OOUR EEUS i prinudna uprava

Aljoša, Hozić Ešref i Sulejmanpašić Muhidin -  Paša

Radeći skoro godinu dana u Mašnskoj obradi upoznao sam zaista niz kvalitetnih ljudi koji su u RO PE svojim znanjem i zalaganjem doprinosili da se planovi osnovnih organizacija i cjele Profesionale izvršavaju na vrijeme i traženom kvalitetu. Nekako pri kraju godine dana u MO pozva me generalni direktor RO PE Dragutin Bošković pukovnik JNA, magistar elektrotehnike i profesor na Elektrotehničkom fakultetu na razgovor u kojem mi ponudi, da ne kažem, naredi, da prihvatim dužnost direktora OOUR-a Elektronski, elektromagnetni uredjaji i sistemi (ako se dobro sjećam značenja skraćenice) u kojem je direktor bio takodje pukovnik i magistar elektrotehnike Nedžad Rakanović. Nedžad je po sjećanju Ismeta Blentića došao kao mladi poručnik u Rudi Čajavec i radeći u struci dostigao zavidnu reputaciju kao inžinjer i tako je unapredjen u visoki čin. Kao elektro inžinjer on je bio izuzetno upoznat s problematikom proizvdnje u EEUS-u gdje su mnoge stvari škripale, posebno pri ulasku u novi program komponenata za opremanje M-84 novoga tenka. Prema informaciji od generalnog direktora Nedžad je trebao da predje na novu dužnost koordinatora programa Kapela proizvodnje M-84 uredjaja za novi tenk i integracije koja se obavljala u Rudi Čajavecu, odnosno tada planirana da se finalizira u RČ, odnosno novom pogonu koji će se uskoro početi graditi iza tadašnjeg zatvora na Tunjicama. Nakon razgovora s direktorom konsultovao sam se sa Borom Franjićem i izrazio moju sumnju u dobre namjere jer ako Nedžad kao iskusan elektroničar ima probleme u realizaciji proizvodnje u EEUS-u, kako ću ja kao mašinac, bez dovoljno poznavanja te proizvodnje, odgovoriti zahtjevima koji su se nazirali. On mi je sugerisao da prihvatim jer je to bio jedan od načina da napredujem i u struci, pošto sam planirao da upišem postdiplomski studij, a i u vojničkoj karijeri, jer je položaj direktora OOUR-a značio brže unapredjenje. Usput mi je obećao svu pomoć koja stoji do njega i ljudi iz MO-a.

Tako nakon nekoliko dana razmišljanja obavjestih direktora Boškovića i Nedžada Rakanovića da se prihvatam te dužnosti pod uslovom da mi obojica pomognu da sagledam situaciju u OOUR-u i kada ocjenim da mi treba pomoć.

S Nedžadom sam brzo izvršio primo-predaju dužnosti i našo se odmah u problemima koje je nosila proizvodnja raznih vrsta prekidača, osiguracč, avio instrumenata, elektromagneta, čitave serije novih prekidača za M-84 i elektromagneta. Praktično tu su se radili djelovi za ugradnju u avione i helikoptere, novi proizvodi kao mašina za paljenje mina, sistemi za uzbunjivanje kao nešto posebno što se razvijalo u RO PE a na bazi ideje Gavran Ivice i Prohaske Ace, koji patentiraše princip da ako duvaš zrak na rotirajuću ploču s odredjenim brojem otvora dolazi do pojave zvuka itd, tako da je taj program imao dosta oponenata u RO PE, iako je iza sebe imao dosta uspješnih sajmova i relatvno veliki broj sistema postavljenih u Banja Luci, Sarajevu i drigim gradovima bivše domovine. Usput je bilo planirano da se razvije ponuda za uzbunjivanje nizvodno od hidro akomulacija u cilju zaštite stanovništva od vodnog udara pri eventualnom pucanju brane.

Najbliži saradnici su mi bili Popržen Danilo, kao šef kontrole kvaliteta, Stanić Rajko, kao rukovodilac razvoja, mladi mašinski inžinjer koji je kao i ja bio u velikom dreku, Kajtez Miloš( nisam siguran u ime) je bio rukovodilac planske pripreme, proizvodnju je vodio Penić Milenko, izuzetno iskusan i pošten čovjek, ako me pamćenje služi. Na čelu sistema za uzbunjivanje bio je moj dobri kolega i prijatelj Muhidin Sulejmanpašić, a u istom odjeljenju su radili mnogi tehničari i inžinjeri, Fabić Jelena ,Rolih Jasna, Željko Katalina i drugi čijih se imana ne mogu sjetiti.

Vrlo brzo sam shvatio da je u šustini problem tehničke prirode, mali broj neiskusnih inzinjera a izuzetno veliki broj proizvoda s zaista oštrim tehničkim zahtjevima koje smo mi sami pisali i time si stezali omču oko vrata, a vojni kontrolori samo sprovodili ono što je napisano i ovjereno od nadležne institucije tj. Vojno tehnickog instituta već, prema namjeni proizvoda. Kako su se proizvodile male serije vrlo zahtjevnih uredjaja ocjenio sam, uz pomoć saradnika, da je praktično cijena proizvoda vrlo niska, iako su po nekima saradnicima te cijene bile visoke, ne uvažavajući svu složenost proizvodnje i usvajanje novih tehnologija za male serije. Na primjer, kolega Čavić me upoznao s  problematikom dizajna prekidača, koji su vrlo slični prekidačima koje proizvode američke kompanije i po čijim podacima kontaktna opruga od berilium bronze i kontaktno dugme od neke titanijum legure može izdržati preko milion uključenja i isključenja prije otkaza. Kasnije sam se uvjerio da takvi propagandni materijali obično nemaju solidnu naučnu podlogu, a ti brojevi su nam se razbijali o glavu jer je bilo vrlo teško postići taj broj uključenja i isključenja.

Karakterističan je proizvod osigurač s dvije metalne kape, staklenom cjevčicom i srebrnom zičom, koji se upotrebljavao na helikopterima koje je proizvodio Soko iz Mostara. Trebali smo isporučiti oko 200 komada ali u tehničkim uslovima je stajalo da kada se narine odredjena amperaza osigurač treba da pregori u odredjenom broju mili sekundi. Iako smo dobili po čistoći "atestiranu" srebrenu žicu iz Trsta od našeg važnog snabdjevača i kalibrisali je u specijalnom alatu, uspjevali smo da osigurač izgori čim se napon i amperaža ostvare, bez postizanja tog propisanog vremana u kome bi osigurač trebao da ostane nepregoren. Vojni kontrolor Branko Jotanović, kojemu je brat stradao zbog neispravnosti aviona kao pilot, bio je vrlo rigorozan i nije i pored naših uvjeravanja dozvoljavo da se pošalju osigurači. Na insistiranje kolega iz Mostara i uz uvjerenje Danila Popržena šefa kontrole da je to maksimalno što se može postići i da osigurači praktično zadovaljavaju funkciju zaštite uredjaja odlučih da zapakujem i pošaljem 200 komada bez potvrde vojne kontrole. Osigurači su ugradjeni i helikopteri su letjeli ali Branko je bio izuzetno ljut što su poslati bez njegova znanja.

Imajući u vidu svu problematiku i upoznavši nekoliko vrsnih inžinjera is drugih OOUR-a  predložio sam i tražio od direktora Boškovića da se pronadje desetak inžinjera koji će biti premješteni u EEUS da pomognu oko rješavanja tehničke problematike. Usput sam, cijeneći da cijena proizvoda nije odgovarajuća, stupio u kontakt sa Svetom Četojevićem koji je završio prvi stepen mašinstva i ekonomski fakultet u Mariboru a bio mi je rukovodilac konstrukcije u Univerzalu,  fabrici hidraulike, gdje sam počeo raditi po povratku s odsluženja vonog roka a prije definitivnog aktiviranja u službu u JNA. Odnosi koje sam tada izgradio i znajući njegove kvalitete, osjećao sam da može pomoći u OOUR-u s ciljem da pretrese cijene proizvoda i da tražimo korekciju.

Kako vrijeme brzo prolazi tako se početak proizvodnje, nulte serije za M-84, približavao i svi nagomilani problemi tehničke i materijalne prirode, koji su se odraćavali na plate radnika,  dovedšse da se počelo pričati o uvodjenju prinudne uprave u OOUR EEUS na čijem sam čelu bio skoro godinu dana.

Naravno da pomoć u kadrovima nisam dobio i počeo sam se osjećati kao žrtveno janje jer se prethodnici skloniše a ja, što pomalo svojom greškom, a pomalo i tudjom, čini mi se da je to bila velika igranka, dospjeh u probleme i tešku situaciju.

Testiranje dizel agregata, IMPCO Ecotrans, Kanada

U tom periodu upoznao sam i druge direktore OOUR-a kao Vitu Rakića iz Prostorne tehnike,  Krčmara Ratka iz Mikro elektronike, Baroša i kasnije Vuka Popovića is Mjerno detektorskih uredjaja, te sindikalne i smoupravne rukovodioce. Izmedju ostalih na Radničkom savjetu kao veliki sindikalista i borac za radnička prava se isticala sadašnja članica parlamenta is manjeg entiteta, koja po agresiji na BiH postade ortodoksni nacionalista i izmedju ostalih doprinese uništenju fabrike. Vito Rakić, koji je slovio za dobrog direktora OOUR-a PT, u ratnim danim je potpisivao rješenja o otpuštanju radnika koji nisu bili pripadnici nebeskog naroda, a sam postade direktor Profesionale, odnosno s ostalim nacionalistima će dovesti do propasti takvog giganta čiji inžinjeri, tehničari i radnici  se uspješno rasšse širom svijeta, afirmišući se kao dobri radnici i stručnjaci.

Dolaze dani kada pravobranioc samoupravljanja Lasić Franjo i tužioc Mulabegović, komšija koji sa Dr. Žabom napravi kuću u ulici Avde Karabegovića, zasjedaše s direktorom Boskovićem  i saradnicima te razgovorima koje sam imao s njima. Konačno se usvoji odluka da se uvede prinudna uprava što sam smatrao, i danas smatram, sramotom RO PE i direktora Boskovića, jer mi nepružiše pomoć koju su obećavali a suština je bila tehnička problematika koju "sedmorica veličanstvenih" koji me zamjeniše i počeše da čiste problematiku po dolasku u EEUS a imali su punu pomoć koja je meni bila uskračena. Na čelu te ekipe je bio Bajalica Nikola, starješina JNA i dugogodišnji radnik u RČ, Jovo Radanović. Muris Tabaković, Emira (prezime sam zaboravo), jedna vrlo odresita i prodorna osoba, Sveto Četojević, čije je postavljenje prihvaćeno na moju sugestiju, još jedan inžinjer iz bivše Prostorne tehnike kojega sam cjenio ali sam njegovo ime zaboravio. Ime sedmoga sam zaboravio. U meni je ostala gorčina uzrokovana prepuštenošću samome sebi, koju sam morao progutati i nastaviti s daljim radom. Jedno moram da priznam da sam smjenjen bez bilo kakve optužbe da sam mogao nešto više uraditi. Usvojeno je ono što sam uvijek iznosio da je tehnička problematika uzrok zastoja kao i nedostatak kadra sposobnog da se nosi s tim problemima. Uz sve teškoće imao sam sreću da upoznam i radima s mnogim ljudima iz bivše Mašinske obrade, mojim najbližim saradnicima kojima sam bio izuzetno zahvalan za sav trud koji su zajedno sa mnom uložili da se rješi tehnička problematika koja dovede do loše situacije u OOUR-u, kao i mnogima iz radne zajednice. Pošto se kretalo u pripremu i izgradnju novih objekata za potrebe proizvodnje tenka M-84 prešao sam u Investicionu grupu na čijem je čelu bio kolega mašinac Djuro Krivošija, što će biti moje naredno sječanje na ljude i dogadjaje koji su nadolazili.

Aljoša Mujagić  26.02.2015