Umjesto komentara

Saimine zabilješke

Uz tvoj prilog "Ideš li rode" bila sam u dilemi da li pisati komentar ili prilog. Razmišljajući o tome prodje dosta vremena. I ovde vlada neka " fjaka" najbolji dalmatinski izraz za proljetni umor, nagle promjene vremena i ludu situaciju u zemlji sa neformiranjem vlade vec pet mjeseci.

Jedini razlog njihovog rada je bitka za fotelje i brojanje krvnih zrnaca predloženih kandidata.

Prilog je predstavio,  samo jedan od vaših dana u tuđini koji si ti opisao onako, kako je dozivjela Enisa a sigurno i vecina čitalaca bloga. Svaku vasu borbu, patnju i konačni povratak u vas novi topli dom.

Danas pročitah jedan zanimljiv intervju publiciste Ivana Ivackovica i posebno mi se dopade ovaj pasus koji govori o narodima bivse Jugoslavije.

Rekao je :"kako se u korijenu naseg sunovrata ne nalazi krivica vlastodržaca, vec mentalitet. Jer vlastodršci ovde ili bilo gdje uvijek su proizvod mentaliteta. Pa naravno. Ako ovu analogiju smjestimo u neki mikrokozmos, dolazimo do zaključka da je u osnovi svih nasih nezadovoljstava - nečinjenje. Manjak ili potpuni izostanak poduzetnosti, čekanje i izgovori. Kad se covjek otrgne iz te hibernacije i vlastite nesigurnosti , otvaraju se neslućene mogucnosti i zeleno svjetlo za skretanje ulijevo."

Jos jedan pasus:

I nevažno je jeste  li zavrsili godinu na studiju, naučili voziti auto, brod, sporazumijevati se na nekim novim jezicima, konačno napraviti jestiv bešamel sos, skinuti višak kilograma - samo novo vlastiti postignuće je jedino ovlašteno za injektiranje zdravog samopouzdanja, otpornog na strahove, geografsko izmještanje, trendove i svakojake ljudske karaktere."

Onda sam razmisljala o mnogima od vas koji ste rasuti po svijetu i koji se uklapate u ovo razmišljanje. A onda i jedan manji broj onih sa ovih prostora.

Veci dio ljudi sa ovih prostora  smatraju da je servirani komfor krajnja točka ljudskih stremljenja, da je namjenjeno privilegovanim, da do njega treba doci kako god. I stati. I ležati. Kupovati. Kritikovati i ismijavati. To su oni koji vise od 20 god.  u nekom periodu obavljaju državničke , javne i parlamentarno-stranačke dužnosti.  Ostali cjeli zivot potroše čekajući bolje prilike ili tajminga da im se nesto desi. A pritom kukaju, strajkuju i traze pomoc od drzave. Takve drzave koju oni cekaju nikad vise nece biti.

Mozda ce mnogi misliti da ovo nema veze sa prilogom, ali meni je povod odlomak iz knjige koju pises i pripremaš. Tekst je slikovit, istinit, emotivno prepoznatljiv.

Onda tvoja izjava da mnogo toga nisi bilježio pa se i zaboravilo.

Ja uz ovaj prilog saljem slike rokovnika, bezbroj papira i papirića u kojim sam skoro 80 % desavanja u nasoj zgradi bilježila za 3,5 godina rata.

Ali 10 godina razmisljam da to poslazem i napisem ali ne uspjevam, mislim da nemam dovoljno zdravog samopouzdanja da bi to bilo dobro. Nemam ni tog talenta za opise. Vise sam sklona usmenoj komunikaciji i zivotu u ovom trenutku i ovim dogadjajima  za koje smatram da su samo stalna borba za neko bolje sutra na ovim prostorima.

Pozdrav Saima