Život donosi iznenađenja

13.05.2015.

Predvečerje je. Vraćam se žurno iz grada, mama je od jutros sama, nisam sigurna da je ručala, iako sam ručak ujutro pripremila i trebala ga je samo podgrijati. Uz svaki obrok govori da nije gladna, da nebi jela, pa s njom o tome ne raspravljam, serviram joj jelo i uvijek ga pojede. Mršava je, koliko god se trudim i to me brine. Čini mi se da tako reagira većina starijih ljudi. Žurim da joj dam večeru, da budem sigurna da je imala barem jutarnji i večernji  obrok. Voćem se  uvijek posluži, godi joj svježina voća; to sam izgleda od nje naslijedila.

Ulazim u neboder, ispred lifta stoji stariji bračni par. Ne prepoznajem ih, prosječan penzionerski par, odjeća prihvatljiva, ali vidljivo je da je iz ranijeg doba. Čekamo lift, neobično ga dugo nema. Očito netko razgovara, drže vrata otvorena i baš ih briga što ga drugi čekaju. Muškarac reče nešto supruzi, ne znam što je rekao, ali taj glas zvoni mi u ušima, karakterističan je, dobro mi je poznat, zvonak, jak. Pogledam bolje u čovjeka, ali ga ne prepoznajem. Ipak nešto mi se na trenutak učini poznatim. Pogledavam diskretno. Poznajem li ja to njega – pitam se? Gospođu sigurno ne poznajem. Lift stiže. Gospodin nas obje propušta u lift. Pritisnem 14. kat. On kaže  - i mi ćemo na četrnaesti kat. Opet taj meni dobro poznati glas. Lift je malen, dobro osvijetljen, blizu smo jedni drugima, pogledam ga pažljivo ponovo - zar je moguće? Zar je moguće pitam se da ga jedva prepoznajem? On je, ipak je on!

Kažem – mi se ipak poznajemo – puno je godina prošlo da se nismo vidjeli, promijenili smo se, pa se jedva prepoznajemo. Nataša, kaže  – ja sam se promijenio, vi niste. Da tako bi uvijek odgovorio ženi, bilo to istina ili ne, pravi gospodin. A promijenila sam se, vrijeme nikoga ne štedi. Zagrli me da ublaži nelagodu sebi i meni zbog neprepoznavanja. 

Miodrag Mišo Vukovojac, jedno vrijeme moj direktor Instituta u RČ, pa generalni direktor RČ.

Upoznaje me sa suprugom rekavši joj – To je Nataša, naša kolegica iz RČ, roditelji su joj prvi susjedi naše poznanice Emice. Naša susjeda Emica, nekad davno, prije najmanje 50 god radila je s Mirom Vukovojac u RČ i po dolasku u Zagreb, povremeno se posjećuju. Miru nikad nisam ni vidjela ni upoznala. Rekoše mi da je bila zgodna žena, velike crne živahne oči to potvrđuju. Godine čine svoje.

Kako je svijet mali.

Tih par minuta prošlo je prebrzo da bi se mnogo toga moglo reći, ali ostali su lijepi osjećaji kao uvijek kad se sretnu stari poznanici. Iako su me zvali da im se pridružim, nisam mogla, morala sam mami.

Pripremajući  večeru, misli su mi bile u prošlosti, bile su u RČ, u Banjaluci. Sjećam se Miše, bio je poseban, sposoban, zgodan, dotjeran, gospodin, široko obrazovan, pravi intelektualac, rijetkost u RČ bez obzira na visok broj fakultetski obrazovanih, svestran – sport, glazba, ...

Bio je direktor kojeg sam iznimno cijenila. RČ je napustio puno godina prije rata, nastanivši se s obitelji u Zagrebu.

Danas je on postariji čovjek, sav se nekako smanjio, lice mršavo, blijedo, kosa ga dobro napustila. Nisam ga pitala za zdravlje, ali ne bih rekla da mu je naročito dobro. Kome je dobro u njegovim godinama, najmanje je 10 godina stariji od mene, a i meni su se godine nakupile.

Kroz glavu mi je prošao R.Č, tvornički krug, brojni zaposlenici, pojedinci koje sam cijenila, i oni drugi, naši programi, naši razvojni zadaci, moja Mikroelektronika, Medicinska elektronika, ..sjetila sam se i nekih koje je Aljoša spominjao, sjetila sam se Banjaluke iz onoga doba.

Grčio mi se želudac, stezalo me oko srca. Vrlo mnogo od onoga iz mojih sjećanja više tamo nema. Tvornice više nema, mnogih ljudi više nema, osipamo se ubrzano, sve nas je manje, raštrkali nas na sve strane, promijenili smo se.

Bolno je to susretanje s prošlošću, s drastičnim promjenama, sa starenjem, sa smjenom generacija.

Bol je još više produbljena jer je sve ratom naprasno nestalo, kad su dojučerašnji kolege krenuli na nas iz najcrnjih pobuda, nacionalizma, vjerske mržnje, a da većina nas na svim stranama nismo vjernici ni bili. U kratkom vremenu su nam se srušili ideali, vjera u čovjeka, u humanost.

Dugo je trajao oporavak, mnogima još traje, mnogi ga nisu ni dočekali.

Za par dana uzburkane emocije su se slegle, život ide dalje, organizam se brani privremenim zaboravom.

Ničemu ne vodi mučiti sebe.

Shvaćam svoj banjalučki život etapom na svom životnom putu.

Bilo je lijepih trenutaka i onih ružnih, ostala su sjećanja, baš kao što su ostala iz škole, s fakulteta, zaposlenja u Ericssonu Nikoli Tesli.

Život ide dalje.

Prolazim dosta često pored Ericssona, koji je u blizini maminog stana, pogledavam na zgradu, ljude s kojima sam radila ne susrećem, većina ih je otišla u mirovinu, mlade ne poznajem, nemam želju ući u prostor firme.

Moj život ide sada drugim tokom.

Ušla sam u zadnju, treću etapu na svom životnom putu.

I ona se u ovim umirovljeničkim godinama mijenjala, imala je svoje brojne podetape, ovisno o onome čime sam se bavila, trudeći se da ostvarim sve ono što nisam mogla dok sam bila zaposlena. Drago mi je da imam puno sjećanja, vidim u tome bogatstvo svog života.

Zadnjih mi se pola godine život promijenio na gore, bolest je ušla u našu obitelj, prvo Miljenko, pa mamina operacija, pa bratov unuk. Bilo bi neobično da nas je mimoišla, jer nije nikoga poštedjela, no srećom završilo je dobro ili ide u tom smjeru. Zahvalna sam sudbini i duboko vjerujem da će nam biti i nadalje blagonaklona.

Imala sam 2,5 mjesečnu pauzu u likovnoj radionici, nastavila sam prije mjesec dana i uživam u svojoj novoj aktivnosti. Napredujem, zadovoljna sam!

Ne može bez teških dana.

Mišu Vukovojca ne vjerujem da ću uskoro sresti, možda nikada. Zagreb je postao velik grad nismo se do sada susretali, pa od sada pogotovo nećemo.

Nema već nekoliko dana naše susjede Emice, njihove poznanice. Sama, bez supruga, djecu nisu imali, godine pritisle, psihička i fizička bolest pritisla, više nije vidjela smisao življenja. Očekivala je samo gore.  Okončala je svoj život skokom s 14. kata.

Nova trauma.

Očekujem ju još uvijek na vratima, čini mi se kao da zvoni i dolazi na kavu, ili pita kako je mama ili donosi sirnicu koju je upravo ispekla, jer njenu je sirnicu mama najviše voljela.

I opet život ide dalje, udara sa svih strana, ipak samo o nama ovisi kako ćemo te udarce ublažiti ili koliko dugo ćemo izdržati.

Onda osvane lijep sunčan dan, sve je zeleno i cvjetno, ptice se raspjevale, miriši bilje, Priroda zove. Život je lijep, lijep je u svim godišnjim dobima, u svim čovjekovim godinama, u ostvarenjima, samo ga trebamo naučiti prepoznati i osjetiti. Ako to ne naučimo propustili smo suštinu življenja.

Ubrzano dolazi sezona godišnjih odmora, mnogi će u ove krajeve, Zagreb je lijep, konstantno je posjećen turistima, zadnjih godina najviše azijatima, mnogo toga nudi. Vrijedi pogledati i 70-tak djela čuvenog francuskog kipara A. Rodina izloženih u prekrasnom zdanju Umjetničkog paviljona na Trgu kralja Tomislava.

15.05.1015.

Život donosi iznenađenja, nikada ne treba reći da se nešto nikada neće dogoditi.

Jučer oko 11h zazvoni zvono na vratima. Otvorim ih, a pred vratima bračni par Vukovojac. Pitaju za susjedu Emicu, koja im se nije javljala na telefon. Zapečačen stan ih je šokirao. Nisu znali za njen tragičan kraj, ali su slutili da se dogodilo nešto loše.

U jednosatnom razgovoru u našem stanu, osim tragične sudbine naše susjede podsjetili smo se mnogih ljudi i dođaja iz RČ i Banjaluke. Gojka Obradovića, tog divnog i iznimnog čovjeka, kojeg više nema, nismo mogli ne spomenuti.

Nisu bili u Banjaluci od 1984. kad su ju napustili. Sada pogotovo nemaju želju posjetiti grad – kaže ne želim biti svjedokom uništenoga svega što sam gradio.

Neobično je, stanuju vrlo blizu mami, niti 500m udaljeni i svako ljeto po nekoliko mjeseci provode u svojoj kući na Čiovu, Trogir, baš kao i mi, a da se nikada nismo susreli.

Drago mi je da sam pogriješila, iako su godine vidljive, zaboravila sam da ih nije malo i da su promjene normalna njihova posljedica, zdravlje je solidno, intelektualno prepoznatljivo vrhunsko, a kondicija se održava svakodnevnim trčanjem  5 -10 km. Naravno da sam se pohvalila svojom yogom, a nisam propustila spomenuti ni slikanje, nisam ni mogla, jer je cijela dnevna soba ispunjena mojim slikama.

Iznenadili su se, bez lažne skromnosti solidne su za početnika.

Dogovorili smo se da im se pridružim kad pođu u Zaprešić na Emičin grob, ni ja nisam bila na sahrani.

Život nas uvijek iznenadi, lijepim i ružnim. Što su očekivanja manja bit ćemo zadovoljniji.

Nataša 

ENISA - UMJESTO KOMENTARA

Nada Kapetanović, Raska Bahtijarević, Dika Berber i
Mira Vukovojac