Kruh naš svagdašnji...

Kada smo jednog jula devedeset četvrte stigli u Ameriku mnoge stvari smo morali početi učiti iz početka. Sve je bilo drugačije nego u starom kraju. Ulice su bile široke, parkinzi ogromni, trgovine hranom kao mala nogometna igrališta. Hrane svakakve, u svako doba. Lubunice usred zime, jagode svježe kao da su ujutro ubrane, jabuke k'o nacrtane. Ali, mi nismo bili zadovoljni. Tražili smo ono naše, ono na što smo se navikli. A toga nije bilo.

I sve bi nekako i prihvatili ali nam je nedostajao onaj naš kruh. Svjež, ispečen ujutro u gradskoj pekari. Njega nikako nismo mogli naći. U ogromnim supermarketima je bilo na desetine vrsta kruha.  Američki, francuski, italijanski, nenarezani, narezani, s raznim dodacima, raznih oblika. Ali, nije bilo onog našeg, polubijelog, po kojeg sam svaki dan svraćao u samoposlugu na Starčevici.

Kada smo se početkom devedesetšeste uselili u našu kuću (dido je par mjeseci ranije stigao u Ameriku), proradila je „domaća proizvodnja kruha“. Dido, poznati poguzija, je svaki dan pekao kruh. Bilo dobro i njemu i nama. I sve tako do prije par godina kada je Nera slučajno u jednoj obližnjoj trgovini posuđa i školi kuhanja otkrila odličan kruh. I od tog dana, svakog utorka, četvrtka i subote odlazim do trgovine po jedan whole wheat bread, kako ga ovdje zovu. Kruh je odličan, ukusan, a kažu da nije ni nezdrav. Onaj iz velikih supermarketa se ne može ni slučajno porediti s njim. Istina, razlika u cijeni je velika ali za nas koji ne svraćamo u restorane na večere to nije problem. Nekako mi to dođe slično kao Dubravkine sardine, plati pa koliko košta da košta. Ili još bolje, kad je bal, nek je bal. Šalim se!

U trgovini me sve dame poznaju. Stalni sam mušterija i dođem im kao neko osvježenje. Nemaju puno mušterija a i nisam Amerikanac. Znaju da sam iz Bosne, da volim raditi u povrtnjaku, da pratim nogomet (onaj evropski), da volimo putovati. Pozdravljaju me sa Mister Milan a meni drago. Nek' me bar neko zove gospodinom. Svaki put malo popričamo, o vremenu, zdravlju, povrtnjaku, putovanjima, kao da smo stara raja. Ako kojim slučajem Nera svrati po kruh umjesto mene (desi se to ponekad subotom), pitaju je zašto ja nisam došao. 

A od svega je najvažnije da je kruh uvijek svjež i ukusan i bilo bi mi teško naviknuti se na neki drugi ako bi se trgovina kojim slučajem zatvorila. Jer ko bi vozio do pekare koja se nalazi na sasvim drugom kraju grada.