Povodom Uskrsa, I’ve got peace like a river

Provela sam dvije sedmice sa familijom u USA, najviše sa roditeljima.

Najveći dio dana sam provodila kod mame, gdje su smješteni ljudi koji su preživjeli teške srčane i moždane udare, zaboravni su i ne mogu se kretati.

Odmah na ulazu veliki display. Mission statement « Dignity in life, family helps families »

Na oglasnoj ploči raspored sati službe Pastora Kirk-a. Ponedeljak pjevanje crkvenih pjesama, srijeda pjevanje zajedno, četvrtak priče iz biblije, petak priče iz života. Religiozna služba subotom i nedeljom po potrebi.

Pastor Kirk je penzioner i to je njegov dobrovoljni rad svaki radni dan osim utorka. Poslije svojih pričanja i pjevanja on pomaže ljudima iz kuhinje da postave ručak za stolovima u trpezariji. Nizak, sa vrlo malo kose na glavi, uredno štucovani brkovi. Besprijekorno obučen, uvijek lijepa ispeglana košulja i kravata. Jedina zamjerka, hlače bi mogle biti jedan centimetar duže. Procjenjujem da ima oko 70 godina. Drži se uspravno s puno samopouzdanja. Pjeva lijepo, glas bi mogao biti u klasi baritona ili malo niže. Oženjen je, ima djecu i unučad, predpostavljam da je protestant, tačno ne znam.

Žašto smatram da ga treba spomenuti ? Zbog njegove neizmjerne predanosti o upornosti.

Osoblje poreda publiku u invalidskim kolicima u krug. Većinom starosjedioci, švedskog, njemačkog i češkog porijekla, nekad bili farmeri ili potomci farmera. Ima i poslovnih ljudi, ratnih veterana i naravno nekoliko novijih stranaca, tačno kako i jeste struktura američkog društva u ovom trenutku. Pet puta više baka nego djedova, tačno kako svjetska statistika bilježi.

Pastor je u sredini. Obično ima  oko sebe tridestak ljudi. Pola njih spava. Polovina od one druge polovine ne čuje dobro. A polovine od te polovine što je ostala, ne vidi skoro nikako. Najviše pet ljudi od tih tridesetak može razumjeti i slijediti pastorove priče. Kad se pjeva uvujek je tu pratnja na klaviru (još jedan dobrovoljac, mnogo mlađi, umjetnik s dugom kosom). Muzika je odlična terapija, i mnogo manji dio publike spava. Oni koji ne čuju osjećaju vibracije i vidi se na njihovim licima da to vole.

A ja se pitam otkud pastoru tolika volja i snaga da tako uporno priča i pjeva iz dana u dan, ja ga viđam već treću godinu. Slušala sam ga uvijek pažljivo. On je psalme i biblijske priče približio običnim ljudima, nema tu ništa mistično.

Pred Uskrs je pričao o posljednjoj večeri, sve detalje, kako su jeli pečenu jagnjetinu i jaretinu, sa strane na tanjuru su bile mirisne biljke i neke gorke biljke da ih podsjete na teške dane u Egiptu. Kao da se ta večera desila prethodne noći, i on je bio tamo.

Ne spominje grijehove i pakao, tvrdi da smo svi mi božja djeca da ćemo stići u raj. A tamo ima puno svjetla i tamo ćemo naći naše najmilije, koji su već otišli prije nas.

Jedna njegova kratka priča.

Čovjek je umro, otišao na onaj svijet i našao voljenog psa koji je uginuo ranije. I tako on ide putem sa svojim psom, naiđe na divnu kapiju obloženu biserima. Stražar stoji na kapiji.

Čovjek : koja je ovo kapija ?

Stražar : ovo je rajska kapija.

Čovjek : možemo li ja i moj pas unutra ?

Stražar : ti možeš ali pas ne može.

Čovjek : ako pas ne može onda neću ni ja. 

I nastavi dalje hodati putem. Naiđe na još ljepšu bisernu kapiju sa stražarom.

Čovjek : koja je ovo kapija ?

Stražar : ovo je rajska kapija.

Čovjek : možemo li ja i moj pas unutra ?

Stražar : naravno izvolite.

Čovjek : Sad mi nešto nije jasno. Mi smo prošli pored jedne rajske biserne kapije ali mi nisu dali da povedem mog psa unutra .

Stražar : to nije rajska kapija, to su vrata pakla oni se često tako poigravaju s ljudima.

Mislim da nije problem uhvatiti poruku ove priče.

Na kraju svoje besjede za Veliki Petak, Pastor je spomenuo i zapjevao pjesmu za koju sam prvi put čula, riječi su me dirnule.

« I’ve got peace like a river in my soul ». Naravno malo sam pogledala na google, to je tipična američka pjesma koju djeca uče na vjeronauci i koja se pjeva u crkvama.

Koliko puta sam kao dijete satima sjedila u gledala u zelenu vodu Vrbasa, sanjarila, razmišljala. Tamo pod orasima ili na Veneciji i poslije kod gradskog mosta, bila sam malo starija. Ta voda koja mirno teče, stalno teče, daje mir našoj duši.

Vratila sam se kući tačno na dan Uskrsa. A Pastor nastavlja svoju misiju, nastavlja pričati i pjevati, uvijek sa istim elanom. Nagradu za njegov ogroman trud nalazi u slabasnom bljesku, skoro nepomičnih očiju, aplauzu slabih umornih ruku i ponekom tihom glasu koji pjeva zajedno s njim.

Pozdrav svima od Dubravke