Prvo zaposljenje u Rudi Čajavecu
Jučer
sam dobio email od Aljoše Mujagića, bivšeg radnog kolege iz Rudi Čajaveca, uz
nekoliko priloga. Izuzetno mi je drago da se Aljoša javio sa svojim sjećanjima
na firmu u kojoj su neki od posjetilaca bloga radili, opisujući ljude i događaje iz
jednog vremena koje će nam svima ostati u trajnom sjećanju.
Bilo
bi mi drago kada bi se i drugi posjetioci bloga koji su radni vijek proveli u
ovom nekada velikom kolektivu, koji je doživio sramotnu sudbinu zahvaljujući
njeljudima, jave sa svojim sjećenjima kako bi bar na ovaj način sačuvali dio
njegove istorije.
Evo
Aljošinog emaila i prvog priloga.
Postovani
Milane,
u dužem periodu održavajuci vezu s Ismetom Blentićem diskutovali smo o pisanju sjećanja na Rudi Čajavec i ljude
koji su ugradili mladost, znanje i sebe u kompaniju koja je zapošljavala po
nekim pokazateljima izmedju 8-10 hiljada radnika u Banja Luci, a više s djelovima koji su bili van Banja Luke. Koliko me pamćenje služi, Ti si objavio
dio Ismetovih sjećanja, za koje bih rekao da su kao nabujali potok, gdje on
jednom rečenicom nastoji da iznese mnogo sjećanja, što je nemoguće, dajući
poticaj svima koji ga pročitaju da i sami nesto napišu. Ja napisah dio mojih
sjećanja s željom da jednog dana neki novi Aco Ravlić ima materijala da napiše
knjigu o Rudi Čajavecu, kompaniji koja nosiše ime jednog od heroja drugoga
svjetskog rata, pilota i čovjeka iz redova Hrvatskog naroda, što danas ima
svoju težinu.
To
će biti priča o ljudima, trustu mozgova kakvih više neće biti u tom gradu, a
gdje su kreirani nizovi proizvoda koje i danas možemo vidjeti na američkim TV
serijama o otkupu robe u skladištima koja, zbog neplaćanja najamnine, pripade upravi skladišta a ovi ih prodaše na javnim dražbama.
Naravno
svi mi imamo i negativnih sjećanja, posebno oni koji su bili na početku kraja Rudi
Čajaveca a nisu pripadali "nebeskom narodu", kao i oni koji su mu
pripadali ali nisu djelili nacionalističko-fašističko biće koje tamo zavlada.
Šaljem
Ti ova moja četiri sjećanja koja su više općenita, a mnogi detalji i pojedinosti
će ostati u meni jer smatram da im za sada nije mjesto u tim materijalima. Ako
smatraš da je dobro da i drugi Čajevčani pročitaju ta sjećanja objavi ih u
vremenu za koje Ti smatraš da je najpogodnije.
Aljoša Mujagić
Prvo zaposlenje u Rudi Čajavecu
Odrastajući
u Banja Luci, gdje se doselih iz Doboja davne 1953/54 godine, bio sam na neki
način svjedok narastanja našeg grada i jedne od najvećih fabrika, Rudi Čajaveca, u kome su mnoge moje komšije radile i provele svoj radni vijek. Prolazeći pored
kapije fabrike u jutarnjim satima, rijeka zaposlenih je skretala pored portirnice i kao delta račvala se u manje djelove koji
su se završavali u raznim pogonima i zgradama. Poslije podne ta ista rijeka, ali
sada od malih potoka, sastajala se na kapiji u veliku rijeku koja se razlivala po gradu. Živjelo se od Rudi Čajaveca i od par velikih preduzeća kao što su bili
Vrbas, kasnije Incel, Jelšingrad, koji su davali život gradu, naročito kada se
podjele plate.
Priče
mojih komšija prijatelja polako su gradile u meni želju da i ja jednog dana
započnem svoj radni vijek u fabrici koja je nosila ime narodnoh heroja Rudi Čajaveca iz čije se ime nezaobilazno vezalo i ime Franje Kluza kao prvih
partizanskih pilota koji ugradiše život u temelje socijalističke domovine.
Završivši
fakultet Strojarstva i brodogradnje, smjer termotehnički, u Zagrebu u decembru
1972., vratih se u Banja Luku i u januaru nakon razgovora u kadrovskoj službi sa
gospodinom Gardaševićem, koje sam upoznao da sam bio armijski stipendista,
dobih posao. Moj prvi šef Osman
Kovacevic, koji je tada vodio tehnologiju i razvoj novih proizvoda, odvede me u
odjeljenje kojim je rukovodio Lazo Šarenac, starješina JNA i inžinjer elektro
struke. Tu sam upoznao Tomu Nanuta s kojim sam opet kasnije imao čast da radim u RO Profesionalna eletronika, i moga komšiju Felšinskog, jednog divnog čovjeka, uvjek nasmijanog i spremnog za razgovor. Kao mašinca, strpaše me u radnu
prostoriju koju sam djelio sa Milošem Zrnićem, Milanom Ivkovićem i kasnije sa
Simom Stojakom prije moga odlaska na odsluženje vojnog roka. Radilo se na
transferu tehnologije za izradu protutenkovskog lansera raketa vodjenih žicom,
inače ruskim proizvodom. Trebalo je prema našim potrebama ostvariti proizvodnju
bez vrlo skupih i brojnih alata kojima su Rusi prozvodili velike količine, za
razliku od naših potreba koje su iznosile možda manje od 10% u odnosu na ono što su
oni proizvodili. To je bila skupa proizvodnja ali je davala šansu da se nauče i
usvoje mnoge tehnologije koje će kasnije pomoći kod razvoja ostali proizvoda,
kako namjenske za armiju, tako i široke potrošnje za auto industriju. U to
vrijeme ostao mi je u sjećanju Ante Domazet koji je radio na konstrukciji alata
a sjedio u zgradi odmah lijevo kada se prodje glavna kapija.Tada još nije bila
izgradjena zgrada Profesionale i sve se radilo u objektima koje je kasnije
preuzela radna organizacija FELM koja se uglavno bavila proizvodnjom za potrebe
automobilske industrije, strane i domaće.
Naučen
da redovno doručkujem kod kuće prije polaska na posao, s dolaskom pauze išao sam u restoran
drustvene prehrane i uživao u menzaskoj hrani na koju sam navikao ručajući u
Studentskom centru u Zagrebu. Po povratku kući čekala me je hrana koju je
spremala moja majka Muniba te tako počeh dobivati suvišne kilograme, što se
vidjelo po nabrekloj odjeći. Odlučih da preskačem obroke u restoranu i tako se
opet vratih na svoju raniju kilažu. Uz pomoć Miše i Milana pravio sam svoje
prve korake i upoznavao proizvodnju i njene mogućnosti. Tada je u proizvodnji bila inastalirana najsavremenija švajcarska mašina za savijanje kojom su se, uz korištenje više alata, mogle proizvoditi razne pozicije za prekidače od
specijalnih materijala i raznih oblika. Koliko me pamćenje služi, istovremeno su se nabavile i specijalne
brusilice/bušilice s velikim brojem
obrtaja i izmjenjivim glavama, za vrlo fine i precizne obrade. Bile su to osnove za kasnije formiranje alatnice kao
samostalnog pogona u kome su radili mnogi poznati inžinjeri kao Lipovac, Domazet
i drugi.
Moj
kratki boravak u Rudi Čajavecu se završi odlaskom na služenje vojnog roka te, nakon škole
rezervnih oficira u Zagrebu, provedoh ostatak u Travniku u kasarni Petar Mećava, u samom centru Travnika, bosanske varoši opisane u djelu Ive Andrica
" Travnička hronika".
Po
povratku pokušah da se vratim u Rudi Čajavec ali mi kadrovik Gardašević reče da moram
regulisati svoje odnose s JNA pa ako oni dozvole, da se vratim u
preduzeće. Pokušah preko generala Paje Samardžije,jednog od tadašnjih
rukovodilaca u Rudi Čajavecu, te njegovog prijatelja generala Nahmijasa da rješim svoj
povratak u fabriku. Nažalost, Nahmijas preminu nedjelju dana iza prvih kontakata i ja
nakon aktiviranja kao oficir JNA dobih namještenje u Gradjevinskom otsjeku
Komande banjalučkog garnizona gdje provedoh oko osam godina, radeći najviše pod
rukovodstvom Kapetana prve klase Hadžialić Kemala, inžinjera arhitekture, inače našeg sugradjanina.
Po mome zahtjevu dobih prekomandu u Rudi Čajavec, RO Profesionalna elektronika i postaviše me za pomoćnika Bori Franjiću koji je bio tada direktor OOUR-a Mašinske obrade.Tu sam uz Borinu pomoć ponovo osvježio stare kontakte s kolegama koji su ostali u Rudi Čajavecu i kasnije prešli u Profesionalnu elektroniku koja je radila za potrebe armije i za izvoz armijskih proizvoda. Tako postadoh dio jedne velike porodice u kojoj provedoh narednih skoro deset godina, kada uz narasle teškoće u kojima se nalazila nasa bivša domovina (što je imalo odraza i na proizvodnju u RO Profesionalna elektronika), ponovo dobih prekomandu u Tehničku bazu garnizona Banja Luka u kojoj provedoh ostatak svoga radnog vijeka kao oficir, sve dok po vlastitom zahtjevu ne napustih tadašnju vojsku koja se pretvorila u zvjer koja nanese mnogo zla u BiH nakon njena osamostaljenja.
Po mome zahtjevu dobih prekomandu u Rudi Čajavec, RO Profesionalna elektronika i postaviše me za pomoćnika Bori Franjiću koji je bio tada direktor OOUR-a Mašinske obrade.Tu sam uz Borinu pomoć ponovo osvježio stare kontakte s kolegama koji su ostali u Rudi Čajavecu i kasnije prešli u Profesionalnu elektroniku koja je radila za potrebe armije i za izvoz armijskih proizvoda. Tako postadoh dio jedne velike porodice u kojoj provedoh narednih skoro deset godina, kada uz narasle teškoće u kojima se nalazila nasa bivša domovina (što je imalo odraza i na proizvodnju u RO Profesionalna elektronika), ponovo dobih prekomandu u Tehničku bazu garnizona Banja Luka u kojoj provedoh ostatak svoga radnog vijeka kao oficir, sve dok po vlastitom zahtjevu ne napustih tadašnju vojsku koja se pretvorila u zvjer koja nanese mnogo zla u BiH nakon njena osamostaljenja.
Ovo je jedno sjećanje koje više podsjeća na ljude koje sam
upoznao i koji su ostavili tragove u mojim sjećanjma, koje ću u nekim drugim
tekstovima opisati, dajući mjesta i za druge kolege koje treba spomenuti kako se ne bi zaboravili, a proveli su dobar, ako ne i cjeli radni vjek u Rudi Čajavecu.
Aljoša
Mujagić
februar
06,2015
Labels: aljosa, Rudi Cajavec
1 Comments:
Dobro Co kaze da bi bilo dobro ostaviti sto vise podataka o nasim raznoraznim sudbinama, na raznoraznim stranama svijeta. Mozda jednog dana neki novi Ravlic ne dozvoli da se izbriše istina o jednom od ljepših gradova u Bivsoj domovini.
Moje uspomene od 1970 god.kad sam u februaru otisla svojom voljom iz B. Luke, zbog ljubavi, pa sve do danas prolazile su kroz razne faze.
Zaposlenje u tadašnjem PTT- sam dobila tako sto sam otisla u Glavu postu na obali i pitala da li im treba tehničara slabe struje . Tako smo djelili dva otsjeka u tehničkoj skoli, na slabu i jaku struju.
Sjecam se kad sam pokazala diplomu da mi je tadašnji " drug kadrovik" rekao " kao hljeba".
Prva generacija se tek te godine upisala i takvu skolu u Sarajevu jer do tada je nije bilo.
Ta nasa škola je imala odličan profesorski kadar dok nisu poceli dolaziti tzv.honorarci. Profesor Hinic Petar je bio honorarac kojem se uvijek treba ustati kad se spomene.
A Lazo Sarenac je bio tek početnik u tom poslu i mladi od nas učenica 6-7 god.
Pisala sam ranije o tome da sam svojevoljno ponavljala drugi razred i opet iduće godine pala kod njega na popravni. Ali polaganje pred komisijom i položen ispit mi je dao najvece zadovoljstvo kad sam mu se naklonili i rekla " hvala Bogu da sam se vas riješila."
O tom ne znaju puno ova raja sa kojima sam diplomirala a treci i četvrti razred zavrsila vrlodobrim.
U RC sam pocela raditi u vojnom pogonu na stampanim vezama, sa tehničkim crtačem Zoricom Stojnic. Ona je bila odličan crtač i vrlo pedantna a ja sam na šemama povezivala elemente sa crnom ljepljivom trakom i uzivala u tom poslu.To sam odmah nosila u foto laboratorij i galvanizaciju tako da su me oni predložili da idem u Zagreb na septembarski zagrebački velesajam 69-te godine i
tamo sam držala prezentaciju.
U novoj radnoj organizaciji najvece iznenadjenje je bila prva plata.
Radila sam po 4 sata jer sam bila na trudničkom bolovanju koje je 4 sata plaćao Zavod za soc.osiguranje.
Rijesenje o plati sam dobila u bodovima. Kad sam otisla na blagajnu po prvu platu iznos je bio nesto malo veci od zadnje Plate u RC.
Odmah sam reklamirala da radim 4 sata, a odgovor je bio pa i dobili ste za 4 sata.
Tada sam jos shvatila sta su bile administrativne firme u odnosu na tvornice i proizvodnju, koliko sam radila vremenski u R.C. a koliko ovde.Pohlepa rukovodećih ljudi i stvaranje pravilnika samo po onoj " Bog prvo sebi stvorio bradu" i danas traje u jos gorem obliku.
U onom vremenu su svi mogli zivjeti od svoga rada zavisno od licnih sposobnosti i organizacije zivota.
Danas takve sanse ovde na ovim prostorima stotine hiljada ljudi nemaju.
Vicin dolazak u BL bio je u svojstvu nadzornog organa ispred Gradjevinskog odsjeka Komande VII Armije i bio je njihov stipendista na Gradjevinskom fakultetu. Banja luku su poslije zemljotresa gradile gradjevinske firme iz cjele zemlje i Vice se upoznao sa Aljosom i njegovim bratom a Kaemal mi je bio i neki rod. Uvijek se sjeca da su to bili divni ljudi i rad s njima mu je ostao u najljepšem sjećanju, a ondašnja Banjaluka sve do ovog rata stotinu puta posjećivana ne samo zbog mojih, nego i zbog ljepote grada u kojem se zaista uživalo.
Aljosa mi je bio i u bliskom susjedstvu, poznavali smo se. S njegovom sestrom Enisom i bliže.
Ne znam nista o njoj ali svima saljem iskrene pozdrave
Saima
Post a Comment
<< Home