Proslava dana grada!

Vjerujem da se mnogi od vas sjecaju danasnjeg datuma. Onima koji su ostali u Banjaluci ne treba podsjecanja: proslava dana grada je vec odavno pocela i nadam se da u njoj uzivaju. Oni drugi ce se mozda sjetiti proslava prije ovog zadnjeg rata. Mene sjecanje bas posebno ne sluzi. Ne sjecam se puno toga, mozda jedino vatrometa koji su postali popularni negdje pred rat.

Proslava grada je po mnogo cemu kontradiktorna. Cini mi se da je danasnjoj vlasti u interesu da se naglasi kako je Banjaluka 22. aprila 1945. godine oslobodjena od fasizma, iako bi, zapravo neki drugi datumi vise odgovarali. Svi mi rastjerani po svijetu dobro znamo kako je i kada Banjaluka ‘oslobodjena’. Da su je oslobadjali antifasisti, ne bi veliki broj bivsih stanovnika sada slavio neke druge datume. Da su namjere postene, sadasnji gradonacelnik bi bar spomenuo one istjerane i pozvao ih da se vrate na svoja ognjista. Ali ne, oni se nigdje ne spominju, jer bi njihovo spominjanje moglo dovesti u pitanje vezivanja proslave dana grada sa danom oslobodjenja.

Gradonacelnik se hvali kako ce na dan proslave biti potpisan sporazum o saradnji sa Sremskom Mitrovicom u kojoj, prema njegovom kazivanju, zivi oko 7000 ljudi sa banjaluckih prostora. Sumnjam u tacnost ove konstatacije. Poznavajuci nekadasnju Banjaluku, ne sjecam se da su se bivsi gradjani masovno selili u druge krajeve bivse nam domovine. Cak naprotiv. Svi smo bili svjedoci naglog doseljavanja u nas grad: sto iz okolnih sela i gradica, sto sire (i sam sam bio svjedok doseljavanja u mom bivsem komsiluku: u veoma kratkom roku nekoliko familija se doselilo iz Futoga, Vojvodina!).

Bilo bi postenije da je vlast potpisala sporazum o suradnji sa nekim od mnogobrojnih gradova u Svedskoj, ili recimo, Norveskoj, u kojima sada zive rodjeni banjalucani. Tako bi se bar na papiru cinilo da su im namjere iskrene. Ovako desetine hiljada banjalucana rastjeranih po svijetu politikom (i nasiljem) koju je sprovodila nekadasnja vlast (a ciji su ovi danasnji vlastodrsci pravni nasljednici) proslavu grada vezanu za svijetle tradicije narodno-oslobodilackog rata mogu shvatiti jedino kao farsu a nikako kao iskrenu zelju da se te tradicije i dalje njeguju. Jer kako drugacije protumaciti cinjenicu da se niko nikada iz danasnjeg politickog vrha nije izvinio protjeranim za ono sto im je ne tako davno ucinjeno.

Odgovor na ovo pitanje je jasan, za sve one postene i dobronamjerne, koji su ‘iskrenost’ onih koji danas vladaju Banjalukom osjetili na svojoj kozi.