Banjalučke priče - Kastelov ćošak

Felicitas je na Internetu pronašla interesantan tekst pod gornjim naslovom pa ga evo ovdje prenosim. Teks je napisao Stevan Martinović na blogu na kojem se može naći mnogo toga interesantnih tekstova pa preporučujem da ga posjetite.

KASTELOV ĆOŠAK

Istraživao, skupljao podatke i napisao priče : Stevan Martinović

Ovo je priča o jednom starom Jevrejinu, o tome kako je njegovo prezime postalo pojam u našem gradu, o jednom zaboravljenom konzulatu, priča u kojoj se spominju špijunske karte nestale iz Arhive za vrijeme Titovog režima, priča o nekadašnjem sastajalištu Banjalučana, o međi koja je nekad spajala ljude, o jednom promašenom ljubavnom sastanku i o još nekim zanimljivim stvarima…

Dosad još nije utvrđeno kad je sagrađena kuća na sprat s krovom na četiri vode, koja se nalazila na prostoru ružičnjaka ispred današnjeg nebodera na početku Gospodske ulice i koja je, u vremenu kad je izgrađena, dominirala okolinom.

Međutim, pouzdano se zna, da je u toj kući, još za vrijeme otomanske uprave, izvjesni Kastl,mađarski Jevrejin, otvorio inokosnu ( samostalnu ) trgovinu.

Kasnije, vjerovatno poslije smrti Kastlove, inokosna trgovina je prerasla u trgovačko društvo.Bilo je to otvoreno trgovačko društvo mješovitom robom , a počelo je sa radom 25. Oktobra 1878.godine. Ono je, kao u vlasništvu ortaka Morica i Bernarda Kastla , pod imenom „ Kastl’s sohne „ ( Kastlovi sinovi )zvanično uneseno u registar trgovačkih firmi 29.februara 1884.godine pod brojem 466/gr .

O ovim Kastlima nemamo drugih podataka, osim da je njihov potopmak, Aleksandar Kastl, bio vlasnik Agencije za agenture i komisione poslove. Zavedeno je da je u 1907.godini Aleksandar plaćao porez od tada visokih hiljadu kruna.

AUSTROUGARSKI KONZULAT

O tome šta je u Kastlovoj kući bilo prije otvaranja samostalne trgovačke radnje, ostavio nam je pismenog traga veliki zaljubljenik u Banju Luku, Ahmet Karabegović ( 1898 – 1970 ) u članku objavljenom u „ Glasu „ pod naslovom „ Konzulati stranih zemalja u Banjaluci „, neposredno pred svoju smrt. On u tom članku između ostalog, piše :

„…kada je počela izgradnja ceste Bosanska Gradška – Banja Luka, te željezničke pruge Banja Luka – Dobrljin i telegrafske mreže, Austro – Ugarska je oko 1864.godine otvorila svoj konzulat u Banjoj Luci.Taj konzulat je bio na takozvanom Kastelovom ćošku.

To je bila velika zgrada za ondašnje vrijeme, imala je sprat, vezivala je ujedno i sadašnje ulice Maršala Tita i Veselina Masleše. Imala je veliko dvorište na sredini kojeg se nalazio zidani bunar s pumpom, pomoću koje se vadila voda za piće i za napajanje konzulovih jahaćih i zaprežnih konja. Konzul je imao svoj fijaker kojim se često izvodio u šetnju , a nekada je i službeno išao preko Bosanske Gradiške u ondašnju austrijsku Slavoniju.

U dnu dvorišta su bile staje za konje i druge potrebne prostorije. Nedaleko od pumpe je bio usađen jarbol na kojem se danonoćno vijorila crno – žuta zastava sa dvoglavim orlom. Konzulat je bio ograđen zidom visokim dva metra u kojem se nalazila velika kapija na svod.Pred kapijom je stajala drvena kućica obojena crnim i žutim prugama.Tu su na smjenu stražarili kavazi ( stražari ) koji su po narodnosti bili šiptari. Oni su bili obučeni u zagasito – modru uniformu, a na glavi su imali crveni fes. Ovi konzulovi kavazi su vršili i druge službe.

Bili su kuriri, konjušari, kočijaši na fijakeru itd…Plaćala ih je austrijska vlada, kao i ostale službenike konzulata, među kojima je bilo i Banjalučana. Konzuli su se često mijenjali, a najduže se zadržao konzul Dragančić , koji je smijenjen baš pred okupaciju Bosne i Hercegovine.Preko konzulata je vršena i razmjena trgovačke robe između Turske i Austrije.“

I ne samo to, mi bismo dodali. Naime, bilo bi zanimljivo zaviriti u špijunske karte Monarhije, koje su iščezle iz Arhiva Bosanske Krajine ( danas Arhiva RS ) za vrijeme bivšeg Titovog režima kao rukom odnesene, u kojima je navodno, prema pričanju onih koji su imali sreću da vide te karte, bila ucrtana sinagoga u današnjoj Srpskoj ulici,bivšoj Ulici fra Grge Martića.

NEPODOBNA FOTOGRAFIJA

Nešto prije okupacije 1878.godine, konzulat je ukinut, a zid oko njega je srušen.

Ali – da se vratimo u 1884.godinu.Već smo pomenuli da su te godine Moric i Bernard Kastl zvanično registrovali trgovačko društvo „ Kastl’s sohne „,koje se nalazilo u zgradi tada već bivšeg konzulata. Tvrtka je prestala da radi 12.novembra 1886. Pod brojem 2349/gr . Još iste godine kuća prelazi u vlasništvo Mare Radulović , rođ. Škarić.

Na temelju urudžbenice katastarskog ureda, čitamo danas u gruntovnici, 1890.godine pola kuće je prešlo u vlasništvo Lazara Popovića , oca legendarnog Banjalučanina Laze Delića, a pola kuće u vlasništvo Sime Pištelića.

Šest godina kasnije Mara Radulović ponovo otkupljuje pola kuće od Lazara Popovića, da bi nakon samo deset mjeseci otkupila i drugu polovinu od Sime Pištelića. Otad, pa sve do 1940.godine, nekadašnja Kastlova kuća je kuća Radulovića. Godine 1940. Kuću otkupljuje porodica Oset, a na osnovu odluke Kotarskog suda u Banjoj Luci 3.avgusta 1942.godine prelazi u vlasništvo Mirovinskog zavoda za namještenike u Zagrebu. Godine 1959. Kuća prelazi u društveno vlasništvo.Ubrzo poslije toga biva i srušena.

Danas na njenom mjestu ( o, ironije! ) svakog proljeća cvjetaju ruže. Preko puta ružičnjaka, u filijali Banjalučke banke, donedavno je postojala stara fotografija koja je u cjelosti prikazivala Kastlovu kuću i koja je, prilikom nedavnog renoviranja iščezla i tu joj se gubi svaki trag.

Premda o razlozima nestanka austrougarskih špijunskih karata iz Arhiva možemo samo nagađati, o razlogu nestanka ove fotografije imamo pouzdanu , ali nažalost, poražavajuću informaciju : fotografija je proglašena nepodobnom!

Na koncu , pronašli smo je u jednoj kancelariji Banjalučke banke, na podu, među ostalim fotografijama koje prikazuju slična, Nepodobna, zdanja stare Banje Luke.

Tako nam je jedna kuća, koja ne postoji već više od triddeset godina, svjedoči o današnjem vremenu – vremenu mračnijem od camera obsura – e u kojoj je nekad nastala fotografija o njoj, o vremenu u kojem od zaprepaštenja zakržljava miso, u kojem se sve što bi čovjek htio da izrazi obuhvata tek vizuelnom slikom.

Evo šta smo mogli „ pročitati „ sa te fotografije :

U Kastlovoj kući držao je kafanu Moric Levi, na uglu sa lijeve strane ( gledano sa današnjeg trga ), dok je na spratu izdavao konačište. DO njega, zdesna, ispod jedinog balkona na kući, Aleksandar Dimitrijević je prodavao lozove Državne klasne lutrije. Dalje se nalazila broijačnica Jevrejina Ašera, koju je kasnije smijenila prodavnica u kojoj su se prodavali proizvodi u ono vrijeme čuvenog pekara Mladena Čurčije.Osim pekarskih proizvoda iu njegove parne pekare, tu su se prodavali i „ friški sladoled „ ,te „ ledena boza i limunata „, sve po cijeni od samo četiri pare. Na uglu desno, nalazila se špecerajska ( kolonijal ) radnja Uroša Stefanovića, solunskog dobrovoljca. Njegova radnja je radila negdje do tridesetih godina prošlog vijeka, kada je na tom mjestu Dragica Adamič – Perduv otvorila svoju radnju.

NA MEĐI SVJETOVA

Po svemu sudeći, Kastelov ćošak je još u vrijeme otomanske uprave bio jedno od glavnih sastajališta Banjalučana. Kuća je stajala na veoma značajnom mjestu – na zamišljenoj međi između islamskog i hrišćanskog svijeta u ondašnjoj Banjoj Luci. Naime, u vrijeme austrijske okupacije od Kastlove kuće do Bojića Hana su samo dva veća zdanja i to : bogoslovija i Biskupija s crkvom na desnoj strani druma. Svuda su se, s obje strane prostirale neobrađene površine zemljišta. Tek poslije 1878. Počele su se i tu izgrađivati kuće i šetališta na kojima je zasađeno kestenje.Tako se polako formiralo naselje koje je naseljavano pretežno hrišćanskim stanovništvom,i aleja do Bojića Hana.S druge strane, od Kastlove kuće prema Ferhadiji , u to vrijeme je već bio formiran grad. U tom dijelu su većinom živjeli muslimani.

Prema kazivanju starih Banjalučana , ovo se mjesto još u vrijeme austrougarske vladavine zvalo Kastelov ćošak , premda nije imalo nikakve veze sa tvrđavom Kastel,. Vjerovatno zbog lakšeg izgovora ( Kastel ) , u narodu je ovo prezime ( Kastl ) preraslo u gore pomenuti pojam – Kastelov ćošak.

U vezi s tim, jednom se u gradu desilo ovo ( ne prvi, a sigurno, ni posljednji put ) :

Jedan, tada još novopečeni Banjalučanin, zakazao je prvi sastanak sa djevojkom na Kastelovom ćošku. Mladić je bio tačan, ali neupućen. Tačna je bila i djevojka, ali, upućena i rođena Banjalučanka, te se oni nikada više nisu sreli.Djevojka je došla na Kastelov ćošak, a nesretni mladić je nju uzalud čekao sa buketom ruža na jednom od ćoškova tvrđave Kastel. Ne znamo za sudbinu lijepe djevojke, ali ćemo čitaocima otkriti jednu malu tajnu o mladiću : naime, on više uopšte nije mladić, i potpisnik je priče koju upravo čitate.

Da se ubuduće ne bi dešavali ovakvi nesporazumi, preporučujemo neupućenim pojedincima i parovima ovu priču kao svojevrsni orijentir.

Jer – na mjestu Kastlove kuće ( o, ironije! ) svakog proljeća i dalje cvjetaju ruže.