Novakovići

Sa sinom Murison u Muzeju avijacije
u Hamiltonu, Ontario, 2005.

Nastavak sjećanja Aljoše Mujagića na fabriku Rudi Čajavec i ljude zaposlene u njemu

Završetkom fabrike u Novakovićima bivši RRT na čijem je čelu bio Gojko Obradović se preformira u dva djela: Računarski i Radarski. Prvi je bio formiran s ciljem da se nastavi razvoj i počne proizvodnja dva sistema upravljanja vatrom za tekove M-84 i T-55 kao dio njegovog unapredjenja. Razvoj novog SUV-a za M-84 je bio baziran na prethodnom razvoju sistema za tenk T-55 kojih je u tom momentu bilo najviše u naoružanju mnogih zemalja koje su kooperirale ili kupovale vojnu opremu od bivšeg SSSR-a. 

Na razvoju T-55 SUV radili su inžinjeri Reuf Kovačević,  Fuad i njegov brat Mirsad, Mance Davor od elektroničara a od mašinaca Dragan Lovrić, Proko Kovačević i veća grupa mladjih inžinjera i tehničara, tehničkih crtača. Po završetku objekata i preseljenju i formiranju novih OOUR-a na čelu Računarske tehnike bio je postavljen Žiža Ostojić, kasnije Pero Kolarević, a na čelo Radarske tehnike Nikola Vuksan koji je bio jedan od bliskih saradnika Gojka Obradovića. Nisam siguran kako je Vito Rakić postavljen za rukovodioca proizvodnje SUV-a jer je čini mi se u isto vrijeme bio i direktor OOUR-a Prostorne tehnike. U proizvodnji su se nalazili Dragan Bogojević kao rukovodilac pogona, Hamza Ćosić kao rukovodilac - poslovodja hemijske laboratorije, još jedan izuzetni radnik kojem sam zaboravio ime a vodio je proizvodnju testiranje svih štampanih ploča za SUV te uredjaja koji su se ugradjivali na helikopter a vodili računa o ravnomjernom lansiranju raketa. 

Osim proizvodnje tu su se nalazile klima komore za testiranje sistema, kako tenkovskih tako i avio, s vibracionim stolovima koji su omogućili kompletno testiranje pojedinih uredjaja koji su ulazili u sistem SUV-a. Tom laboratorijom su upravljali tehničari koji su usko saradjivali sa kontrolom kvaliteta i laboratorijom u gradu u centralnoj zgradi RO PE koja je imala mnoge slične komore kao i barometričke komore i vibracione stolove. Tu je bila i planska priprema koju je vodio Vojo Burgić a tada su instalirani i prvi kompjuteri za praćenje nabavki, zaliha i potreba planske pripreme. Osim toga bila je služba pakeraja i otpreme na cijem je celu bio Pero, prezime sam zaboravio. 

U drugom objektu gdje se nalazila dva stenda za simulaciju kretanja tenka po terenu pri testiranju i integraciji sistema SUV-a M-84 u koji je osim elektronskih uredjaja proizvedenih u RČ vršeno testiranje nišanske sprave proizvedene kooperacijom Teleoptika i Zraka Sarajevo, te žiroskopske kutije proizvedene u Teleoptiku Beograd. Sa strane kontrole vodeći tehničar je bio Vlado Ivanović uz inzinjera Marića koji je vodio kompletnu grupu tehničara i montera SUV-a a kojeg je kasnije zamjenio jedan pogonski inžinjer koji dodje iz Sarajevskog Zraka a rodom je bio iz sela oko Laktaša i ili Aleksandrovca. Od mnogih sam čuo da je vjerovatno bio saradnik SUP-a i kao takav postavljen na važno mjesto upravnika pogona integracije SUV-a pogotovo što vrlo brzo dobi stan u maltene centru grada, u ulici koja je vodila od pošte do higijenskog zavoda.

Izlet na Nijagarine vodopade, 2000.
S lijeva na desno: punica Fatima,
Ešrefa i Muhidin Sulejmanpašić (Paša),
zet Fuad Sarajlić (preminuo prošle godine u Bafalu),
punac Jusuf Serdarević (stari Čajevčanin)
preminuo 2001. u KIčeneru, Ontario,
sestra Enisa (čući)

Sa preseljenjem ljudi i opreme dobio sam ponudu da preuzmem odjeljenje mašinske konstrukcije OOUR-a Računarske tehnike što sam prihvatio i rukovodio sa tridesetak inžinjera i tehničara, te crtača pošto se tada radilo crtanjem na papiru i tuširanjem na paos papir i kasnije kopiranjem na amonijačnim mašinama u kopirnici koju je vodila Marjana Subasić, koja dodje iz FELM-e u Novakoviće. Velika pomoć mi je pružena od veoma iskusnog inžinjera Kapetana prve klase Lovrić Dragana, koji je imao značajno iskustvo kao dizajner ali je ponekada bio izuzetno uporan u onom što je zacrtao. Sa njim sam dobro suradjivao. Proko Kovačević je takodje bio iskusan inžinjer ali u području ovih vojnih uredjaja manje nego Dragan. Jedan od inžinjera koji je važio za kvalitetne bio je starješina Vrhovac Sveto te Drinić Petar koji je bio težak za suradnju jer je smatrao da on najbolje zna područje kojim se je bavio. Bio je dobar ali relativno spor  a volio je čini mi se da da marketinga svome radu uključujući u rješavanje problema direktora. Radeći na jednom projektu napravio sam Prezident dijagram, koji je proizašao iz tehnike Gantograma, a sa ciljem da Pero i njegova grupa završi na vrijeme projekat. Pošto mi je on dao podatke o minimalnom očekivanom i najdužem vremenu realizacije projekta složio sam ih u dijagram i prezentirao Žiži Ostojiću koji se je iznenadio da ja tako nešto znam. Vodeći inžinjeri elektroničari na SUV-u su bili Reuf Kovačević, magistar elektrotehnike i tada Kapetan Mance Davor, jedan izuzetan inžinjer koji će kasnije po odlasku iz armije i boravkom u Kanadi i Švajcarskoj odbraniti doktorat na Univerzitetu u Splitu.

U tom periodu Vito napusti vodjenje proizvodnje i meni ponudiše da preuzmem to mjesto što sam i prihvatio. Mjesto rukovodioca konstrukcije preuze Šatara Milan inžinjer mašinstva i starješina JNA sa kojim sam kasnije suradjivao na realizaciji zajedničkih projekata. U okviru proizvodnje preuzeo sam koordinaciju aktivnosti i rukovodjenje nad proizvodnjom, planskom pripremom, odjeljenjem prijema i otpreme, odjeljenjem testiranja te koordinacijom konstrukcije mašinskih djelova i elektronskih a vezanih za proizvodnju, istovremeno sam preuzeo brigu o ispravnom funkcionisanju kotlovnice, rashladne stanice, klima prostora gdje je bi smješten računarski dio opreme, kopirnice, te značajno vremena u obezbjedjenju mašinskih pozicija iz MO-a te nabavke komponenata preko zajedničkih službi RO PE. U isto vrijeme sam privodio kraju i moj magistarski rad a vezano za korištenje materijala vlastite obrade u MO sa ciljem da se izvrši što bolja standardizacija i unifikacija materijala i njegovih nabavki. Magistrirao sam neposredno po mome premještaju u Tehničku bazu komande garnizona a jednu kopiju rada sam poklonio biblioteci RO PE što je vjerovatno propalo u godinama koje su dolazile. U koncipiranju izgleda rada pomogao mi je uvid u magistarski rad Milana Komljenovića a u formiranju dijagrama pomogao mi je Dr. elektronike Milan Kukrika tada profesor na elektrotehničkom fakultetu. Koristio sam kompjuter u Medicinskoj elektronici kao pisaću mašinu i za izradu dijagrama na čemu sam bio zahvalan Cvjetiću Slobodanu i njegovim saradnicima, prije svega Muhidinu Sulejmanpašiću koji je prešao u taj OOUR prestavši da se bavi sistemima za uzbunjivanje koji se prebacise u poseban OOUR u oviru FELM-e.

Sastavni dio posla rukovodjenja je bio odnos s Vojnom kontrolom i kontrolorima Markom Savatovićem i još jednim mladjim, kojem sam ime zaboravio a koji ode u Hrvatsku po raspadu bivše domovine, te predstavnicima Vojno tehničkog instituta koji su amenovali sve promjene na dokumentaciji i komponentama koje su se mjenjale vremenom. Dio posla je bio vezan i za sastanke u Dj. Djakoviću koji je finalizirao tenk i sve sisteme koji su mu pripadali.

Godišnje se proizvodilo oko 100 kompleta SUV-a što je bilo dosta naporno obzirom da je sistem činilo sedam elektronskih uredjaja, nišanska sprava, žiroskopska kutija, od kojih su zadnja dva uredjaja proizvodjenja u Zraku i Teleoptiku. Uglavnom zahvaljujući angažovanju Voje, Dragana i mome ličnom uspjevali smo da na vrijeme isporučimo SUV i dobijemo bonus kojim su radnici, inžinjeri i svi uključeni u taj posao do direktora bili zadovoljni. Kao vojno lice ja sam imao samo svoju vojnu platu te sam prigovorio Peri Kolareviću koji je tada vršio dužnost direktora, da sam i ja zaslužio da se nagradim, što je on i uradio i to je bilo prvo novčano priznanje za moj rad.

Bližio se datum kada bih napunio deset godina od rada u RO PE kada sam dobio prekomandu u Tehničku bazu kao i mnogi oficiri obzirom da se navukoše tamni oblaci nad bišsu domovinu koji dovedoše do raspada SFRJ.

Zima na Nijagarinim vodopadima okovanim ledom,
temperatura oko 30 stepeni Celzijusa

Milan Šatara dobi prekomandu u Sl. Brod našto on odluči da se skine i napusti armiju i ostane u RČ kao civilno lice. Major inžinjer elektrotehnike Savi Zvonimir ode u Hrvatsku i ostade u Sl. Brodu. Mance Davor Kap. prve klase ode za Hrvatsku a kasnije u Sloveniju, Kanadu i završi u Švajcarskoj. Ante Anusić koji je bio zamjenik direktora u Novakovićima dodje nakon dosta peripetija u Kanadu kao i mnogi što se razbjezaše  širom svijeta. Reuf Kovačević ostade u Novakovicima za čitavo vrijeme rata kao vodeći inžinjer i poznavaoc SUV-a čija proizvodnja prestade sa osamostaljenjem Hrvatske. Pudar Ratko potpukovnik je takodje iz PT prekomandovan u Tehničku bazu gdje smo nastavili raditi. Basrak Jovo postade direktor Štampanih veza a Praštalo Dragan, oboojica tada Kapetani prve klase, direktor Mikro elektronike koja će se pod njegovim rukovodsvom i preuzimanjem u vlasništvo jedina održati od bivše Profesionale.

Mene zamjeni inžinjer mašinstva Smailagić Husein koji je bio dugogodišnji radnik u RO PE i bio poznat po tome da nije volio prazne priče i da je bio oštar ali pravičan u odnosima sa podredjenima. Ostalo mi je u sjećanju njegovo čudjenje a vezano za obim poslova koje sam vodio u Novakovicima. Sa njim sam ostao u kontaktu do današnjih dana pogotovo što smo obojica bili u vezi sa Reufom koji nas definitivno napusti nakon razarajućeg moždanog udara vjerujem uzrokovanog svim onim što je propatio.

Dobar dio inžinjera elektrotehnike iz Novakovića se rasu širom svijeta oduvani vjetrovima rata, a nisu bili pripadnici nebeskog naroda,  te na "truhlom" zapadu pokazaše se kao sposobni i uspješni u oblastima u kojima su radili, a RČ i svi organizacioni djelovi slavno propadoše do zadnje Medicinske elektronike čiji rukovodioci sprovodeći privatizaciju (čitaj pljačku) uspješno završiše na sudu manjeg entiteta, za razliku od ostalih rukovdioca iz ostalih djelova RČ koji uspješno pokraše i uništiše kompletan SOUR.

Time se završi moj boravak u RČ RO PE ali sjećanja na ljude, posebno one kvalitetne, nisu nikada izblijedila, kao i sjećanje na RČ kao rasadnik pametnih ljudi, inžinjera koji razviše mnoge proizvode i dovedoše nove tehnologije a oko 8000 zaposlenih davaše život gradu u kojem smo živjeli.

Aljoša Mujagić

Mart 30. 2015.