SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, December 05, 2006

Pozornica

Godisnjica je prosla, brojka od 100,000 pregledanih stranica je probijena, zapocinje novi ciklus.

Nisam se imao namjeru odmah javljati ali su me neki komentari (Cankov, Sejin, Marijev) potakli da u ovih par dana opet nesto napisem o ovom nasem blogu. Cankov i Marijev komentar me takodjer nagnase da izaberem ovu fotografiju gore kao podlogu uz prilog.

Mario je u pravu, ‘razrednik’ je stvarno bio ljut i prije nesto vise od mjesec dana napisao oprostajni komentar, jer ‘ucenici’ vise vole da slusaju ili da se igraju racunarom za vrijeme casa nego da aktivno ucestvuju. Zadnji mjesec dana me je malo pokolebao u odluci (prilozi su poceli pristizati u vecim kolicinama, bilo je odlicnih komenatara i diskusija) a neki od komentara na ‘Godisnjicu’ definitivno ucvrstili u uvjerenju da blog mora nastaviti dalje. Istina, uz malo promijenjeni kurs, mozda s pojacanom posadom, ali nikako ne bi trebao da zavrsi u luci, na nekom doku za staro zeljezo.

Mada ja vise volim da su svjetla upaljena i da svako vidi svakoga (kao na ovoj slici gore), cini mi se da je realnost drugacija. Lakse je biti u zadnjim redovima i samo pratiti sta se desava, nego biti na pozornici obasjan reflektorima sa svih strana, prepusten sam sebi. Ja sam na to, na neki nacin, navikao. Onih mojih desetak godina bavljenja muzikom me je naucilo da svi ne mogu pjevati, iako u publici obicno ima mnogo boljih pjevaca koji se ne usudjuju da uzmu mikrofon u ruke. Isto tako znam da je lakse ako je prateci orkestar ustiman, a kod nas je, kako mi se cini, upravo to slucaj.

Bilo bi lijepo ako bi ovaj mali muzicki sastav jednog dana prerastao u simfonijski orkestar ali iz iskustva, opet vlastitog, znam da se i sa malom ali odabranog grupom, i dobrim instrumentima i pojacalima, moze napraviti velika buka. Vjerujem da ce se i Caja sloziti s tim!

Zato raja nastavljamo dalje, mozda ne punim jedrima kao prije, ali svakako ostajemo na kursu koji smo zacrtali. Okean je nepregledan ali s dobrom posadom ne trebamo se bojati da cemo se izgubiti u tom silnom prostranstvu. Mozda nam se usput pridruzi jos poneko. Necemo voziti punom parom da bi nas oni bolji plivaci (ne mislim na one na suhom, o kojima sam nesto malo ranije pisao) mogli pristici, ako se na to odluce.

Labels:

2 Comments:

Anonymous Sejo Visic said...

Zdravo Co,
Ja sam se malo kasnije ukljucio na tvoj blog i trebalo mi je malo vise vremena da procitam sve tekstove od decembra do decembra. Ja sam odusevljen, toliko sam vidio prijatelja i poznanika o kojima nista nisam znao 15 i vise goina. Jako mi je drago da si odlucio da blog plovi dalje i pridruzujem se svima od kojih si vec dobio cestitke za godisnjicu. Blog nam je postao zaraza jer kada dodjem sa posla prvo citam sta je novo na blogu pa tek onda idem na rucak. Odmah da ti nagovjestim da pripremam jedan prilog iz Norveske.
Sretno dalje,
Pozdrav Sejo-Norge

Tuesday, 05 December, 2006  
Blogger co said...

Sejo, drago je da si se javio i da ti se blog svidja. Takodjer mi je drago da se javis s prilogom, ali taj ne mora biti jedini. Znam sigurno da nam imas sta poslati pa se zato potrudi i jevi se vise puta.

One slike sto si mi poslao ranije drzim u pripremi i objavit cu ih kada dodju na red.

Tuesday, 05 December, 2006  

Post a Comment

<< Home