Gigant kojeg više nema

Davor Mance
(preuzeto sa stranice Indexa)

Nedavno dobih link na list splitskog univerziteta Index o uspjehu Dr. Mance Davora dipl. eng. elektrotehnike koji je učesnik u timu Evropsko - NASA svemirske agencije koji uspješno realizova projekt InSight spuštajući modul na površinu Marsa. Jedan od vodećih inžinjera u realizaciji Sistema upravljanja vatrom tenka M84 radeći u Rudi Čajavecu RO Profesionalne elektronike predstavlja dio velikog broja inžinjera, tehničara i radnika svih struka koje podigoše Rudi Čajavec, dajući mu niz projekata koji i danas predstavljaju tehnološki uspjeh, iako Rudi Čajavec u novim uslovima naraslog nacionalizma, kojemu nije bilo važno da održi proizvodnju ne samo složenih Sistema nego i televizora, auto elektronike i djelova za vozila, površinskih zaštita i izuzetno uspješne proizvodnje alata, prestade da postoji.

Spomenik "oslobodiocima" fabrike.
U pozadini zgrada nekadašnjeg NIC-a

Često se sjetim dolaska grupe oficira bivše JNA kod generalnog direktora tadašnjeg Rudi Čajaveca davnih 90-tih sa molbom da ne otpuštaju radnike hrvatske i bošnjačke / muslimanske narodnosti i odgovora Brdjanina, jednog iz grupe osudjenih u Hagu za genocide, da ako Rudi Čajavec ne može bez tih radnika onda neka i propadne. Ta njegova želja se i ostvari te gigant koji je brojao više od 7000 radnika u Banja Luci, sa izuzetno bogatim mašinskim parkom, tehnologijama poput preciznog liva, alatnice, višeslojnih štampanih ploča, mikroelektronike, projektovanja i izrade složenih sistema i mnogih drugih iza kojih su stajali brojni stručni timovi na čelu sa inžinjerima poput Envera Džube, Ismeta Blentića, Mance Davora, Reufa Kovačevića, Dr.Partala, Dr. Mirsada Hadžikadića, Dr. Migdata Hodžića, Ante Anušića, Majkić Branislava, Muhidina Sulejmanpašića, Nedžada Rakanovića, Osmana Kovačevića, Bore Franjića, Dr. A. Iliškovića, Pere Kolarevića, vizionara poput Slobodana Cvjetića i mnogih magistara nauka koje R. Čajavec iznjedri. Nažalost ne mogu nabrojati sve posebno one velikane koji udariše temelje počecima Rudi Čajaveca medju kojima moram istaći tadašnjeg generalnog direktora Hadžiomerspahića pod čijim rukovodstvom nastadoše temelji giganta koji svoj puni procvat doživi 80-tih godina prošlog stoljeća. Moram se izviniti mnogima koje nisam spomenuo jer jednostavno unoseći njihova imena dobili bi knjigu, podebelu, ali sa imenima svih zaslužnih, poput Ibre Srkalovića, Miroslava Najrajtera, Ive Marića, radnika prototipa pod rukovodstvom Anjdjelka Višekrune i mnogih drugih.

Nekada ponos grada
(foto Anadolija)

Ovo nije samo nekrolog fabrici Rudi Čajavec nego pokušaj da se osvjetli jedan kolektiv koji je izmedju nekoliko radnih organizacija davao život gradu, pa se postavlja pitanje šta bi danas grad imao da tih 7000 radnika svaki radni dan ulazi na kapiju i prvoga u mjesecu dobiva platu pumpajući novi zivot u sve pore grada. Osim tih radnika i njihovih uspjeha Rudi Čajavec je predstavljao mjesto u kojem se zapošljavala većina svršenih inžinjera Elektrotehničkog fakulteta u Banja Luci, čije je projekte Rudi Čajavec dobrim djelom i finansirao, a čiji su profesori učestovali u projektima važnim za čitavu bivšu domovinu, napominjući da je na izradi samo tenka M84 učestovalo preko deset hiljada fabrika širom bivše domovine. Rušeći takav gigant urušile su se i mnoge prateće fabrike koje su kooperirale na projektu tenka a da ne spominjem helikoptere, mlazne avione, proturaketne sisteme, artiljerijska oružja, sredstva veze, itd.

"Svijetla" sadašnjost, zahvaljujući onima koji su za
nju ginuli
(foto Anadolija)

Ta stručna radna snaga rasu se po čitavom svijetu i svojim uspjesima pokaza da Rudi Čajavec bijaše rasadnik kvalitetnih radnika svih struka sto im omogući da nakon odlaska sa torbom ili plastičnom kesom, spasavjući glavu i porodicu stanu na “svoje noge” i žive od svoga znanja i rada. Posebno ističem djecu tih svjetskih gradjana protjeranih medju kojima se iznjedriše mnogi sa doktoratima i magisterijima koji rade na svjetski priznatim fakultetima i u kompanijama predstavljajući djelom Bosnu i Hercegovinu sa kojom veze polako blijede i sa odlaskom generacije, nas njihovih roditelja, postaće sve slabije da bi se prekinule u trećoj generaciji koja odrasta u novoj sredini čime će se tz dijaspora i njen uticaj u BiH potpuno izgubiti. Želim da ovo sjećanje ponuka bivše radnike svih organizacija koje su nekada egzistirale u našem gradu da napišu svoja sjećanja za nekog budućeg “Acu Ravlića”, koji će sistemazirati ta sjećanja u knjigu o Banja Luci kada je ona predstavljala divan grad u svakom pogledu.

Aljoša Mujagić, Kithener 03.12.2018.

Napomena: slike dodao Co

Javio mi se Dota

Nedavno mi se emailom javi naš mlađi kolega iz Profesionale Đorđe Bjelajac, Dota. Izgleda da je „naletio“ na blog, vidio email za slanje priloga, pa se javio.

Bilo mi je drago kada se javio jer s Banjalukom imam malo kontakata. I s ono par prijatelja s kojima se vidim kada navratim se sve rjeđe čujem a novih nemam niti ću imati. Takva su vremena, vrijeme čini svoje a uz to znam da se mnogima u gradu ne sviđa kada pišem o prošlosti koju mnogi žele zaboraviti. Ljudi ne vole istinu, vole da vjeruju lažima pa tako stvaraju nekakav alternativan svijet u kojem se baš najbolje ne snalazim.

Evo i kod nas ovdje u USA je istina spala na najniže grane. Na vlast je došao predsjednik koji je notorni lažov a uz to je uz sebe okupio osobe slične sebi pa sada svaki dan slušamo nove laži kojima nema kraja. Smiješno je (ili, bolje reći žalosno) što za predsjednikove laži sada koriste novi termin, alternativne činjenice. Dakle, i mi ulazimo u razdoblje alternativnih činjenica, slično onom u kojem oni u starom kraju žive već duže vremena. Kakve će posljedice ovog novog „alternativnog života“ bit još uvijek ne znamo. Nadam se da neće biti iste kao što je to u starom kraju gdje se „alternativni život“ živi već godinama i koji je većina prihvatila.

Malo sam skrenuo s teme, pa da se vratim na Dotu i njegovo javljanje. O Doti sam već jednom pisao pa ne bih da se ponavljam. Razlog za današnje javljanje je njegova treća knjiga koju priprema već duže vremena. A u njoj će biti i jedan mali odlomak o meni pa kako se radi o tekstu u kojima me Dota hvali, odlučih da ga objavim. Lijepo je čuti da si nekome ostao u lijepoj uspomeni jer znam da me danas mnogi mrze jer iznosim činjenice. A možda imaju i razloga jer su se vremena promijenila, kao i ljudi, pa sada vrijede neki drugi kriteriji. Kao što rekoh, živimo u svijetu u kojem dominiraju alternativne činjenica pa je sada sve relativno. Istina je laž, a laž je istina. Zavisno kako je kome draže. I šta se više isplati.

***

Odmah sam počeo pripreme za glavno ročište. 

U kancelariji na stolovima raštrkane gomile papira. Neuredno da ne može neurednije. Dokumenta i radni materijali od aplikacije trafo-stanica, zatim od aplikacije za elektroenergetske saglasnosti i priključke, tekstovi za knjigu koju nastojim da napišem, materijali za sud, zakoni, službeni glasnici, te dokumenta od aplikacije za „AEGO“ koju upravo završavam…

A to je posebna priča.

Program za „AEGO“ je sve ono o čemu sam maštao godinama. Nešto neprevaziđeno. Eh, da sam to imao u „Čajavcu“. Doduše, onda nisu postojali ovakvi alati za programiranje, pa bi bilo vrlo teško da realizujem na ovakav način. Uglavnom, omogućena je automatska izrada konstruktivne dokumentacije, sastavnica i crteža, što je odvajkada bio moj san. U „Čajavcu“ sam to uspio da napravim, ali tada nisam mogao da ostvarim automatsku izradu crteža i hijerarhijskih šema.

Ugrađena je izrada specifikacije materijala po uzoru na aplikaciju iz „Čajavca“, baš onako kako je to bilo u odjeljenju Milana Komljenovića, u najbolje uređenom dijelu kod nas u OOUR-u.

Nadalje, aplikacija je povezana sa dva magazina, i to maagazina poluproizvoda i magazina materijala i sirovina, pa se u svakom trenutku kakvo je trenutno stanje potrebnog materijala, sirovina ili poluproizvoda za proizvodnju artikla.

Po želji, može da se štampa specifikacija za nabavku, kompletna ili parcijalna, ovisno o trenutnom stanju.

Ugrađene su i sve standardne opcije, poput proizvođača i dobavljača, kooperanata,a šifriranje je bilo baš kao u „Čajavcu“…

Šatara je bio prezadovoljan.

****

Volio bih da ovo vidi i Co…

Milan Komljenović, Co, u našem OOUR-u „Telekomunikacije i elektronika“ , bio je alfa i omega za automatsku obradu podataka i programiranje, te testiranje elektronskih komponenata.

Kada sam kao pripravnik obilazio preduzeće i upoznavao se s radom i procesom proizvodnje u „Čajavcu“, prvo sam išao u sve kancelarije u staroj „Tehničkoj zgradi“. Došao sam i kod njega.

Omanja kancelarija. Radni sto. Katalozi. I Co.

Mršuljav. Krhak. Prijatnog lica i glasa. Ljubazno me primio. Pričao je da se priprema za rad na novoj opremi koja treba uskoro stići. Pokazivao nekakve kataloge. Baš se trudio.

Nisam ga pažljivo slušao.
Nisam bio ni zainteresovan za tu oblast, niti me privlačila.

Više sam razmišljao o njemu, jer ga je često spominjao Zlatko Skočić. Zlatko i Nada su stanovali kako podstanari kod moje punice Vuke, pa smo se viđali. Mirjana je obožavala njihovog sina Davora do te mjere da je odlučila da sinu, ako ga bude imala, da to ime.

S druge strane moja kolegica s fakulteta, Nermina Nera Porić, udala se za njega. Toliko sam znao…
Bilo kako bilo bio je to moj prvi susret ss svijetom  računara.

Neugledan kancelarija i on u plavom radnom mantilu. To je sve…

Nije prošlo mnogo preselili smo se u novu zgradu. Tada je dobio opremu, prostor i saradnika, iskusne tehničare, Zlatka Jerga, Stanislava Kljajića i Srđu Marinkovića. Dobio je krila, a i radio neprestano. Davao sve od sebe. Uskoro je svojom predanošću  stvorio profesionalno i moderno odjeljenje za testiranje komponenata i obradu podataka koje je brzo prevazišlo potrebe našeg OOUR-a, pa je postalo vrhunsko na nivou kompletnog „Čajavca“, pa i šire.

Kada su dolazile u posjetu strane delegacije ili kakvi visoki zvaničnici vojne industrije Jugoslavije, tada bi ih naši direktori, neizostavno, dovodili na prezentaciju kod Co-a. Htjeli su da se pohvale i pokažu kako se daleko stiglo u tehnološkom razvoju preduzeća.

No, Co je uvijek bio isti. Skroman, radan.

Znam da je prema svima bio fin, korektan, profesionalan.

Međutim, ne mogu da se otmem utisku da je mene prilično cijenio i za razliku od drugih rukovodilaca, shvatao vrlo ozbiljno. Znao je da me upita za mišljenje onog što je pravio. Vjerovatno me Nera hvalila kako sam dobar matematičar i kombinatorik.

Na fakultetu, u laboratoriji za Primopredajnike, uz računar i
instrument kakve smo imali u mom odjeljenju

Eto, prekucah ono što mi je Dota još prije Nove godine poslao, od riječi do riječi. Moram priznati da godi čuti lijepe riječi od nekoga od koga to nisi očekivao, i to poslije toliko godina. Drago mi je da je neko cijenio ono što sam radio i u šta sam uložio izuzetno mnogo truda i znanja. Kod nas se to baš nije puno cijenilo, iako moram priznati da sam imao punu podršku od tadašnjeg direktora OOUR-a Nikole Drče. 

Doti se zahvaljujem na lijepim riječima s željom da svoju treću knjigu završi i objavi i da se jednom sretnemo i popijemo nešto. Ja častim.

Uz Aljošine priloge

Nakon dužeg vremene pregledajući foto albume (kojih zaista imam mnogo) naidjoh na ove dvije.

Ne znam da li Aljoša ovo piše iz glave ili ima neku dokumentaciju koja mu služi kao podsjetnik. Toliko toga je lijepog napisao o vremenima napretka naše industrije, ljudske saradnje i timskog rada na mnogim nivoima. Plata i relativno dobar način dobijanja stanova zaslužnim. 

Moja sjećanja na rad u Rudi Čajavecu od septembru 1967.  do februara 1971. godine su lijepa. Medju mojim radnim kolegama sam imala nadimak Njonjo iz tada popularne humorističke serije.

Mislim da su ove fotografije negdje iz proljeća 1969 god.

Pisala sam članak u našim novinama i došli su neki drugovi da mi kažu da su me predložili u SK. Bio je prijem vise članova. Poslije toga mislim da je ovo bilo Kozaracko kolo.

Na prvoj slici ne znam ničije ime, a na drugoj mislim da prepoznajem neke kolegice ali nisam sigurna.

Gledajući sebe, mislim da mi je nadimak dobro pristajao jer vidim da sam bila i "mrka i krupna " kao taj glumac. Zaboravila sam mu ime, ali se sjećam da je u jednoj seriji bio popularan kao "Jataganac".

Pozdrav Saima

Novakovići

Sa sinom Murison u Muzeju avijacije
u Hamiltonu, Ontario, 2005.

Nastavak sjećanja Aljoše Mujagića na fabriku Rudi Čajavec i ljude zaposlene u njemu

Završetkom fabrike u Novakovićima bivši RRT na čijem je čelu bio Gojko Obradović se preformira u dva djela: Računarski i Radarski. Prvi je bio formiran s ciljem da se nastavi razvoj i počne proizvodnja dva sistema upravljanja vatrom za tekove M-84 i T-55 kao dio njegovog unapredjenja. Razvoj novog SUV-a za M-84 je bio baziran na prethodnom razvoju sistema za tenk T-55 kojih je u tom momentu bilo najviše u naoružanju mnogih zemalja koje su kooperirale ili kupovale vojnu opremu od bivšeg SSSR-a. 

Na razvoju T-55 SUV radili su inžinjeri Reuf Kovačević,  Fuad i njegov brat Mirsad, Mance Davor od elektroničara a od mašinaca Dragan Lovrić, Proko Kovačević i veća grupa mladjih inžinjera i tehničara, tehničkih crtača. Po završetku objekata i preseljenju i formiranju novih OOUR-a na čelu Računarske tehnike bio je postavljen Žiža Ostojić, kasnije Pero Kolarević, a na čelo Radarske tehnike Nikola Vuksan koji je bio jedan od bliskih saradnika Gojka Obradovića. Nisam siguran kako je Vito Rakić postavljen za rukovodioca proizvodnje SUV-a jer je čini mi se u isto vrijeme bio i direktor OOUR-a Prostorne tehnike. U proizvodnji su se nalazili Dragan Bogojević kao rukovodilac pogona, Hamza Ćosić kao rukovodilac - poslovodja hemijske laboratorije, još jedan izuzetni radnik kojem sam zaboravio ime a vodio je proizvodnju testiranje svih štampanih ploča za SUV te uredjaja koji su se ugradjivali na helikopter a vodili računa o ravnomjernom lansiranju raketa. 

Osim proizvodnje tu su se nalazile klima komore za testiranje sistema, kako tenkovskih tako i avio, s vibracionim stolovima koji su omogućili kompletno testiranje pojedinih uredjaja koji su ulazili u sistem SUV-a. Tom laboratorijom su upravljali tehničari koji su usko saradjivali sa kontrolom kvaliteta i laboratorijom u gradu u centralnoj zgradi RO PE koja je imala mnoge slične komore kao i barometričke komore i vibracione stolove. Tu je bila i planska priprema koju je vodio Vojo Burgić a tada su instalirani i prvi kompjuteri za praćenje nabavki, zaliha i potreba planske pripreme. Osim toga bila je služba pakeraja i otpreme na cijem je celu bio Pero, prezime sam zaboravio. 

U drugom objektu gdje se nalazila dva stenda za simulaciju kretanja tenka po terenu pri testiranju i integraciji sistema SUV-a M-84 u koji je osim elektronskih uredjaja proizvedenih u RČ vršeno testiranje nišanske sprave proizvedene kooperacijom Teleoptika i Zraka Sarajevo, te žiroskopske kutije proizvedene u Teleoptiku Beograd. Sa strane kontrole vodeći tehničar je bio Vlado Ivanović uz inzinjera Marića koji je vodio kompletnu grupu tehničara i montera SUV-a a kojeg je kasnije zamjenio jedan pogonski inžinjer koji dodje iz Sarajevskog Zraka a rodom je bio iz sela oko Laktaša i ili Aleksandrovca. Od mnogih sam čuo da je vjerovatno bio saradnik SUP-a i kao takav postavljen na važno mjesto upravnika pogona integracije SUV-a pogotovo što vrlo brzo dobi stan u maltene centru grada, u ulici koja je vodila od pošte do higijenskog zavoda.

Izlet na Nijagarine vodopade, 2000.
S lijeva na desno: punica Fatima,
Ešrefa i Muhidin Sulejmanpašić (Paša),
zet Fuad Sarajlić (preminuo prošle godine u Bafalu),
punac Jusuf Serdarević (stari Čajevčanin)
preminuo 2001. u KIčeneru, Ontario,
sestra Enisa (čući)

Sa preseljenjem ljudi i opreme dobio sam ponudu da preuzmem odjeljenje mašinske konstrukcije OOUR-a Računarske tehnike što sam prihvatio i rukovodio sa tridesetak inžinjera i tehničara, te crtača pošto se tada radilo crtanjem na papiru i tuširanjem na paos papir i kasnije kopiranjem na amonijačnim mašinama u kopirnici koju je vodila Marjana Subasić, koja dodje iz FELM-e u Novakoviće. Velika pomoć mi je pružena od veoma iskusnog inžinjera Kapetana prve klase Lovrić Dragana, koji je imao značajno iskustvo kao dizajner ali je ponekada bio izuzetno uporan u onom što je zacrtao. Sa njim sam dobro suradjivao. Proko Kovačević je takodje bio iskusan inžinjer ali u području ovih vojnih uredjaja manje nego Dragan. Jedan od inžinjera koji je važio za kvalitetne bio je starješina Vrhovac Sveto te Drinić Petar koji je bio težak za suradnju jer je smatrao da on najbolje zna područje kojim se je bavio. Bio je dobar ali relativno spor  a volio je čini mi se da da marketinga svome radu uključujući u rješavanje problema direktora. Radeći na jednom projektu napravio sam Prezident dijagram, koji je proizašao iz tehnike Gantograma, a sa ciljem da Pero i njegova grupa završi na vrijeme projekat. Pošto mi je on dao podatke o minimalnom očekivanom i najdužem vremenu realizacije projekta složio sam ih u dijagram i prezentirao Žiži Ostojiću koji se je iznenadio da ja tako nešto znam. Vodeći inžinjeri elektroničari na SUV-u su bili Reuf Kovačević, magistar elektrotehnike i tada Kapetan Mance Davor, jedan izuzetan inžinjer koji će kasnije po odlasku iz armije i boravkom u Kanadi i Švajcarskoj odbraniti doktorat na Univerzitetu u Splitu.

U tom periodu Vito napusti vodjenje proizvodnje i meni ponudiše da preuzmem to mjesto što sam i prihvatio. Mjesto rukovodioca konstrukcije preuze Šatara Milan inžinjer mašinstva i starješina JNA sa kojim sam kasnije suradjivao na realizaciji zajedničkih projekata. U okviru proizvodnje preuzeo sam koordinaciju aktivnosti i rukovodjenje nad proizvodnjom, planskom pripremom, odjeljenjem prijema i otpreme, odjeljenjem testiranja te koordinacijom konstrukcije mašinskih djelova i elektronskih a vezanih za proizvodnju, istovremeno sam preuzeo brigu o ispravnom funkcionisanju kotlovnice, rashladne stanice, klima prostora gdje je bi smješten računarski dio opreme, kopirnice, te značajno vremena u obezbjedjenju mašinskih pozicija iz MO-a te nabavke komponenata preko zajedničkih službi RO PE. U isto vrijeme sam privodio kraju i moj magistarski rad a vezano za korištenje materijala vlastite obrade u MO sa ciljem da se izvrši što bolja standardizacija i unifikacija materijala i njegovih nabavki. Magistrirao sam neposredno po mome premještaju u Tehničku bazu komande garnizona a jednu kopiju rada sam poklonio biblioteci RO PE što je vjerovatno propalo u godinama koje su dolazile. U koncipiranju izgleda rada pomogao mi je uvid u magistarski rad Milana Komljenovića a u formiranju dijagrama pomogao mi je Dr. elektronike Milan Kukrika tada profesor na elektrotehničkom fakultetu. Koristio sam kompjuter u Medicinskoj elektronici kao pisaću mašinu i za izradu dijagrama na čemu sam bio zahvalan Cvjetiću Slobodanu i njegovim saradnicima, prije svega Muhidinu Sulejmanpašiću koji je prešao u taj OOUR prestavši da se bavi sistemima za uzbunjivanje koji se prebacise u poseban OOUR u oviru FELM-e.

Sastavni dio posla rukovodjenja je bio odnos s Vojnom kontrolom i kontrolorima Markom Savatovićem i još jednim mladjim, kojem sam ime zaboravio a koji ode u Hrvatsku po raspadu bivše domovine, te predstavnicima Vojno tehničkog instituta koji su amenovali sve promjene na dokumentaciji i komponentama koje su se mjenjale vremenom. Dio posla je bio vezan i za sastanke u Dj. Djakoviću koji je finalizirao tenk i sve sisteme koji su mu pripadali.

Godišnje se proizvodilo oko 100 kompleta SUV-a što je bilo dosta naporno obzirom da je sistem činilo sedam elektronskih uredjaja, nišanska sprava, žiroskopska kutija, od kojih su zadnja dva uredjaja proizvodjenja u Zraku i Teleoptiku. Uglavnom zahvaljujući angažovanju Voje, Dragana i mome ličnom uspjevali smo da na vrijeme isporučimo SUV i dobijemo bonus kojim su radnici, inžinjeri i svi uključeni u taj posao do direktora bili zadovoljni. Kao vojno lice ja sam imao samo svoju vojnu platu te sam prigovorio Peri Kolareviću koji je tada vršio dužnost direktora, da sam i ja zaslužio da se nagradim, što je on i uradio i to je bilo prvo novčano priznanje za moj rad.

Bližio se datum kada bih napunio deset godina od rada u RO PE kada sam dobio prekomandu u Tehničku bazu kao i mnogi oficiri obzirom da se navukoše tamni oblaci nad bišsu domovinu koji dovedoše do raspada SFRJ.

Zima na Nijagarinim vodopadima okovanim ledom,
temperatura oko 30 stepeni Celzijusa

Milan Šatara dobi prekomandu u Sl. Brod našto on odluči da se skine i napusti armiju i ostane u RČ kao civilno lice. Major inžinjer elektrotehnike Savi Zvonimir ode u Hrvatsku i ostade u Sl. Brodu. Mance Davor Kap. prve klase ode za Hrvatsku a kasnije u Sloveniju, Kanadu i završi u Švajcarskoj. Ante Anusić koji je bio zamjenik direktora u Novakovićima dodje nakon dosta peripetija u Kanadu kao i mnogi što se razbjezaše  širom svijeta. Reuf Kovačević ostade u Novakovicima za čitavo vrijeme rata kao vodeći inžinjer i poznavaoc SUV-a čija proizvodnja prestade sa osamostaljenjem Hrvatske. Pudar Ratko potpukovnik je takodje iz PT prekomandovan u Tehničku bazu gdje smo nastavili raditi. Basrak Jovo postade direktor Štampanih veza a Praštalo Dragan, oboojica tada Kapetani prve klase, direktor Mikro elektronike koja će se pod njegovim rukovodsvom i preuzimanjem u vlasništvo jedina održati od bivše Profesionale.

Mene zamjeni inžinjer mašinstva Smailagić Husein koji je bio dugogodišnji radnik u RO PE i bio poznat po tome da nije volio prazne priče i da je bio oštar ali pravičan u odnosima sa podredjenima. Ostalo mi je u sjećanju njegovo čudjenje a vezano za obim poslova koje sam vodio u Novakovicima. Sa njim sam ostao u kontaktu do današnjih dana pogotovo što smo obojica bili u vezi sa Reufom koji nas definitivno napusti nakon razarajućeg moždanog udara vjerujem uzrokovanog svim onim što je propatio.

Dobar dio inžinjera elektrotehnike iz Novakovića se rasu širom svijeta oduvani vjetrovima rata, a nisu bili pripadnici nebeskog naroda,  te na "truhlom" zapadu pokazaše se kao sposobni i uspješni u oblastima u kojima su radili, a RČ i svi organizacioni djelovi slavno propadoše do zadnje Medicinske elektronike čiji rukovodioci sprovodeći privatizaciju (čitaj pljačku) uspješno završiše na sudu manjeg entiteta, za razliku od ostalih rukovdioca iz ostalih djelova RČ koji uspješno pokraše i uništiše kompletan SOUR.

Time se završi moj boravak u RČ RO PE ali sjećanja na ljude, posebno one kvalitetne, nisu nikada izblijedila, kao i sjećanje na RČ kao rasadnik pametnih ljudi, inžinjera koji razviše mnoge proizvode i dovedoše nove tehnologije a oko 8000 zaposlenih davaše život gradu u kojem smo živjeli.

Aljoša Mujagić

Mart 30. 2015.        

Investicije

Na putu za Šipovo, odmor u Jajcu. 

Na slici su Višić Omer (mislim da mu je takvo ime)

i Milenko (prezime sam zaboravio), 

radnici iz službe održavanja MO-a

koji su išli samnom i Brankom Žunićem

 u fabriku u Šipovu 

radi organizovanja službe održavanja

 i  da vide novu fabriku. 

Slika je iz 1983 godine.

Nakon neslavne epizode rukovodjenja  OOUR-a, nastavih rad u odjeljenju Investicija koje je vodio kolega mašinac Djuro Krivošija. Pošto se približavala izgradnja nove fabrike na lokaciji Novakovići iza gradskog zatvora na Tunjicama, a prethodni kolega mašinac ode u zaslužnu penzija, ja se prihvatih posla koji sam manje-više poznavao iz Vojno gradjevinskog otsjeka ali u znatno manjem obimu.

U tom odjeljenju Djuru je zamjenjivao kolega Bešir Korkut, magistar mislim mašinstva, studirao u Zagrebu, a poticao je iz čuvene porodice Korkuta iz Travnika. Osim njega tu su bili Jelica Petković. gradjevinski tehničar, Emina,  takodje gradjevinski tehničar, njen suprug Sevdo, koji je radio na nabavci opreme. Branko Tomić ,elektrotehničar, Marica i još par radnica, koje su vodile finansijski dio oko nabavke opreme, te Hasan, koji je vodio poslove zaštite na radu u RO PE a čiji je otac bio posljednji poznati kolporter, ulični prodavač novina i časopisa u Banja Luci. Nekima sam pozaboravljao prezimena a za Eminu znam da je iz Male čaršije iz porodice Imamagić a njen brat Mustafa je radio kao inžinjer u Računskom centru koji je opsluživao čitav SOUR.

Prvo smo bili u maloj baraci kod ulaza u RO PE a kasnije preselismo u baraku na Paskulinoj ciglani koja je imala više prostora i tamo smo se našli svi na okupu. Ja sam uglavnom radio na definisanju projektne dokumentacije i nadzoru na izvodjenju mašinskih instalacija  skloništa, kotlovnice, klimatizacije i rashladne stanice u Novakovićima, do sličnih poslova na izgradnji fabrike u Šipovu kod Jajca gdje je preseljen dio proizvodnje upaljača koje je radila Prostorna tehnika. Osim toga radio sam na rješavanju problematike svih termotehničkih postrojenja u RO PE i pomagao Branku Žunići i Ahmetu Bahtijareviću is Službe odrzavanja koja je bila u OOUR-u Mašinske obrade.

Rad na izgradnji kompleksa u Novakovićima je bio izuzetno složen jer se startalo na ledini na kojoj su izgradjeni objekti proizvodnje, upravna zgrada sa skloništima i na nju se nadovezivala velika proizvodna hala, poseban objekat s računskim centrom i djelom OOUR-a Radarske tehnika s dvije hale, od kojih je jedna iskorištena za "stend sa kupolom",  koji je služio za testiranje sistema upravljanja vatrom koji se montirao na tenk M-84, a simulirao je kretanje tenka po terenu. Sistem SUV-a je imao žiroskopsko upravljanje cijevi tako da je ona uvijek bila usmjerena prema cilju o čemu se brinula čitava grupa elektronskih uredjaja, počev od senzora vjetra i ostalih senzora. U to vrijeme to je bio vrlo napredan sistem razvijen manje-više vlastitim snagama a na bazi sistema koji se razvio za tenk T-54 uz pomoć koliko me pamćenje služi Švedskih kompanija.

U Novakovicć su trebale da se presele Radarsko-računarska tehnika koja se razdvoji na dva OOUR-a, Računarske tehnike i Radarsko-računarske tehnike.

Branko Žunić, Višić i moja malenkost na Jezeru kod Jajca, 1983.

Tu su za moga znanja prvi puta postavljeni jednocjevni sistemi za grijanje projektovani od strane Splitskog projektnog biroa a u izvodjenju Montera, takodje iz Splita. Nisam imao problema s njima jer nakon prvog obustavljanja radova koje sam napravio, pošto su pogrešno ugradjivali opremu, tj ventile za atomsko sklonište, vidjeli su da se dobro razumijem u posao i više nisam do kraja imao nikakvih problema. Tu je bilo i projektovano u halama odvodjenje zraka preko podnih rešetki putem velikih plastičnih kanala koji su praktično bili ubetonirani u pod hale. Sistem grijanja je imao, mislim prvi u Banja Luci, rotirajući rekuperator topline, koji je koristio dio otpadne topline zraka za predgrijavanje svježeg zraka. Sistem je bio povezan na rashladnu stanicu koja je bila poseban objekat sa kompresorima i ostalim radionama za održavanje a obezbjedjivao je rashladjivanje hale u ljetnim mjesecima.  Toplinska energija se dobivala od kotlovnice koja je kristila ugalj sa sistemom doziranja, i dva kotla s kaskadnim ložištem, čiju sam izgradnju nadzirao a sami kotlovi i sva tlačna postrojenja, pošto se radilo o parnom kotlu povišenog pritiska, bila su podložna republičkoj inspekciji parnih kotlova. Postrojenje je osim mehaničke dobave uglja imalo uredjaje za otpljinjavanje kisika, za omekšavanje vode i sve ono što jedno takvo postrojenje zahtjeva. Parom se zagrijavala voda kojom su grijani objekti i koja je dovodjena do klima komora za grijanje.

U istom periodu se gradila i fabrika u Šipovu za koju me vežu uspomene vezane za divnu prirodu i rjeku Plivu bogatu plemenitom ribom a i dobra kuhinja po lokalnim gostionama gdje smo obično nakon završena posla odlazili na ručak.

Obično smo dobivali rentirano vozilo tako da smo jedne prilike, a vozio je Branko Tomić, imali golfa u kojem smo bili nas četvorica: Branko, jedan inžinjer iz Zavoda za ispitivanje, ako se nevaram,  ja i ime četvrtog putnika sam zaboravio. Idući za Šipovo koristili smo put za Mrkonjić, zbog radova na putu za Jajce, i onda skretali na put AVNOJ-a kojim smo dolazili, u naselju Jezero , do puta koji je vodio u Šipovo. U kanjonu Branko ušica po sredini kamion u oštroj okuci i praktično uništi golf. Srećom, pošto je bilo nestašica goriva, kamion u privatnom vlasništvu je imao montiran dodatni reazervoar koji na s spasi da ne odemo pod zadnje točkove, pošto smo udarili u njega. Golf je bio totalno uništen, Branko izgreban staklom, meni napukla kost na ruci, pošto sam se odupro rukom o prednje sjedalo sjedeći ozada. Kolega iz zavoda je imao uvučenu kožu na glavi, mislio sam da je doživio frakturu lobanje. Srećom, kasnije smo saznali da je on imao operaciju tumora mozga i da mu je jedan dio lobanje bio ostranjen a kost još nije bila izrasla. On je bio suprug Nevenke koja je vodila objekat Vojni hotel i stambena zgrada uz njega,  a na kojem sam takodje vršio ranije nadzor prije moga dolaska u RČ. Četvrti kolega je bio malo izgreban staklom. Od Brankove supruge, koja je radila u SUP-u, čuli smo da je neko od njihovih ljudi prošao tim putem i vidio slupan golf i pričao kako niko nije preživio, toliko je uništen, našto mu je ona rekla da smo svi živi i manje-više, zdravi.

U tom periodu pocinje priprema za projektovanje i kasnije izgradnja Medicinske elektronike koju ce voditi Slobodan Cvjetić, poznanik iz KAB-a iz gimnazijskih i studentskih dana. Tu sam manje ucestovao u definisanju tehničkih uslova osim čiste sobe gdje se trebao proizvoditi pejsmeker.

Po završetku Novakovića ponudjeno mi je mjesto rukovodioca Mašinske konstrukcije u Računarskoj tehnici, koja je proizvodila sistem SUV-a za tenk te neke uredjaje za helikopter. Prihvatio sam ponudu i napustio odjeljenje Investicija te se preselio u Novakoviće s radnim mjestom o čemu ću napisati drugi i moj zadnji prilog pošto odatle u predvečerje raspada domovine i bujanja nacinalizma dobih prekomandu u Tehničku bazu banjalučke divizije.

Aljosa Mujagic

Mart 26.03.2015      

OOUR EEUS i prinudna uprava

Aljoša, Hozić Ešref i Sulejmanpašić Muhidin -  Paša

Radeći skoro godinu dana u Mašnskoj obradi upoznao sam zaista niz kvalitetnih ljudi koji su u RO PE svojim znanjem i zalaganjem doprinosili da se planovi osnovnih organizacija i cjele Profesionale izvršavaju na vrijeme i traženom kvalitetu. Nekako pri kraju godine dana u MO pozva me generalni direktor RO PE Dragutin Bošković pukovnik JNA, magistar elektrotehnike i profesor na Elektrotehničkom fakultetu na razgovor u kojem mi ponudi, da ne kažem, naredi, da prihvatim dužnost direktora OOUR-a Elektronski, elektromagnetni uredjaji i sistemi (ako se dobro sjećam značenja skraćenice) u kojem je direktor bio takodje pukovnik i magistar elektrotehnike Nedžad Rakanović. Nedžad je po sjećanju Ismeta Blentića došao kao mladi poručnik u Rudi Čajavec i radeći u struci dostigao zavidnu reputaciju kao inžinjer i tako je unapredjen u visoki čin. Kao elektro inžinjer on je bio izuzetno upoznat s problematikom proizvdnje u EEUS-u gdje su mnoge stvari škripale, posebno pri ulasku u novi program komponenata za opremanje M-84 novoga tenka. Prema informaciji od generalnog direktora Nedžad je trebao da predje na novu dužnost koordinatora programa Kapela proizvodnje M-84 uredjaja za novi tenk i integracije koja se obavljala u Rudi Čajavecu, odnosno tada planirana da se finalizira u RČ, odnosno novom pogonu koji će se uskoro početi graditi iza tadašnjeg zatvora na Tunjicama. Nakon razgovora s direktorom konsultovao sam se sa Borom Franjićem i izrazio moju sumnju u dobre namjere jer ako Nedžad kao iskusan elektroničar ima probleme u realizaciji proizvodnje u EEUS-u, kako ću ja kao mašinac, bez dovoljno poznavanja te proizvodnje, odgovoriti zahtjevima koji su se nazirali. On mi je sugerisao da prihvatim jer je to bio jedan od načina da napredujem i u struci, pošto sam planirao da upišem postdiplomski studij, a i u vojničkoj karijeri, jer je položaj direktora OOUR-a značio brže unapredjenje. Usput mi je obećao svu pomoć koja stoji do njega i ljudi iz MO-a.

Tako nakon nekoliko dana razmišljanja obavjestih direktora Boškovića i Nedžada Rakanovića da se prihvatam te dužnosti pod uslovom da mi obojica pomognu da sagledam situaciju u OOUR-u i kada ocjenim da mi treba pomoć.

S Nedžadom sam brzo izvršio primo-predaju dužnosti i našo se odmah u problemima koje je nosila proizvodnja raznih vrsta prekidača, osiguracč, avio instrumenata, elektromagneta, čitave serije novih prekidača za M-84 i elektromagneta. Praktično tu su se radili djelovi za ugradnju u avione i helikoptere, novi proizvodi kao mašina za paljenje mina, sistemi za uzbunjivanje kao nešto posebno što se razvijalo u RO PE a na bazi ideje Gavran Ivice i Prohaske Ace, koji patentiraše princip da ako duvaš zrak na rotirajuću ploču s odredjenim brojem otvora dolazi do pojave zvuka itd, tako da je taj program imao dosta oponenata u RO PE, iako je iza sebe imao dosta uspješnih sajmova i relatvno veliki broj sistema postavljenih u Banja Luci, Sarajevu i drigim gradovima bivše domovine. Usput je bilo planirano da se razvije ponuda za uzbunjivanje nizvodno od hidro akomulacija u cilju zaštite stanovništva od vodnog udara pri eventualnom pucanju brane.

Najbliži saradnici su mi bili Popržen Danilo, kao šef kontrole kvaliteta, Stanić Rajko, kao rukovodilac razvoja, mladi mašinski inžinjer koji je kao i ja bio u velikom dreku, Kajtez Miloš( nisam siguran u ime) je bio rukovodilac planske pripreme, proizvodnju je vodio Penić Milenko, izuzetno iskusan i pošten čovjek, ako me pamćenje služi. Na čelu sistema za uzbunjivanje bio je moj dobri kolega i prijatelj Muhidin Sulejmanpašić, a u istom odjeljenju su radili mnogi tehničari i inžinjeri, Fabić Jelena ,Rolih Jasna, Željko Katalina i drugi čijih se imana ne mogu sjetiti.

Vrlo brzo sam shvatio da je u šustini problem tehničke prirode, mali broj neiskusnih inzinjera a izuzetno veliki broj proizvoda s zaista oštrim tehničkim zahtjevima koje smo mi sami pisali i time si stezali omču oko vrata, a vojni kontrolori samo sprovodili ono što je napisano i ovjereno od nadležne institucije tj. Vojno tehnickog instituta već, prema namjeni proizvoda. Kako su se proizvodile male serije vrlo zahtjevnih uredjaja ocjenio sam, uz pomoć saradnika, da je praktično cijena proizvoda vrlo niska, iako su po nekima saradnicima te cijene bile visoke, ne uvažavajući svu složenost proizvodnje i usvajanje novih tehnologija za male serije. Na primjer, kolega Čavić me upoznao s  problematikom dizajna prekidača, koji su vrlo slični prekidačima koje proizvode američke kompanije i po čijim podacima kontaktna opruga od berilium bronze i kontaktno dugme od neke titanijum legure može izdržati preko milion uključenja i isključenja prije otkaza. Kasnije sam se uvjerio da takvi propagandni materijali obično nemaju solidnu naučnu podlogu, a ti brojevi su nam se razbijali o glavu jer je bilo vrlo teško postići taj broj uključenja i isključenja.

Karakterističan je proizvod osigurač s dvije metalne kape, staklenom cjevčicom i srebrnom zičom, koji se upotrebljavao na helikopterima koje je proizvodio Soko iz Mostara. Trebali smo isporučiti oko 200 komada ali u tehničkim uslovima je stajalo da kada se narine odredjena amperaza osigurač treba da pregori u odredjenom broju mili sekundi. Iako smo dobili po čistoći "atestiranu" srebrenu žicu iz Trsta od našeg važnog snabdjevača i kalibrisali je u specijalnom alatu, uspjevali smo da osigurač izgori čim se napon i amperaža ostvare, bez postizanja tog propisanog vremana u kome bi osigurač trebao da ostane nepregoren. Vojni kontrolor Branko Jotanović, kojemu je brat stradao zbog neispravnosti aviona kao pilot, bio je vrlo rigorozan i nije i pored naših uvjeravanja dozvoljavo da se pošalju osigurači. Na insistiranje kolega iz Mostara i uz uvjerenje Danila Popržena šefa kontrole da je to maksimalno što se može postići i da osigurači praktično zadovaljavaju funkciju zaštite uredjaja odlučih da zapakujem i pošaljem 200 komada bez potvrde vojne kontrole. Osigurači su ugradjeni i helikopteri su letjeli ali Branko je bio izuzetno ljut što su poslati bez njegova znanja.

Imajući u vidu svu problematiku i upoznavši nekoliko vrsnih inžinjera is drugih OOUR-a  predložio sam i tražio od direktora Boškovića da se pronadje desetak inžinjera koji će biti premješteni u EEUS da pomognu oko rješavanja tehničke problematike. Usput sam, cijeneći da cijena proizvoda nije odgovarajuća, stupio u kontakt sa Svetom Četojevićem koji je završio prvi stepen mašinstva i ekonomski fakultet u Mariboru a bio mi je rukovodilac konstrukcije u Univerzalu,  fabrici hidraulike, gdje sam počeo raditi po povratku s odsluženja vonog roka a prije definitivnog aktiviranja u službu u JNA. Odnosi koje sam tada izgradio i znajući njegove kvalitete, osjećao sam da može pomoći u OOUR-u s ciljem da pretrese cijene proizvoda i da tražimo korekciju.

Kako vrijeme brzo prolazi tako se početak proizvodnje, nulte serije za M-84, približavao i svi nagomilani problemi tehničke i materijalne prirode, koji su se odraćavali na plate radnika,  dovedšse da se počelo pričati o uvodjenju prinudne uprave u OOUR EEUS na čijem sam čelu bio skoro godinu dana.

Naravno da pomoć u kadrovima nisam dobio i počeo sam se osjećati kao žrtveno janje jer se prethodnici skloniše a ja, što pomalo svojom greškom, a pomalo i tudjom, čini mi se da je to bila velika igranka, dospjeh u probleme i tešku situaciju.

Testiranje dizel agregata, IMPCO Ecotrans, Kanada

U tom periodu upoznao sam i druge direktore OOUR-a kao Vitu Rakića iz Prostorne tehnike,  Krčmara Ratka iz Mikro elektronike, Baroša i kasnije Vuka Popovića is Mjerno detektorskih uredjaja, te sindikalne i smoupravne rukovodioce. Izmedju ostalih na Radničkom savjetu kao veliki sindikalista i borac za radnička prava se isticala sadašnja članica parlamenta is manjeg entiteta, koja po agresiji na BiH postade ortodoksni nacionalista i izmedju ostalih doprinese uništenju fabrike. Vito Rakić, koji je slovio za dobrog direktora OOUR-a PT, u ratnim danim je potpisivao rješenja o otpuštanju radnika koji nisu bili pripadnici nebeskog naroda, a sam postade direktor Profesionale, odnosno s ostalim nacionalistima će dovesti do propasti takvog giganta čiji inžinjeri, tehničari i radnici  se uspješno rasšse širom svijeta, afirmišući se kao dobri radnici i stručnjaci.

Dolaze dani kada pravobranioc samoupravljanja Lasić Franjo i tužioc Mulabegović, komšija koji sa Dr. Žabom napravi kuću u ulici Avde Karabegovića, zasjedaše s direktorom Boskovićem  i saradnicima te razgovorima koje sam imao s njima. Konačno se usvoji odluka da se uvede prinudna uprava što sam smatrao, i danas smatram, sramotom RO PE i direktora Boskovića, jer mi nepružiše pomoć koju su obećavali a suština je bila tehnička problematika koju "sedmorica veličanstvenih" koji me zamjeniše i počeše da čiste problematiku po dolasku u EEUS a imali su punu pomoć koja je meni bila uskračena. Na čelu te ekipe je bio Bajalica Nikola, starješina JNA i dugogodišnji radnik u RČ, Jovo Radanović. Muris Tabaković, Emira (prezime sam zaboravo), jedna vrlo odresita i prodorna osoba, Sveto Četojević, čije je postavljenje prihvaćeno na moju sugestiju, još jedan inžinjer iz bivše Prostorne tehnike kojega sam cjenio ali sam njegovo ime zaboravio. Ime sedmoga sam zaboravio. U meni je ostala gorčina uzrokovana prepuštenošću samome sebi, koju sam morao progutati i nastaviti s daljim radom. Jedno moram da priznam da sam smjenjen bez bilo kakve optužbe da sam mogao nešto više uraditi. Usvojeno je ono što sam uvijek iznosio da je tehnička problematika uzrok zastoja kao i nedostatak kadra sposobnog da se nosi s tim problemima. Uz sve teškoće imao sam sreću da upoznam i radima s mnogim ljudima iz bivše Mašinske obrade, mojim najbližim saradnicima kojima sam bio izuzetno zahvalan za sav trud koji su zajedno sa mnom uložili da se rješi tehnička problematika koja dovede do loše situacije u OOUR-u, kao i mnogima iz radne zajednice. Pošto se kretalo u pripremu i izgradnju novih objekata za potrebe proizvodnje tenka M-84 prešao sam u Investicionu grupu na čijem je čelu bio kolega mašinac Djuro Krivošija, što će biti moje naredno sječanje na ljude i dogadjaje koji su nadolazili.

Aljoša Mujagić  26.02.2015 

OOUR Mašinska obrada

Nastavak Aljošinih sjećanja na fabriku Rudi Čajavec i ljude koji su nekad radili u njemu:

Kanjon Vrbasa u Bočcu, 1985.
Na povratku iz pojete fabrici u Šipovu

Nakon osam godina provedenih van Rudi Čajaveca konačno dobih prekomandu u RO Profesionalne elektronike i tamo mjesto pomoćnika direktora OOUR-a Mašinske obrade (MO) koji je vodio Boro Franjić, starješina JNA, iskusni i dugogodišnji radnik fabrike. Boro je bio izuzetno sposoban organizator i čovjek koji je znao raditi s ljudima a na njegovim, i plećima radnika MO, ležala je odgovornost da svi ostali organizacioni djelovi Profesionale dobiju na vrijeme i u kvalitetu sve djelove koje smo proizvodili kako bi se mogli ispuniti planovi i OOUR-a i radne organizacije u cjelini. Sastavni dio OOUR-a MO je bio i Prototip kroz koji su prolazili prototipovi svih uredjaja i vrlo često dobar dio djelova za nulte serije, kao i Služba održavanja, dodatni teret koji je Boro dobro nosio. Osim Proizvodnje, na čijem je čelu koliko se sjećam bio Pero Ilić,  inžinjer iz okolice Sanskog Mosta, a koja je obuhvatala, osim obrade materijala putem tokarskih strojeva i glodalica, Preseraj sa presama za hladno oblikovanje i sječenje materijala štancanjem, te Farberaj, gdje sam našao legendu banjalučkog Borca, bivšeg golmana Radovića, koji je tu radio nakon završene sportske karijere. Tehnologija, na cijem je čelu bio Stevo Vukanović, s iskustvom koje je malo tko imao u RČ, čovjek koji me je privukao svojom nenametljivošću i znanjem da uspješno rukovodi s velikom tehnologijom i djelom razvojne tehnologije koju je vodio inžinjer hemije Jovo Radanović.Na čelu Konstrukcije alata u sastavu MO nalazio se Ante Domazet kojega sam upoznao po mome prvom kratkom boravku u RČ a njegova desna ruka je bio Kovačević Ilija, koji se specijalizirao u dizajnu alata od plastike, da bi kasnije preuzeo rukovodjenje odjeljenjem Konstrukcije alata po Antinom odlasku na drugu dužnost.

Prototip je vodio Andjelko Višekruna, jedan od iskusnih radnika RČ s kojim je bilo zadovoljstvo raditi i u koga sam se mogao pouzdati da će traženo biti završeno na vrjeme i  u kvaltetu. Tu sam sreo i Safeta Bašića, mog Petrovčanina, koji je sa Stripit mašinom proizvodio složene pozicije a ujedno svojim znanjem kreirao mnoge pomoćne alata koji su unapredjivali proizvodnju. Službu održavanja je vodi Ahmet Bahtijarević, jedna ljudina koja je plijenila svojom mirnoćom i uspjevala da organizuje održavanje kao vitalnu funkciju u fabrici po sistemu “tiha voda brijeg roni”. S njim u kancelariji je sjedio Branko Žunić, inžinjer mašinstva, koji je bio zadužen za održavanje sistema grijanja i ventilacije u kompletnoj fabrici.

Kao zasebno odjeljenje je egzistirala Planska priprema na čijem je čelu bio Kremenović Nenad s kojim sam jedno vrijeme radio u Univerzalu prije moga aktiviranja u JNA. Bio je sposoban i složena papirologija koja je pratila pripremu proizvodnje, uz pozicije koje su se naručivale od drugih RO, posebno alatnice i površinske zastite kemijskim /hemijskim putem, su bili nešto što je on sa saradnicima uspješno obavljao.

S društvom na Jadranu, Zablaće kod Šibenika.
Alija Arnautović, preminuo prošle godine u Švedskoj.
Ešref Hozić, preminuo prošle godine u Seattle-u.
Muhidin-Paša Sujelmanpašić, preminuo u Seattle-u

Kako je izmedju Borine i moje kancelarije sjedjela sekretarica koja je obavljala poslove za nas obojicu, ubrzo me je počeo biti glas da sam oštar jer rastjerah ljude koji su dolazili na tkz. caprac divan sa sekretaricom kada nisu znali šta ce sa sobom. Stevo, Ante, Andjelko i Pero su mi pomogli da što prije savladam i sagledam problematiku i počnem rasterećivati Boru tehničke problematike koliko je bilo u mojim moćima. Tada je priprema i početak proizvodnje uredjaja koji su se trebali ugradjivati u novi tenk M-84 uzela maha i to je bio zaista veliki zalogaj koji smo nastojali da realiziramo. Kako su i drugi OOUR-i finalizirali različite uredjaje, to sam bio prisiljen da upoznam skoro sve proizvode koji su išli u taj sistem gdje je RO PE bila jedan od najznačajnijih kooperanata u proizvodnji novog tenka. Od ljudi koje sam znao, Pero Kolarević, tadašnji direkor OOUR-a SU i Osman Kovačević, direktor Preciznog liva, su me pozdravili i zaželjeli uspjeh u radu. Od ostalih direktora upozno sam prije svega generalnog direktora RO PE pukovnika Bošković Dragutina, Džubu Envera direktora OOUR-a TU, Popović Vuka iz MDU, Dragutina Petrovića iz Štampanih veza, pukovnika Rakanovća iz EEUS-a, Gojka Obradovića iz RRT, Dejana Stojakovića iz Standardizacije i vojne kontrolore iz zasebne službe, od kojih ću najviše suradjivati sa Brankom Jotanovićem, Markom Savatovićem i Mišom Stanićem, starješinama JNA koji su bili u odjeljenju Vojne kontrole i čiji potpisi su značili da uredjaji mogu napustiti fabriku i da se naplate. Osim njih upoznao sam ljude is Kadrovske službe te Finansija na čije je čelu bio Milenko Rogić. Iz SOUR-a sam upoznao generalne direktore i Ismeta Blentića, koji je uz Balić Azru bio jedan od rijetkih Banjalučana u rukovodnoj piramidi SOUR-a Rudi Čajavec. U MO nisam ostao dugo, možda godinu dana ili manje, kada sam nagovoren da zamjenim Nedjada Rakanovića kao direktor OOUR-a EEUS pošto je on trebao preuzeti dužnost koordinatora programa M-84 na nivou RO PE i SOUR-a. O tome u nekoj drugoj priči koja će ostati u sjećanju kao moj uspjeh da se uvede prinudna uprava u EEUS-u što je bilo jedinstveno u istoriji RO PE.

Aljoša Mujagić

Prvo zaposljenje u Rudi Čajavecu

Jučer sam dobio email od Aljoše Mujagića, bivšeg radnog kolege iz Rudi Čajaveca, uz nekoliko priloga. Izuzetno mi je drago da se Aljoša javio sa svojim sjećanjima na firmu u kojoj su neki od posjetilaca bloga radili, opisujući ljude i događaje iz jednog vremena koje će nam svima ostati u trajnom sjećanju.

Bilo bi mi drago kada bi se i drugi posjetioci bloga koji su radni vijek proveli u ovom nekada velikom kolektivu, koji je doživio sramotnu sudbinu zahvaljujući njeljudima, jave sa svojim sjećenjima kako bi bar na ovaj način sačuvali dio njegove istorije.

Evo Aljošinog emaila i prvog priloga.

Postovani Milane,

u dužem periodu održavajuci vezu s Ismetom Blentićem diskutovali smo o pisanju sjećanja na Rudi Čajavec i ljude koji su ugradili mladost, znanje i sebe u kompaniju koja je zapošljavala po nekim pokazateljima izmedju 8-10 hiljada radnika u Banja Luci, a više s djelovima koji su bili van Banja Luke. Koliko me pamćenje služi, Ti si objavio dio Ismetovih sjećanja, za koje bih rekao da su kao nabujali potok, gdje on jednom rečenicom nastoji da iznese mnogo sjećanja, što je nemoguće, dajući poticaj svima koji ga pročitaju da i sami nesto napišu. Ja napisah dio mojih sjećanja s željom da jednog dana neki novi Aco Ravlić ima materijala da napiše knjigu o Rudi Čajavecu, kompaniji koja nosiše ime jednog od heroja drugoga svjetskog rata, pilota i čovjeka iz redova Hrvatskog naroda, što danas ima svoju težinu.

To će biti priča o ljudima, trustu mozgova kakvih više neće biti u tom gradu, a gdje su kreirani nizovi proizvoda koje i danas možemo vidjeti na američkim TV serijama o otkupu robe u skladištima koja, zbog neplaćanja najamnine, pripade upravi skladišta a ovi ih prodaše na javnim dražbama.

Naravno svi mi imamo i negativnih sjećanja, posebno oni koji su bili na početku kraja Rudi Čajaveca a nisu pripadali "nebeskom narodu", kao i oni koji su mu pripadali ali nisu djelili nacionalističko-fašističko biće koje tamo zavlada.

Šaljem Ti ova moja četiri sjećanja koja su više općenita, a mnogi detalji i pojedinosti će ostati u meni jer smatram da im za sada nije mjesto u tim materijalima. Ako smatraš da je dobro da i drugi Čajevčani pročitaju ta sjećanja objavi ih u vremenu za koje Ti smatraš da je najpogodnije.

Aljoša Mujagić

Prvo zaposlenje u Rudi Čajavecu

Odrastajući u Banja Luci, gdje se doselih iz Doboja davne 1953/54 godine, bio sam na neki način svjedok narastanja našeg grada i jedne od najvećih fabrika, Rudi Čajaveca, u kome su mnoge moje komšije radile i provele svoj radni vijek. Prolazeći pored kapije fabrike u jutarnjim satima, rijeka zaposlenih je skretala pored portirnice i kao delta račvala se u manje djelove koji su se završavali u raznim pogonima i zgradama. Poslije podne ta ista rijeka, ali sada od malih potoka, sastajala se na kapiji u veliku rijeku koja se razlivala po gradu. Živjelo se od Rudi Čajaveca i od par velikih preduzeća kao što su bili Vrbas, kasnije Incel, Jelšingrad, koji su davali život gradu, naročito kada se podjele plate.

Priče mojih komšija prijatelja polako su gradile u meni želju da i ja jednog dana započnem svoj radni vijek u fabrici koja je nosila ime narodnoh heroja Rudi Čajaveca iz čije se ime nezaobilazno vezalo i ime Franje Kluza kao prvih partizanskih pilota koji ugradiše život u temelje socijalističke domovine.

Završivši fakultet Strojarstva i brodogradnje, smjer termotehnički, u Zagrebu u decembru 1972., vratih se u Banja Luku i u januaru nakon razgovora u kadrovskoj službi sa gospodinom Gardaševićem, koje sam upoznao da sam bio armijski stipendista, dobih posao. Moj prvi šef Osman Kovacevic, koji je tada vodio tehnologiju i razvoj novih proizvoda, odvede me u odjeljenje kojim je rukovodio Lazo Šarenac, starješina JNA i inžinjer elektro struke. Tu sam upoznao Tomu Nanuta s kojim sam opet kasnije imao čast da radim u RO Profesionalna eletronika, i moga komšiju Felšinskog, jednog divnog čovjeka, uvjek nasmijanog i spremnog za razgovor. Kao mašinca, strpaše me u radnu prostoriju koju sam djelio sa Milošem Zrnićem, Milanom Ivkovićem i kasnije sa Simom Stojakom prije moga odlaska na odsluženje vojnog roka. Radilo se na transferu tehnologije za izradu protutenkovskog lansera raketa vodjenih žicom, inače ruskim proizvodom. Trebalo je prema našim potrebama ostvariti proizvodnju bez vrlo skupih i brojnih alata kojima su Rusi prozvodili velike količine, za razliku od naših potreba koje su iznosile možda manje od 10% u odnosu na ono što su oni proizvodili. To je bila skupa proizvodnja ali je davala šansu da se nauče i usvoje mnoge tehnologije koje će kasnije pomoći kod razvoja ostali proizvoda, kako namjenske za armiju, tako i široke potrošnje za auto industriju. U to vrijeme ostao mi je u sjećanju Ante Domazet koji je radio na konstrukciji alata a sjedio u zgradi odmah lijevo kada se prodje glavna kapija.Tada još nije bila izgradjena zgrada Profesionale i sve se radilo u objektima koje je kasnije preuzela radna organizacija FELM koja se uglavno bavila proizvodnjom za potrebe automobilske industrije, strane i domaće.

Naučen da redovno doručkujem kod kuće prije polaska na posao, s dolaskom pauze išao sam u restoran drustvene prehrane i uživao u menzaskoj hrani na koju sam navikao ručajući u Studentskom centru u Zagrebu. Po povratku kući čekala me je hrana koju je spremala moja majka Muniba te tako počeh dobivati suvišne kilograme, što se vidjelo po nabrekloj odjeći. Odlučih da preskačem obroke u restoranu i tako se opet vratih na svoju raniju kilažu. Uz pomoć Miše i Milana pravio sam svoje prve korake i upoznavao proizvodnju i njene mogućnosti. Tada je u proizvodnji bila inastalirana najsavremenija švajcarska mašina za savijanje kojom su se, uz korištenje više alata, mogle proizvoditi razne pozicije za prekidače od specijalnih materijala i raznih oblika. Koliko me pamćenje služi, istovremeno su se nabavile i specijalne brusilice/bušilice s velikim brojem  obrtaja i izmjenjivim glavama, za vrlo fine i precizne obrade. Bile su to osnove za kasnije formiranje alatnice kao samostalnog pogona u kome su radili mnogi poznati inžinjeri kao Lipovac, Domazet i drugi.

Moj kratki boravak u Rudi Čajavecu se završi odlaskom na služenje vojnog roka te, nakon škole rezervnih oficira u Zagrebu, provedoh ostatak u Travniku u kasarni Petar Mećava, u samom centru Travnika, bosanske varoši opisane u djelu Ive Andrica " Travnička hronika".

Po povratku pokušah da se vratim u Rudi Čajavec ali mi kadrovik Gardašević reče da moram regulisati svoje odnose s JNA pa ako oni dozvole, da se vratim u preduzeće. Pokušah preko generala Paje Samardžije,jednog od tadašnjih rukovodilaca u Rudi Čajavecu, te njegovog prijatelja generala Nahmijasa da rješim svoj povratak u fabriku. Nažalost, Nahmijas preminu nedjelju dana iza prvih kontakata i ja nakon aktiviranja kao oficir JNA dobih namještenje u Gradjevinskom otsjeku Komande banjalučkog garnizona gdje provedoh oko osam godina, radeći najviše pod rukovodstvom Kapetana prve klase  Hadžialić Kemala, inžinjera arhitekture, inače našeg sugradjanina. 

Po mome zahtjevu dobih prekomandu u Rudi Čajavec, RO Profesionalna elektronika i postaviše me za pomoćnika Bori Franjiću koji je bio tada direktor OOUR-a Mašinske obrade.Tu sam uz Borinu pomoć ponovo osvježio stare kontakte s kolegama koji su ostali u Rudi Čajavecu i kasnije prešli u Profesionalnu elektroniku koja je radila za potrebe armije i za izvoz armijskih proizvoda. Tako postadoh dio jedne velike porodice u kojoj provedoh narednih skoro deset godina, kada uz narasle teškoće u kojima se nalazila nasa bivša domovina (što je imalo odraza i na proizvodnju u RO Profesionalna elektronika), ponovo dobih prekomandu u Tehničku bazu garnizona Banja Luka u kojoj provedoh ostatak svoga radnog vijeka kao oficir, sve dok po vlastitom zahtjevu ne napustih tadašnju vojsku koja se pretvorila u zvjer koja nanese mnogo zla u BiH nakon njena osamostaljenja. 

Ovo je jedno sjećanje koje više podsjeća na ljude koje sam upoznao i koji su ostavili tragove u mojim sjećanjma, koje ću u nekim drugim tekstovima opisati, dajući mjesta i za druge kolege koje treba spomenuti kako se ne bi zaboravili, a proveli su dobar, ako ne i cjeli radni vjek u Rudi Čajavecu.

Aljoša Mujagić

februar 06,2015