Kod Jasene i Mire

S Jasenom i Mirom sam se zadnji put sreo prije sedam godina kada me je službeni put odveo u Portland, Oregon, taj lijepi grad na zapadnoj strani USA. Više se i ne sjećam kako smo uspostavili kontakt (čini mi se da me je Jasena našla na blogu) ali se sjećam lijepog susreta s prijateljima koji se sretnu nakon dugo, dugo godina. Miru prije našeg prvog susreta nisam poznavao ali Jasenu poznajem od mojih srednjoškolskih dana. Sestra moga dobrog prijatelja Ize, bila je od velike pomoći u mojoj “muzičkoj karijeri”. Iako je u to doba išla u osnovnu školu odlično je znala engleski, tako dobro da mi je “skidala” riječi pjesama Beatlesa, Rolling Stonesa i drugih poznatih grupa čiju smo muziku svirali. U USA sam već više od dvadeset godina ali ni dan danas engleski mi nije toliko dobar da bih mogao “skinuti” riječi većine pjesama. Kako je to ona uspijevala samo dragi bog zna. A možda ni njemu nije sve baš najjasnije jer na zemlji nas je jako puno pa čisto sumnjam da i on ima vremena da vodi računa o takvim sitnicama. Bilo kako bilo, Jasena je svoj dio posla obavljala tako dobro da ću joj zauvijek biti zahvalan.

Domaćini su me pri prvom susretu prijatno iznenadili svojim lijepo, s puno ukusa uređenim, malim backyardom. Tog dana je vrijeme bilo prekrasno pa smo većinu vremena proveli u njemu, sjedeći na toplom proljetnom suncu. Ovaj put nas vrijeme nije poslužilo. Jasena i Miro su nam čak pripremili malu “logorsku vatru” ali je sitna dosadna kišica počela padati nekoliko minuta prije nego što je Sanja parkirala svoj Lexus u njihovom drajveju. Međutim, to nas nije spriječilo da backyard, koji su u međuvremenu proširili i koji je još ljepši nego prošli put, razgledamo i napravimo nekoliko snimaka za uspomenu (i blog, naravno).

Nakon meze i ukusne večere razvezla se priča. Tema koliko hoćeš. Od sjećanja na rodni grad, preko prvih dana izbjeglištva, do današnjih dana. Od naših sudbina bi se mogao napisati jedan veliki roman, toliko toga je svako od nas u godinama od početka devedesetih do danas prošao i preživio. Meni ti razgovori nikada nisu dosadni jer iz njih saznajem o različitim sudbinama i borbama da preživimo u vremenima za koje niko od nas nije ni sanjao da će doći. A došla su. I preživjeli smo. I guramo dalje i odlično se snalazimo u sredinama toliko različitim od onih u kojima smo odrasli.

Ostali smo kod Jasene i Mire do iza ponoći. Nismo ni primijetili kako vrijeme protiče. Tako je to valjda kada se sretnu ljudi koji se razumiju, čak i ako se ne viđaju često. Bilo bi krasno kada bi tih susreta bilo više, i da su češći, ali veoma često na to ne možemo uticati. Moramo se zadovoljiti onim što nam život pruža i nadati se da će u godinama koje dolaze druženja biti više.

Ako Sanja ostane duže u Portlandu nadam se da ćemo druženje ponoviti. Bilo bi mi drago jer čini mi se da je sve teže biti u društvu onih koji misle slično, koje događaji zadnjih dvadeset i kusur nisu promijenili. A Jasena i Miro su jedni od tih.