Bogojavljanje, devize, jaja

Jesen 1993. Sjednica profesora u Elekto skoli, Banjaluka.
Diskusija o platama i super-inflaciji.
Ratno vrijeme. Plate kasne odprilike 3 mjeseca.
Direktor i njegovi pomocnici objasnjavaju:"Privreda je stala. Najveci dio drzavnog trezora je novac koji se pokupi na mostovima od ljudi koji izlaze iz BiH.Ta zarada prvo ide na Pale u drzavnu kasu, pa se onda dijeli drzavnim sluzbama.’"

Ciklus traje odprilike tri mjeseca. Ako se plata primi u dinarima, jedva je dosta za jednu kafu, koja se prodaje u skolskoj kafeteriji.

Ako je u devizama (popularna dojc marka) onda se mogu praviti i malo veci planovi sto se tice budzeta. O kolikim sumama je rijec moze se vidjeti iz primjedbe jednog profesora: ‘"Sta hocete ljudi, u zadnja tri mjeseca smo dobili 20 maraka. Ko jos u Banajaluci primi toliko plate u ova vremena?"’

Tog dana nam je podijeljeno, svakom profesoru po 6 DM. Bogojavljenje!!!!!! Tako je moja mama nekad zvala dan kad su se dijelile plate u Cajavecu (ili cajevcu kako vecina banjalucana kaze)

U mojoj glavi je vec spreman plan. Kupicu dva ili tri jajeta. Mogu napraviti rezance.
Supa od paradajza s rezancima odlicna stvar, ukusno jelo, hranljivo i sito. Imam sve sastojke. Ponosna sam na moje prakticne ideje. Ako mi ostane jedno jaje mogu napravtiti krofne. Imam germe, brasna i ulja. Djeca ce se radovati.
Idem polako prema pijaci. Hladan sivi, jesenski dan. Nema tog sivila, koje moze pomutiti moj elan.
Tezge prazne. Tuzna slika, normalno za to doba godine.
Ulazim unutra, u zatvorenu pijacu i vidim nekoliko tezgi s kupusom, krompirom, suhim mesom i jednu tezgu s jajima.
To je poznata tezga na cosku, kod jednog od ulaza. Cijela nasa familija se snabdjevala sa doticne tezge u normalnim vremenima. Dido Cazim je kupovao za sve nas ‘"kod Ostoje".
Ja licno ne poznajem ni gazdu Ostoju, ni njegove prodavce.
Gledam papir sa cijenom: 1 DM.
Odlicno, mogu kupiti tri jajeta i jos ce mi ostati para.
"Molim vas tri jajeta’" pruzam novcanicu od 5 DM.
‘"Mi ne razmjenjujemo devize, morate imati tacnu vrijednost."
‘"Odkad to ? Mi smo vase musterije vise nego 15 godina ... mozete li malo odstupiti od pravila ?"
Nazalost ne mogu puno igrati na kartu starog poznanstva, posto ja licno nikad nisam kupovala.
‘"Zao mi je, gazda je tako naredio.’’
Sta sad da radim? Nije ni on kriv, mora slusati gazdu. A mogao je i zazmiriti.
Ne bi mu propao pazar.
Moj plan me ne napusta, cak sta vise, ni ne razmisljam o nekim drugim mogucnostima.
Razocarana i ljuta izlazim napolje.
Ugledam grupu zena koje prodaju i kupuju devize.
Prepozanajem koleginicu moga muza . Izgubila posao u Cajavecu. Pomalo radi na "berzi". Promrzla stojeci na trotoaru.
Sad cu ja kod nje razmjeniti marke i pokazati Ostojinom prodavcu moju kupovnu moc.
"Mozes li mi razmjeniti 5 DM, hocu da kupim 3 jajeta ? Treba mi 3 DM u sitno. Tamo na tezgi nece da razmjenjuju devize."
‘"Mogu, ali moras uzeti ostatak u dinarima."
Kakvi su sad ovo berzanski trikovi.
Svi vole devize. A sta cu ja s dinarima. Dok dodjem do kuce, izgubice pola vrijednosti.
Mozda je bolje da sacuvam marke i odustanem od plana.
Plan je dobar, puno toga se moze kreirati ako imas tri jajeta.
Prihvatam ponudu, iako sam na gubitku. Moja fiks ideja me ne napusta.
Obavljamo transakciju.
Ulazim ponovo u zatvorenu pijacu, jos uvijek ljuta na naseg dugogodisnjeg dobavljaca.
Samo je jedna tezga s jajima u cijeloj pijaci. Nemam izbora.
Hladna i postena razmjena 3 jajeta za 3DM.
Idem kuci, preokupirana detaljnom analizom mog plana, stotinu puta ponovo ispocetka.
Dugacak put, vrijeme brzo tece. Bogojavljenje je danas.

Dubravka Kusmic
Montreal, 9 juni 2008.