i ruzne stvari u zivotu, ali slazem se sa Coom da ne smijemo zaboraviti sta je bilo,sto rece i Mesa Selimovic, DA NE OSTANE U KOVITLACIMA MAGLE, KAO DA NIKAD NIJE BILO.
Zato je nekada potrebno otvoriti dusu i iskazati svoja osjecanja. Niko to ne radi iz koristi, ali ce mozda nekome (nadajmo se) prosiriti pogled.
U svakom slucaju HVALA I VELIKA SLAVA BORCIMA 1941-1945. Oni nam jesu donijeli slobodu od Fasizma i bilo nam je lijepo. Oni se nisu mogli boriti za nasu slobodu ponovo, negdje smo i mi zatajili. Nismo bili dovoljno budni, dok smo se spremali za akcije tipa NISTA NAS NE SMIJE IZNENADITI i cekali na VANJSKOG neprijatelja, UNUTRASNJI je odradio svoj davno isplanirani zadatak. Dok smo se MI smijali "Top listi Nadrealista", ONI su je nazivali najglupljom serijom u istoriji TVSA i prepisali recept za svoju buducnost. Ne mogu uvijek kriviti i kritikovati druge nekada treba biti i samokritican (stara skola, ha). U svakom slucaju se slazem da je proslava kakva jeste danas, jedna obicna farsa. Nije mi jasno da niti jedan od prezivjelih boraca prisutnih na proslavi, nije izrazio zaljenje za svojim saborcima koji su protjerani iz svoga grada za kojeg su se zajedno borili, o gradonacelniku necu da trosim rijeci. Pa, nisu se bojali Hitlera u ono doba, a sada im je Dodig zavezao jezik. TUZNO I RUZNO.
Pozdrav svima,
Djulijana

Tuesday, 22 April, 2008  
Anonymous Karmen said...

Dugo bi se moglo pricati i objasnjavati zasto se nekadasnji "borci" ne javljaju. Razlog tome nije sto se boje Dodiga. Veoma dobro i jednostavno je to objasnjeno u knjizi "Bosnjak - Adil Zulfikarpasic", preporucujem svima da je procita.

Pozdrav od Karmen iz Melburna

Tuesday, 22 April, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Istina je da nisam procitala knjigu, a nadam se da cu je uskoro dobiti od nekoga iz naseg "Citalackog kruga"' ali je isto tako istina da sam bila ocevidac odnosa "ratnog rukovodstva" prema mome ocu koji je bio Prvoborac '41.god. Istjeran iz jednog stana u "adekvatniji za njihove potrebe". Otisao je u Opstinu da se zali, misleci da je greska u pitanju. Tu noc su mu dosli maskirani i naoruzani "nepoznati hrabri srpski borci" i pretukli ga metalnim bokserom istjeravski ga u pola noci zajedno sa suprugom na ulicu, nisu im dali ni lijekove da ponesu sa sobom. Oduzeli su im stan i sve sto je bilo u njemu. Tada je imao 73 god.starosti. Tada mi je rekao da spasavam djecu kako znam i umijem. Nije htjeo izaci iz BL, rekavsi da ne brinem za njega jer je on vec umro onog dana kada je poceo raspad SFRJ. Nije dozivio povrat stana, preminuo je '97. u kuci svoga rahmetli punca, u kojoj je Opstina smjestila izbjeglice iz Glamoca i koji su se sepurili po cijeloj kuci, ostavljajuci njima jednu sobicu i "dozvolili im da koriste kupatilo i kuhinju". Mnogo toga sam vidjela i dozivjela do svog izlaska 22.Feb.'95., ali to je bilo tada. Zato sam misljenja , da oni koji su jos medju zivima ne bi trebali dozvoliti SADA da ih neko koristi u izvodjenju svojih farsi. Ne bi trebali dozvoliti da ih neko manipulira do posljednjeg zivog svjedoka. To je najmanje sto duguju i mogu uciniti u cast onih koji nisu vise tu u gradu za kojeg su se rame uz rame borili, gladovali, ginuli.
To je moje licno misljenje.
Pozdrav svima ,
Djulijana

Wednesday, 23 April, 2008  
Anonymous Muris T. said...

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=fok&broj_id=567&tekst_rb=3#anter8

Friday, 25 April, 2008  
Anonymous Meli said...

Uz Murisov, evo i moj doprinos za "Dan Grada", a vjerujem da su citaoci ovog bloga vec od ranije upoznati s mijenjanjem izgleda bas onih dijelova grada koji imaju "problematicnu" arhitekturu i podsjecaju da neka druga vremena:

http://www.sarajevo-x.com/clanak/080425029

Tuzno, jadno i bijedno.

Friday, 25 April, 2008  

Post a Comment

<< Home