SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, January 20, 2008

Saima iz Sarajeva - Krleža

Saima se javlja ponovo, kao sto je obecala. U situaciji kada je ogromna vecina pasivna , njena javljanja mi dodju kao nekakvo svjetlo u tunelu. Nadam se da se nece umoriti i utopiti u sivilo koje nas okruzuje. Evo sta mi Saima pise ovaj put:

Milane, kazes da te moj posljednji tekst nije ostavio ravnodušnim i da želiš da se čitaoci sa mnom ili slažu, ili suprostavljaju stavove, ili opisuju neka svoja lična iskustva. Najgore bi bilo da ih ostavi ravnodušnim ili da se sve završi na šutnji.

E pa. moj Milane, Krleža je prije 70 godina napisao: "Sačuvaj me bože srpskog junaštva, hrvatske kulture i muslimanske šutnje." U ovom ratu je nevjerovatno to da rečenica koja je napisana prije toliko godina danas ima uporište u svakom segmentu, svakog dogadjaja koji nam se desio od 1990 do 1995 god, i nigdje nije bio toliko uočljiv kao u Sarajevu tih ratnih dana. Ja sam provela rat na prvoj liniji i ko god zna Sarajevo, to je čuvena zgrada "Loris" kod Željinog stadiona, Samo 30 metara široka ulica je bila zona razdvajanja. U zgradi preko puta nas su bili srpski ‘junaci’ naoružani do zuba, a kod nas na cijeloj zgradi momci u farmerkama i tenama sa možda 10-tak puškica. Milane sve što ti pišem je sto postotna istina jer nikad mi nisu bili niti će ikad biti "ni svi Srbi isti ,ni svi Hrvati isti": SAMO LJUDI i NELJUDI".

Za nepune 4 godine rata nikad ali zaista nikad nije bilo niti jednog pokušaja proboja i prelaska tih 30-tak metara prema nama od strane "tih junačina". Ali zato granata svih vrsta i kalibara sa okolnih brda i velike udaljenosti je bilo da im se broj nikad neće saznati. Zgrada i sada služi obilasku turista a jedan dio je bio i miniran eksplozivom koji su na sankama dovezli Hrvat i musliman sa Grbavice a onda daljinskim upravljačem aktiviran. Sreća je jedino što su ova dvojica ostali živi jer su borci sa ove strane mislili da je to uobičajeno protjeravanje sa Grbavice i da ova dvojica nose nešto malo svoje sirotinje na sankama. Glavni inžinjer koji je sve to organizovao zvao se Milan (zaboravila sam prezime) je nakon dvije godine uhapšen i suđen,zahvaljujući poštenim Srbima sa Grbavice.

U ovom ratu se sve zna o svakom ali većinom se šuti. Kad je došlo do sukoba sa Hrvatima, naši ljudi koji su se zatekli u Hrvatskoj su preko noći gubili rodbinu, prijatelje, a količina uvreda i poniženja koja su doživljavala dolikuje doista samo narodu sa "velikom" kulturom. A Bošnjaci šute li šute javno, boje se prozboriti protiv bilo koga, a u svojim zatvorenim krugovima teme su neprestane o zloči drugih i dobroti svojih. E moj Krleža, pogodi on nešto čemu dugo,dugo nema kraja.

Ja sam za svoj cijeli radni vijek govorila sve što sam mislila u svim sredinama i zato uvijek dobijala niža radna mjesta, gubila prijatelje i rodbinu kojima sam govorila u lice i očekivala da me argumentima pobiju u mojim stavovima i da se ja bez ikakvih problema izvinim. Ali nikad ništa od toga, samo uvrijedjene sujete i nepriznavanje vlastite sebičnosti i samoživosti.

Kad si na svom blogu otvorio mogučnost i sučeljavanja sa mojim stavovima sa nestrpljenjem sam očekivala bar neki odgovor, ali ništa. Definitivni je materijalno dobilo sve bitke u odnosu na duhovno za koje treba odvojiti vremena i prostora a da ništa ne donosi.

Pozdrav Saima

Saimu znam iz skolskih dana i znam da je i onda govorila ono sto misli, sto je i u ono doba bilo rijetkost a danas pogotovo . Istina je da to vecina ne voli, a nije ni isplativo. Vise se usicari govoriti ono sto drugi zeli cuti, a ‘svoju istinu ‘cuvati samo za sebe i uzi krug ‘svojih’. Kako drugacije objasniti cinjenicu da moje spominjanje dvojice bivsih ‘prijatelja’ i poznanika nije izazvalo ama bas nikakvu reakciju.

Meni je neobjasnjivo da saznjanje da je jedan od nasih ‘kolega’ bio ukljucen u naoruzavanje Srba u i oko Banjaluke u proljece (maj) 1991, kada je vecina nas u Banjaluci vjerovala da rata u Bosni nece biti, ne izazva ama bas niti jednu reakciju kod onih koji su s tom istom individuom dijelili radnu sredinu, druzili se i na kraju, bili protjerani iz svog grada zahvaljujuci njegovom ‘radu’. Taj nas kolega, ‘pjesnik po dusi’ kao i jos neki koji su bili inicijatori onoga sto se kod nas desilo, je svaki dan isao na posao kao i svi mi, odradjivao svojih osam sati (vecina nas zna kako), i dalje je bio clan komunista, a istovremeno iza ledja radio prljavi posao. Iz njegovog telefonskog razgovora je vidljivo da je u sve ono sto ce se desiti bio ukljucen od samih pocetaka koji sezu ko zna koliko godina prije 91. Sada, sa ove distance, moram priznati da je bio odlican glumac (pored toga sto je bio ‘pjesnik’) i da je svoju ulogu odigrao bez greske, jer nitko u ta proljecna vremena 91. nije nista primjecivao. Stvari su na vidjelo isplivala kasnije, prekasno za nas koji smo setali Gospodskom za mir, dok su Slobodan i njemu slicni vec odavno znali sta ce nam se desiti. Trebalo mi je nekoliko godina da povezem neke dogadjaje iz tih vremena. Tek sada mi je jasno zasto nas radni kolega nije ucestvovao u tim setnjama, vec je istovremeno dijelio oruzje ‘ugrozenim’. Istina je, vidio sam ga tih dana, ali medju onima koji su setnje posmatrali sa strane, (u farmerkama i nanulama, svojoj omiljenoj garderobi, u kojoj je cak igrao tenis!), u drustvo jos nekih koje sam ovdje spominjao, dok mu je rodjeni brat bio na ‘drugoj strani’.

Za Boskovica sam cuo da se jedno vrijeme izgubio iz Banjaluke (vratio se u rodnu Crnu Goru, mislio sam da je shvatio u sta se uvalio pa se pokusao izvuci iz svega), ali ga opat ‘vidjam’ na ‘kulturnim dogadjanjima ‘ u Banjaluci, kao da se nista nije desilo. A vecina onih koji znaju sta je radio i koju je ulogu igrao u predratna i ratna vremena, suti, kao da je to nesto najnormalnije na svijetu. I osjeca se krivom sto su istjerani sa svojih ognjista.

Istina je Saima, ljudi sute, iz razno-raznih razloga. A izgleda da je istinita i ona narodna “psi laju, a karavani prolaze”. Ali netko mora i to raditi.

Labels:

9 Comments:

Anonymous Sasa Dzindc said...

Dobar dan Co,

Danasnji prilog nase kolegice Saime ponukao me da se javim. Prije par dana sam dobio tekst, objavljen na internetu, o nasoj Banjaluci. Smatram da ga treba afirmisati, pogotovo sto I danasnji prilog govori o neprestanoj ljudkoj sutnji I pasivnosti, a tekst koji saljem je sve, samo ne sutnja.
Posebno mislim da poruka izrecena u tekstu je znak da ima ljudi koji vide sustinu problema I koji se ne boje reci istinu. Ne znam gdje je tekst prvo izasao, ali predlazem da bude u cijelosti objavljen.
Ovaj tekst posebno posvecujem tati I sinu Mazalicin kao predstavnicima bivseg (tata) I uzdanici novog (sin) sistema” demokratske” I prosperitetne RS, jer predpostavljam da ce ovim putem I oni biti informisani o ovome.

PS
Poseban pozdrav nasoj Saimi I njenom cjenjenom suprugu Vici.

Banjaluka - njen ponos i njen stid
Preispitivanja

Banjaluka, kao uostalom i svaki drugi grad, u svojoj istoriji ima datuma i liènosti kojima se može ponositi, kao i datuma i liènosti kojih se mora stideti.

Istorijska je istina da je 1941. iz grada izašlo oko 400 antifašista koji su se ukljuèili u redove krajiških ustanika protivu fašizma, da bi njih oko 3280 uèestvovalo sa oružjem u ruci u toj antifašistièkoj borbi iz koje je izašao 21 narodni heroj.

Banjaluka ima što nema nijedan jugoslovenski grad - tri brata tri narodna heroja - Mažari Ivica, Josip zv. Šoša i Drago. Brojna su braæa i sestre, Hrvati i Muslimani koji su se 1941. našli meðu srpskim ustanicima: Pavliæi (Nikica, Stjepan, Dane), Maglajliæi (Šefket, Dževad, Munib, Osman, Vahida), Odiæi (Slavko i Ivica), Karabegoviæi (Osman, Irfan, Ajša) i drugi.

U gradu je živelo i pet sestara Peroviæ (Danica, Lepa, Brana, Jela i Dušanka) koje su nosioci Partizanske spomenice 1941. U posleratnom vremenu, ako uopšte ima posleratnog vremena, u gradu je živelo preko 320 nosilaca Partizanske spomenice. Najveæi broj njih roðen je u gradu u kojem su brojne ulice dobile imena poznatih partizanskih rukovodilaca i narodnih heroja. Ovo kao i mnogo drugoga sliènoga predstavlja veliki i istorijski utvrðen ponos grada.

Ali, u gradu je za vreme kratkotrajne ustaške vladavine živeo i zla èinio Viktor Gutiæ, a iz grada je blagovremeno pobegao Stevan Moljeviæ da bi postao glavni ideolog ravnogorskog èetnickog pokreta.

Ponos grada u predratnom vremenu èinile su i tri bogomolje: Ferhadija nasred grada i prekrasna graðevina, pravoslavna crkva izmeðu banskih dvora i banske palaèe, te katolièka velièanstvena katedrala na Petriæevcu.
Pravoslavnu crkvu su ustaše porušile veæ 1941. godine, uništivši time ne samo pravoslavnu bogomolju nego i veoma vredan graðevinski banjaluèki
spomenik. Ferhadiju, pak, koja je bila daleko više istorijski spomenik nego što je bila bogomolja, kao i petriæevaæku katedralu koja je takodje predstavljala poseban graðevinski objekat, srušili su Karadžiæevi i Krajišnikovi sledbenici. Sve ove tri verske graðevine, a posebno Ferhadija, predstavljale su ponos grada, a po rušenju njegov veliki stid i sramotu.

Istina, pravoslavna se bogomolja podiže u našem vremenu, a za podizanje druge dve postoji neviðen otpor onih koji su dali nalog da se one sruše, što predstavlja neprimeren i necivilizovan odnos prema vernicima druge vere i sramotu sadanjih stanovnika grada.

Poseban stid i sramotu grada predstavlja sve ono što su Karadžiæevi i Krajišnikovi sledbenici, nošeni ideologijom koju je širio i zastupao advokat Stevan Moljeviæ, ideolog Draže Mihajloviæa, èinili sa graðanima nesrpske nacionalnosti: progonjenje graðana druge nacionalnosti, oduzimanje i pljaèkanje njihove imovine, kuæa i stanova, otpuštanje s posla, svakovrsna ponižavanja i stavljanja u položaj nedostojan èoveka, rušenja svih spomenika koji su bili ponos grada, menjanje ulica grada (podaci govore da su u gradu promenjena imena preko 450 ulica koje su nosile, pre svega, simbole narodnooslobodilaèke borbe ili imena znamenitih liènosti grada, a koja nisu pripadala srpskoj nacionalnosti).

Stid zbog rušenja svega onoga što podseæa na narodnooslobodilaèki rat, nosiæe na svojim leðima i Srbi borci narodnooslobodilaèkog rata i njihova
boraèka organizacija koja nije imala ni hrabrosti, ni pameti da se suprotstavi svemu onome što su èinili Karadžiæevi, Krajišnikovi i Mladiæevi poslušnici nad graðanima nesrpske nacionalnosti. Izgleda da je onih 75 viðenih Muslimana grada imalo mnogo više hrabrosti da se, a u zaštitu svojih sugraðana Srba, svojom Rezolucijom suprotstave ustaškim zloèinima, nego što su imali hrabrosti banjaluèki borci narodnooslobodilaèkog rata i njihova boraèka organizacija da se suprotstave Karadžiæevim i Krajišnikovim zlodelima u gradu.
Danas je u Banjaluci sedište vlade Republike Srpske, vlade koja se u ove dane našla na raskrsnici: da li da krene prema »svojoj matici« i svoj voz prikaèi za beogradsku politiku koja ce Republiku Srpsku odvesti u provaliju, a sto bi bio najveæi stid meðu mnogim drugim koje je uèinila u ranijoj, a posebno u skorijoj prošlosti grada, prihvatajuæi crno-crvenu beogradsku politiku ili da krene na drugu stranu i svoj voz prikaèi za politiku saradnje sa svetom, da tamo traži svoju buduænost i zajednièki život, pre svega sa svojim starim sugraðanima nesrpske nacionalnosti i ostalim demokratskim svetom.

Dimitrije Bajalica

Sunday, 20 January, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Co,
mora da zivim na nekom drugom planetu, jer ja to sivilo koje spominjes ne vidim. Vidim cijeli spektar boja, kako sivu, tako i sve druge boje. Zao mi je ako ih ti ne vidis, jer onda slika svijeta koju vidis oko sebe nije realna.

Dragi Saima i Co,
svakako me vasi prilozi i komentari nisu ostavili ravnodusnom, kao sto sam sigurna da nisu nikoga tko prati blog.
Mnogima je, kako nama izbjeglima iz BL, tako i onima koji su u njoj ostali, poznato sto su imenovani radili u ratnim vremenima. Dobro jest sto je to objavljeno na blogu, jer ostaje trajno zabiljezeno.
Dobro jest sto se s kolektivne krivnje preslo na individualnu krivnju.

Bez obzira sto se nitko od izbjeglih nije javio, sigurna sam da svi osudjujemo njihove akcije u ratu, a isto tako znamo da oni koji su ostali u BL, a osudjuju takve aktivnosti svojih sugradjana, ne smiju vase priloge komentirati, jer u BL nije pobijedila demokracija, vec nacionalisticka opcija, koja na zalost i na sramotu vlada na osnovu rezultata glasanja na izborima.

Mi izbjegli iz BL, ne slozivsi se s razmisljanjima nacionalisticke vecine bili smo primorani napustiti grad, oni koji su ostali imaju mogucnost da se izbore za svoje bolje i humanije sutra, regularnim putem na izborima.
Izbori su pokazali koju opciju podrzava vecina gradjana Banja Luke.

Sto bismo to mi onda trebali uraditi po vasem misljenju?
Raspravljati na blogu iz mjeseca u mjesec o uzrocima, ratu i posljedicama rata?
Kuda nas to vodi?
Da izgubimo sposobnost da osim sive vidimo i druge boje.

Gotovo je dragi prijatelji s revolucijama! Pogotovo ne iz inozemstva u sigurnosti demokratskih drustava i solidnih placa.

Ostavimo svakome da u svojoj sredini uredjuje svoje drustvo.
Zar smo zaboravili koliko su nama -vanjski nasi - odmogli u zadnjem ratu.

Mi se u onu sredinu ne zelimo i necemo vratiti. Ucestvujmo u kreiranju nasih sredina da budemo njima zadovoljni.



U prethodnom prilogu Saima je pisala o nasima u novim domovinama, prekidima prijateljstava i o zaziranju Banjalucana da se medjusobno druze i pomazu. To dobrim dijelom nije tocno, jer brojni prilozi i fotografije s raznih druzenja Banjalucana to demantiraju. S druge strane, zasto bi se trebali druziti Banjalucani? Nikada nisam bila za okupljanja i druzenja na osnovu vjere, nacije, spola,teritorijalne pripadnosti,... Druzim se s ljudima s kojima imam zajednicke poglede na svijet i drustvo u cjelini, bez obzira na rasu, vjeru, naciju, teritorijalnu pripadnost.
Medju mojim prijateljima po tom osnovu je i mnogo Banjalucana.
Isto tako je i mnogo Banjalucana s kojima se ne zelim druziti, jer legitimacija izbjeglice iz Banja Luke ne znaci a priori da se radi o dobrom covjeku.


Dimitrije Bajalica, rodjen 1911., preminuo je prije nekoliko godina, bio je skolski drug i vjencani kum mom svekru, veliki nas kucni prijatelj i prije svega covjek u najpozitivnijem smislu te rijeci. Bio je nosilac partizanske spomenice 1941. i mnogih ratnih i poratnih odlikovanja, istinski komunist, bio je na mnogim funkcijama u SFRJ i SRBiH, visokog morala, humanist, slobodouman, intelektualac.
U Borbi je godinama pisao clanke protiv Miloseviceve i Karadziceve politike, pozivao na razum, ravnopravnost naroda i demokraciju.

Natasa

Monday, 21 January, 2008  
Anonymous Co said...

Nisam planirao da ovo sto sam dole napisao objavim kao odgovor na Natasin komentar (na razmisljanje me je natjeralo nekoliko email-ova koje sam licno primio zadnjih dana) ali desi se da me Natasa ‘povuce za jezik’ da malo pozurim. Iako je vecina napisanog vec mozda poznata i nekima ide na zivce, smatram da nije na odmet stvari ponavljati, pa makar bile i dosadne. Jer, za blog novih priloga nema (mozda i zbog ‘uredjivacke politike’), teme su se istrosile, pocetna euforija ‘okupljanja’ stare raje ishlapila, ili je ipak istina da smo se svi okrenuli sebi i ne zelimo trositi dragocjeno vrijeme ni na sta drugo nego na ono sto nam licno donosi koristi ili pricinjava zadovoljstvo. Jer kako inace objasniti cinjenicu da se raja druzi i sastaje, putuje se, slave se Nove godine, Bozici i Bajrami, skole se zavrsavaju, udaju se i zene, a da se sa prilozima javljaju uvijek oni isti, onih par koji ne daju da ovo novorodjence zamre, sada kada je prohodalo.

A kada je stvarnost takva, onda si dopustam da pisem kako, kada i o cemu zelim, bez obzira da li se to nekome svidjalo ili ne. Jer ako bih ono o cemu pisem drzao samo za sebe, cinio bih losu uslugu mladjim generacijama, koje bi nastavile da zive u zabludi, kao sto se to desilo meni i mnogim drugima koji sada zbog toga zive zivote o kojima nikada nismo mastali. Mozda su to ze neke mnogo bolji zivotu, ali vecina se ne ubraja u tu skupinu. Za sebe licno ne mogu reci da mi je lose i da sve oko sebe vidim sivo. Da je tako, potvrdjuju mnogi prilozi i fotografije na kojima prevladavaju zive boje (a bit ce ih jos, bar se tako nadam). Ali, u ovih 14-tak godina sam se sreo sa mnogima koji se nikada nisu uklopili u novu sredinu i koji mastaju da se jednog dana vrate tamo odakle su otjerani na ‘pravdi boga’. Za mlade je lakse (iako znam da su mnogi prezivjeli trauma i jos uvijek vuku posljedice istih), ali mnogo je onih starih i nemocnih, koji su pod stare dane, kada su trebali uzivati u mirovini, iscupani iz svoje sredine i baceni u nepoznato, bez mogicnosti cak da normalno komuniciraju sa drugima, jer rodbine, starih prijatelja i komsija vise nema u blizini. A strani jezik se ne uci u 60-tim i 70-tim.

Zbog takvih, a i zbog svega sto nam se desilo, veoma cesto se vracam na ona gadna vremena, ljude i dogadjaje, o kojima zelim pisati, jer da netko onim drugima godinama nije pricao kako nas treba sve protjerati (ili cak pobiti), ne bismo dozivjeli ovu sudbinu. Zbog toga o svemu sto se desilo razmisljam veoma cesto i nastojim naci odgovor na mnogobrojna pitanja.

Jos uvijek me muci pitanje zasto se u nasem gradu desilo to sto se desilo i zasto su se nasi ‘prijatelji’ (velika vecina) tako brzo okrenuli nacionalizmu i pogazili sva ona prijateljstva koja su stvarana godinama. Iz pisama koje dobijam, je vidljivo koliko smo bili naivni i vjerovali u ljude, dok su nam oni iza ledja radili o glavi. Cesto se pitam sta je tome razlog? Da li su geni u pitanju, ili je to kucni odgoj, ili nesto trece? Da se radi o genima, onda ne bismo spominjali neke koji su izgubili mozda vise nego mi, jer su imali izbor. A mi izbora nismo imali. U gradu u kojem rata bilo nije, ipak je vecina prihvatila nakaradnu ideologiju, koju mogu uporediti samo sa onom koja se javila tokom drugog svjetskog rata i za koju je vecina mislila da se vise nikada ne moze ponoviti. Da li je to sreca sto ce se moci doci do dobara onih koji su osudjeni da sve ostave, ili je to nesto vise od toga u pitanju?

Ne znam kako je sa drugima (vidim da neke to neke uopce ne muci), ali mene ova pitanja, i mnoga druga, zaokupljaju veoma cesto, i pokusavam da na njih nadjem odgovore. Kako sam elektronicar po struci, koristim logiku i zakljucke donosim da osnovu cinjenica, analizirajuci ljudska ponasanja i reakcije, (istina, mnogo godina nakon sto su se desili), kao sto sam nekada davno analizirao ponasanja elektronskih kola na osnovu karakteristika pojednih komponenata. O tim ponasanjima i dogadjanjima nisam razmisljao onda kada je trebalo. U stvari, vjerojatno mnogo toga ne bih mogao promijeniti ,ali bar ne bih bio sokiran razvojem dogadjaja, ne bih ispao ‘bleja’, i stvari bih prihvatio lakse. A vjerojatno danas ne bih polemisao sa drugima na ovaj nacin.

Kada sada odmotavam film, pred oci mi dolaze mnoge stvari, naizgled nevazne, ali koje su, sada je to ocigledno, sve do jedne, dio jedne perfidne politike, koja se vodila u ‘background-u’, iza nasih ledja, dok smo mi naivno vjerovali u ljudsko postenje.

Tek sada mi postaje jasno kako je moj prijatelj iz djetinjstva (tek smo mozda posli u skolu), jos u ono doba, kada bi izvukao deblji kraj u svadji sa drugom djecurlijom, bjezeci kuci, vikao ‘srbuj’. Tada to, moram priznati, nisam ni razumio, ali, posto mu je tata bio komunista, mislio sam da on na to ima pravo. Tek sada pocinjem da shvacam kako se moj komsiluk, koji je za moga djetinjstva bio gotovo 90% katolicki (vecina zitelja je svake nedelje redovito isla u crkvu, sto ne znaci da su bili bezgresni), polako ali sigurno potpuno promijenio etnicku strukturu, narocito nakon zemljotresa 69-te. Tek sada si postavljam pitanje, kako se to desilo da su u najljepsim i najvecim kucama u komsiluku zivjeli Srbi, u kucama koje su nekada pripadale Nijemcima (zaposlenim u ljevaonici Jelsingrad), o cijim sudbinama nisam znao nista. Tek sada razumijem zasto je pravoslavni pop dolazio krisom nocu u kucu (jednu od onih najljepsih i najvecih) mojih prvih komsija, koji su vecina bili komunisti, da posveti kucu ili krsti dijete, a kod nas je katolicki svecenik dolazio po danu, ne krijuci se ni od koga, a pecenica se za Bozic pekla od kada pamtim za sebe. Tek sada mozda razumijem rijeci mog prijatelja, koji je jedno vece, dobro pijan, na terasi sada nepostojeceg Doma izvidjaca na Brionima, vikao “zivjelo bratstvo jedinstvo, raja volim vas sve” (otac mu je bio velika budza u tadasnjem SUP-u). Tek sada razumijem zasto sam o Kosovskoj bici i Marku Kraljevicu znao sve (I jos uvijek znam), a o mnogim drugim bitkama i hostorijskim licnostima nema pojma. Tek sada mogu da razumijem kako je prvoboraca bilo sve vise i vise, sto je od drugog svjetskog rata prolazilo vise vremena. Tek sada razumijem kako sam mogao danima sjediti na sastancima sa radnim kolegama koji su glumili postenje a u stvari bili dio krugova koji su nam radili o glavi. Tek sada razumijem kako je moja kolegica iz osnovne skole (I prva komsinica), preko noci, od komuniste, postala veliki vjernik, a njen sin, prijatelj moga sina, glavni ‘pjevac’ cetnickih pjesama u nasem dvoristu.

Tek sada sve ovo raumijem: bio sam naivan, kao i vecina onih koji su sada rastjerani po svijetu, a moje i njihove plodove rada sada uzivaju neki drugi.

Ono sto ne razumijem, je totalna pasivnost otjeranih, opljackanih i prevarenih. Danas, 12-tak godina nakon zavrsetka rata, kada se stvari polako mijenjaju na bolje, gotovo nitko od onih nas ne reagira. Dok se oni koji su sada na vlasti u nasem gradu busaju u prsa kako se brinu za svoj narod i rasprodaju dobra stecena radom svih nas, nigdje ni najmanjeg protesta. Pitam se gdje je onaj silni ulozeni rad u fabrike koje preko noci promijenise vlasnike. Po kojem to pravu netko moze prodavati rad hiljada onih koji nisu prekrsili nikakav zakon, vec koji su grubom silom bili istjerani sa svojih ognjista. Dok se u vecini drugih gradova Bosne i Hercegovine moze govoriti o krivici i jednih i drugih i trecih, u Banjaluci ta prica ne vazi. U Banjaluci niti jedan metak nije ispaljen od strane protjeranih. U Banjaluci se desila najveca pljacka dobara i imovine na jedan perfidan nacin. U Banjaluci su se mnogi obogatili na racun nas istjeranih, a nas to ama bas oupce ne zanima.

Bosna i Hercegovine, a s njom i grad Banjaluka, ce jednog dana postati dio ujedinjene Evrope. Nece to ici lako, ali ce se desiti. U toj i takvoj Evropi postoje nekakvi zakoni koji stite prevarene i samo je do nas da te zakone iskoristimo da povratimo ono sto nam je ukradeno. Zivim u Americi, na srecu (ili nesrecu) radim na pravnom fakultetu, i svakodnevno se susrecem sa diskusijama o sudskim parnicama vezanim za razne slucajeve, pa tako i one o ratnim zlocinima, otudjivanju imovine, raznim lopovlucima. i znam da se pravda moze istjerati ako postoje dokazi. A u nasem slucaju tih dokaza je na desetine hiljada. Samo ih treba prikupiti, obraditi i prezentirati. A mi smo potpuno nezainteresirani i cak ne zelimo da se o tim gadnim vremenima uopce prica.

Eto napisah dosta toga, onako za svoju dusu. Nekima ce prijati, a bit ce onih koji ce pomisliti da sam i ja konacno pokazao pravo lice i da sam se do sada samo skrivao iza maske, kao i oni nasi ‘prijatelji glumci’ o kojima cesto pisem. Za takve, preporucujem da ono sto sam napisao ponovo procitaju pa ce se uvjeriti da nista od onoga sto je napisano nije izmisljeno. A ja za sve imam dokaze, koje nikakav sud ne moze oboriti.

I jos samo da uvjerim Natasu da ne vidim sve crno i da ima jako puno toga u cemu uzivam. Evo, jedva cekam da stigne proljece pa da se ‘razbacim’ u svom dvoristu i povrtnjaku. Tada cu imati manje vremena za pisanje, pa ce i ‘crnih’ komentara biti manje.

Co

Monday, 21 January, 2008  
Anonymous Saima said...

Bravo Nataša !!!

Bez obzira što si stekla dojam da Co i ja vidimo svijet u sivoj boji, tvoja potreba da sjedneš za kompjuter i napišeš ovako dobar tekst pokazuje da si zrela osoba i da razmišljaš svojom glavom. Ne znam o tebi ništa, a posebno ne znam da li si mlada, srednjih godina ili moja generacija. Potreba da se javiš i izneseš svoj stav je znak nade da će se možda još neko javiti da bar mi na ovom blogu pišemo ono što osječamo i ono što smo doživjeli i preživjeli, koga smo i na koji način otkrili kao "prijatelja" ili prijatelja za sve godine naših života.

Slažem se s tobom da se regionalno druženje ne preferira, ali kako kroz život dalje bez razmišljanja o tome kako nas tek mogu razočarati ljudi koje upoznajemo kao nove prijatelje. Moj sin je tri godine živio sa djevojkom Irkinjom, s nama u kući. Otac joj je bio portparol OHR u vrijeme Karla Bilta. Naučila je odlično naš jezik i naučila me da ljude koji ovde dolaze sa zapada i koje smo mi primali i goistili na naš bosanski način više ne puštam u kuću. Obrazloženje je bilo da smo mi za njih ludi i da mi sebi pravimo ugođaj što ih zovemo, a njima na pamet ne pada da nastave takav način druženje, jer mi smo za njih balkanska plemena. Naravno uvijek i svi napiju se i najedu do besvijesti. Ja sam prihvatila njen savijet i u moju kuću sada dolaze samo provjereni prijatelji.

Drugo, ja imam 60 godina i moje potrebe, emotivne prije svega su takve da me ništa ne raduje tako kao odlazak u BL. Kad udjem u svoju kuću koju sam otprilike skromno uredila kao u vrijeme mojih roditelja, toliko topline me obuzme, uspomene naviru i samo očekujem da se mama i tata pojave iz neke prostorije. Ja ne znam broja koliko sam puta do 90 god. bila u BL a otišla sam u Sarajevo 01.02.1970 god. To su bili odlasci iz potrebe jer je mama bila bolesna od Parkinsonove bolesti. Sad su moje potrebe emotivne i dolaze iz srca, jer što si stariji, taj osječaj nevjerovatno raste. Mislim da za sve sa svih strana koji su bilo gdje i bilo kad protjerali stare ljude sa svojih ognjišta treba da prati prokletstvo dok god imaju i jednog živog potomka.

U okolini Šibenika postoji malo ribarsko mjesto Zablaće iz kojeg je najviše ljudi emigriralo u Ameriku. Puno se starog svijeta vratilo,unuci i praunuci dolaze u Hrvatsku i vole je, a isto veliki broj dolazi u sanducima i sahranjuju se u svojim grobljima, Poštivanje njihove posljednje želje. Korjeni su čudo, zato mislim da se vi čestiti i pošteni dio banjalučke raje ne otudjujete jedni od drugih, jer starost tako brzo i neminovno dodje.

Meni revolucije ne padaju na pamet, ovaj mi blog imponuje jer mediji koji nam pružaju svoje istine ovde (mi to puno bolje znamo nego vi), je obično potkupljeno smeće koje još dugo neće raditi na tome da ovaj narod pogleda i da se ponovo počne uvažavati ili živjeti jedan korektan suživot, baveći se svojim brigama i svojim životima ,bez mržnje i nacionalističkih direktiva,

Napomena: pored svih individualnih stavova o RS, ja lično sam se tek za ove vlasti počela osjecati lijepo i potpuno slobodno u BL. Ljudi se trude da budu ljubazni (novi komšiluk u mojoj ulici) a ja uvijek kažem svima koje sretnem "da sam u BL često, pa ko me voli vidjeti bit će sretan a ko ne voli njegov problem -nek crkne od muke".

To je jedina zločestost sa moje strane.

Pozdrav svima a poseban Nataši.

Saima

Monday, 21 January, 2008  
Anonymous majda said...

Evo da se i ja javim, poslije izvjesne pauze. Za pocetak pozdrav svim blogerima, a posebno onim aktivnijim. Ovaj teta Saimin prilog je izvrstan i svidja mi se da imamo i glas iz Sarajeva. Nemam bas vremena za priloge i cesta javljanja, ali na ovaj prilog nekako, moram se javiti. Krleza je znao sta je na stvari prije 70 godina, a mi ni danas nismo svjesni nekih stvari. Da se ljudi dijele na lose i dobre znam od malih nogu, a znam i za druge podjele nazalost (isto tako – od malih nogu). Svako generaliziranje kao rezultat daje veliku pogresku.
Kao sto znate ovih dana u mojoj familiji je bilo tuznih dogadjanja, a u tom svemu naravno posjetila sam Banjaluku. Na dzenazi se okupilo mnogo gradskog svijeta, a preostali banjalucki lovci taj dan su cugali u svojim bazama sa tugom u srcu.
Da mi je ovaj period siv, umoran i tezak je istina, pa cu mozda vec po nekoj navici biti sumorna i pesimisticna. Al kada tako razmisljam mislim si kako necu biti sumorna i pesimisticna kada je rijec o Banjaluci.
Teta Natasina teza o regionalnom, vjerskom ili nekom drugom odabiru prijatelja je istinita. Mada isto tako je istina da se mi na ovom blogu druzimo, jer smo iz istoga grada, pa tako i regije, pa nas je zadesila ista sudbina. E sada o toj nasoj sudbini dijelimo razlicita misljenja. A za pesimisticne i crne poglede na Banjaluku ( ne na zivot u cijelosti) mislim da mnogi imaju pravo, jer previse smo mi izgubili u zivotu koji je jako kratak sa svojom regionalnom sudbinom.
Meni je ponekada stvarno smijesno kako nas zivot navede na drugacije drumove, drumove o kojima ne bi ni snili. Kad pricate o pecenici za Bozic i opcenito o vjerskim i komunistickim navikama navre mi smijeh na lice. Tako naime tata mi zna pricati kada je bio mali djecak znao bi dobiti od nekoga iz familije malu igrackicu za Bozic, a njegov deda okorjeli komunist koji je imao svoje ideale nije mu dao da se igra sa tom igrackom, il mu nije bilo bas pravo kad bi tata se igrao sa njom. Ja sam odrasla u mijesanom braku di smo svi bili isti Jugoslaveni, nisam znala ta vjerska opredjeljenja do rata. I onda zivot krene u nenadanom pravcu i ja upoznam danasnjeg supruga koji je odrastao sa pecenicom za Bozic. Za mene je to novi svijet koji polako ali sigurno otkrivam i mogu samo reci da sam bogatija za mnogo toga. Pradjed je slijedio svoje ideale cijeli zivot, ali isto tako znam da je dozivio mnoga razocaranja u ljude koji su bili u istim redovima sa njim, ali ne zbog svojih ideala nego svoje koristi.
Valjda, tako to klapa, mi naivci smo tu da bi nas neko razocarao i preveslao da bi slijedili svoje ideale, a neki da bi izvukli svoju korist.
Hvala u ime cijele familije na izrazima sucuti.
Majda.

Tuesday, 22 January, 2008  
Anonymous Anonymous said...

... Jer, za blog novih priloga nema (mozda i zbog ‘uredjivacke politike’), teme su se istrosile, pocetna euforija ‘okupljanja’ stare raje ishlapila, ili je ipak istina da smo se svi okrenuli sebi i ne zelimo trositi dragocjeno vrijeme ni na sta drugo nego na ono sto nam licno donosi koristi ili pricinjava zadovoljstvo.

Dragi Co, ja bih se ipak suzdrzala od ovakvih kvalifikacija ljudi. Razmislila bih da li je mozda upravo u tome razlog sto se ne komentiraju takvi prilozi, jer nitko ne voli da ga se unaprijed, neargumentirano etiketira koristoljubivim ili hedonistom.

...Jos uvijek me muci pitanje zasto se u nasem gradu desilo to sto se desilo i zasto su se nasi ‘prijatelji’ (velika vecina) tako brzo okrenuli nacionalizmu i pogazili sva ona prijateljstva koja su stvarana godinama.

Ja nemam prijatelja koji su se okrenuli nacionalizmu. Moji prijatelji su bili i ostali istih uvjerenja i svi su znali kada i kako napustam Banja Luku.

Nije se radilo o prijateljstvu Co, vec o skolskim i studentskim druzenjima.

...Iz pisama koje dobijam, je vidljivo koliko smo bili naivni i vjerovali u ljude, dok su nam oni iza ledja radili o glavi.

Ljude ne treba idealizirati, ima nas svakakvih, dobrih i losih, humanista i zlocinaca, onih koji znaju, razumiju, ali i onih koji ne znaju i ne razumiju, kao i onih koji ne mogu razumjeti, ima ih povodljivih, slijepih kod zdravih ociju, karijerista i idealista,...
O svima njima treba voditi racuna kad se vrsi analiza drustva i traze uzroci proteklih dogadjanja, jer su oni koji su svo zlo zakuhali itekako dobro poznavali psihologiju ljudi i kako ju iskoristiti za realizaciju njihovih ciljeva.

Vidim dragi Co da si povrijedjen mojim komentarom, nije mi bio cilj povrijediti te, vec naprotiv,
Ali mi je i drago da te je moj komentar potaknuo da svu gorcinu izbacis iz sebe, iako to sigurno nije prvi put, ali jeste mozda prvi put ovako duboko i javno.
Dobro je kad se otvorimo, kad iz nas izadje sve ono sto nas muci, pritisce. Gorcina koju godinama nosis u sebi, nije dobra prije svega za tebe osobno, ali nije dobra ni za racionalno zakljucivanje, koje bi moralo rezultirati ciljem, ali i strategijom kako doci do cilja.
Zato sam i spomenula, da je dobro sto se s kolektivne krivnje preslo na individualnu krivnju i u tome vidim put kojim bi trebali poci. Objaviti konkretne zlocinacke akcije i imenovati njihove izvrsitelje, jer pravda jeste spora, ali je i dostizna.


Draga Saima, ne cini li ti se da termin prijatelj ne koristis ispravno.
Razmisli dobro – Tko je prijatelj? Koliko moze covjek imati prijatelja?
Mene moji prijatelji nisu nikad iznevjerili, svi su bili i ostali ljudi u sustinskom znacenju te rijeci.

Drago mi je sto sam te upoznala, a ti mene mozes upoznati kroz podosta mojih priloga i komentara iz 2006. Javi se kad posjetis Zagreb, bilo bi mi drago da se upoznamo.
Pozdravljam vas oboje i time zavrsavam svoje ucesce na ovoj temi.
Natasa

Tuesday, 22 January, 2008  
Anonymous Co said...

Iako je Natasa zavrsila svoje javljanje na ovaj prilog, ne mogu da ne odgovorim, iako znam da to nije pametno. Cini mi se da cu samo doliti ulje na vatru, bez neke velike koristi. Ali ipak…

Poslije Natasinog zadnjeg komentara, osjecam se pomalo kao djecarac kojem treba, s vremena na vrijeme, reci sta treba, a sta ne treba raditi, misliti ili govoriti. Desavalo se to i ranije, i ne uvijek od iste osobe, pa za mene to i nije neka posebna novost. Medjutim, davno su prosla vremena kada bi neciji savjeti mogli imali uticaja na mene, jer sam previse godina natovario na ledja da ne znam sta radim. Nadam se da na ovom blogu ima onih koji razumiju zasto pisem ono sto pisem, a siguran sam da vecina onih koji na blog navracaju redovito isto tako znaju da se necu promijeniti i iznenada okrenuti plocu, kao sto to nece uciniti ni drugi. Evo vec je vise od dvije godine, i svi mi koji se cesce javljamo, imamo prepoznatljivarazmisljanja i stilove pisanja. Ja unaprijed mogu pogoditi kakav ce ciji komentar biti, i ko ce se javiti, a ko ne. Vjerujem da je isti slucaj i sa drugima.

Sto se tice ‘prijatelja’, predpostavljao sam da oni znaci navoda imaju neko znacenje i da dodatno objasnjenje nije potrebno. Isto vazi kada govorim o glumcima ili plivacima.

Kada kvalificiram ljude, radim to namjerno, da bih izazvao reakcije, iako znam da ih nece biti. Oni na koje mislim to znaju, i nikada se nece javiti, jer oni imaju razlicite price za razlicite prigode. Kada bi imali hrabrosti, oglasili bi se, ali se to do sada nije desilo. Priznajem da su oni mudriji od mene, i ja to znam, ali ipak tvrdoglavo nastavljam svojim putem. Znaci, sve sto radim, radim namjerno, uz unaprijed poznate rezultate.

Ima jedna vrlo vazna stvar u kojoj se sa Natasom nikako i nikada necu sloziti. Ne mogu prihvatiti misljenje da sve sto se desilo treba jednostavno zaboraviti i okrenuti se samo buducnosti. Da su se ljudi uvijek tako odnosili prema svemu sto se oko njih dogadja, na ovom svijetu nikada ne bi bilo pravde, kriminalci i lopovi bi vladali svijetom, i nikada oni koji su cinili zla ne bi bili zigosani i odbaceni od drustva zbog onoga sto su ucinili. Cini mi se da je Natasino stanoviste (a i svih onih koji svoje ‘istine’ cuvaju samo za sebe), da nas to ne treba zanimati, da se proslost treba zaboraviti, i da se trebamo praviti kao da se nista nije desilo. Pitam se zasto je svijet uspostavio sud u Hagu? Zasto se sve, nakon sto je potpisan mir, nije zavrsilo na potpisu? Medjunarodna zajednica, koliko god bila dvolicna u svojim akcijama, je ipak neke privela pravdi. Da se to nije desilo, oni bi i dalje setali po nasem gradu i uzivali u plodovima svoga rada. A u tom nasem gradu je bilo jos vise onih koji su, svako na svom nivou, upetljali svoje prste u isto kolo, a sada zive ugodan zivot uglednih gradjana jedne nakaradne tvorevine, nastale kao rezultat zlocina nad svima nama. I mi ih poznajemo, pricamo o njima kada se medjusobno sretnemo, ali ne zelimo da to javno iznesemo. Mi treba da se okrenemo buducnosti i ne spominjemo proslost! Pitam se da li je bas svima sve potaman pa mogu pricati i pisati samo o lijepim stvarima? Koliko je onih koji svaki dan prokljinu one koji su im pokrali sve a njih otjerali sa rodnog praga? Jer zlocini nisu samo ubistva, zlocin je i ono sto se desilo nama (protjerivanje iz rodnog grada, rasturanje familija po cijelom svijetu, prekidanja najljepsih djecijih godina…) i svi to osjecamo na svojoj kozi.

Mi, prevareni i protjerani, nemamo drugog oruzja (i nismo ga imali), osim da iznesemo na vidjelo one koji su nam nanijeli zlo. I sta je lose u tome da se kaze ko je u ona gadna vremena pokazao svoje pravo lice? Bar cemo znati kome trebamo okrenuti ledja, kada se slucajno sretnemo. Njih to nece tangirati, jer bi se odavno javili i izvinili za ono sto su ucinili. i pokusali da gresku isprave. Ali oni to nece uciniti, jer su takvi u dusi. Inace ne bi ucinili ono sto su ucinili. Ali nama ce biti lakse (bar meni samom), jer necemo ponovo ispasti naivni , kao sto smo to bili 90-tih.

Da ne bi sav moj komentar opet bio umotan u sivu boju, obecajem da cu napraviti par priloga sa putovanja (Bahami, San Diego, Orlando, Hvar, itd), sa puno lijepih slika, za one koji sivu boju ne vole. Pa cu bar na taj nacin pokusati uspostaviti nekakav balans.

A Natasi porucujem da se na mene ne ljuti, kao sto se ja nisam naljutio na nju. Ja samo iznosim moja razmisljanja i stavove, nadajuci se da ce razumjeti moje namjere.

Co

Tuesday, 22 January, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Co, ne ljutim se, svatko ima pravo na svoje misljenje i dok ne vrijedja nema razloga za ljutnju. Procitaj moje dosadasnje komentare na slicne teme, i ovaj zadnji ponovo, kad malo umiris sebe, sigurna sam da tvoj zakljucak nece biti istovjetan ovome u tvom zadnjem komentaru.
Natasa

Wednesday, 23 January, 2008  
Anonymous Saima said...

Drago mi je da se Nataša ponovo javila jer ja u njenom tekstu nisam osjetila ništa što nebi bilo u redu kao njen lični stav. Najviše oduševljenja je izazvao dio o, sada znam pokojnom GOSPODINU Dimitriji Bajalici. U svakom trenutku mi njen tekst izgleda kao prostrta zelena livada u čijem jednom dijelu svjetluca neko blistavo kamenje. Ja pod prijateljima smatram sve ljude s kojima mogu diskutovati i družiti se iznoseći svoje stavove suprotne od njihovih, naučiti od njih sve što je za mene pametno, mirnim tonom i pažljivim slušanjem. Rastati se da bi se ponovo sastali uvažavajuči samo karakterne osobine i djela koje taj prijatelj ima i čini. Svi oni koji na moje "čišćenje smeća ispred mojih vrata" počinju da me prekidaju, iskolaćuju oći i počnu braniti nešto što je neodbranjivo, za mene postaju samo usputni prolaznici kojima iz odgoja i vaspitanja mogu uputiti samo pozdrav.

Mi smo u Sarajevu još ljetos znali za Dimitrijev članak i komentarisali ga jer je bio toliko istinit i toliko pokazivao naš grad onakvim kakav je bio a niko od nas nije znao ko je taj čovjek. Doduše većina nas je bila već duže vrijeme odsutna iz BL. Na kraju je svak za sebe pomislio da je to nečiji pseudonim. Natašino pismo o njemu ima za to veliki značaj za mene. Prvo, taj čovjek je bio prijatelj njenog tate, što potkrepljuje moju gornju tezu da ti prijatelj može biti samo onaj ko slično misli i slično čini kao ti. Drugo, od takvog čovjeka moraju biti i takva djeca.(Od poštenih, poštena, a od dvoličnih, dvolična). Blog je zakon jer na njega se kače pošteni i pamtni. A primitivni i dvolični i kad bi htjeli ne umiju. Ovo nam je jedino mjesto gdje se možemo okupljati slobodni, ravnopravni i demokratski nastrojeni..

Drago mi je da me Nataša poziva da se sretnemo u Zagrebu, i ja nju pozivam da se sretnemo u Sarajevu i zamoliću Co-a da joj da moj broj tel. Nisam znala da živi u Zagrebu, mislila sam da je i ona u Americi, pa joj sada lične stavove još više razumijem a mislim da če i ona mene. Čitala sam sve njene tekstove iz 2006 i zato je i poštujem.

Sutra idem u BL pa ću se javiti kad se vratim sa odgovorom na Aljošin tekst o mojim divnim i dragim pokojnim komšijama Kosti i Desi Rončević, koji su kako, Emira lijepo reće "umrli su od rata i nepravde.Nažalost imali su previše razloga."

Nadam se novim blogerima, da se ništa ne zaboravi i o svemu normalno pošteno i bez straha raspravlja. Pozdrav Saima

Wednesday, 23 January, 2008  

Post a Comment

<< Home