Josipov vremeplov, nastavak

Mišo na vratilu

U julu mjesecu 2008, javio sam se  prilogom o tradiciji gimnastike u Tehničkoj školi, uz obećanje da ću u blog dovesti i našeg Banjalučanina Mišu Vukovojca, bivšeg direktora SOUR-a  RČ, uglednog poslovnog čovjeka, poliglota, gimnastičara, sportskog radnika, muzičara, rekreativca...Već odavno sam imao u pripremi ovaj tekst,  a onda me potaknuo i Natašin prilog u kome spominje svoje kontakte sa obitelji Vukovojac , pa dok su neka sjećanja svježa,  evo i nekoliko mojih sjećanja  iz Banjalučkih vremena   provedenih u Mišinom društvu.

Godinama smo u istoj grupi vježbali na spravama. U istu grupu je dolazio i Kolja Mićević, na neki način zaljubljenik u gimnastiku. Miši je nekako išlo sve od ruke, pa je dobro i zabijao koševe, a išao mu je i dribling u malom nogometu. Kada je za ritmiku, u nastupima ženske gimnastike zatrebao klavirist, Mišo je uskakao. O Miši kao posebnom čovjeku, pričali su mi njegove kolege koji su skupa snjim putovali službeno po svijetu. Obavezno je na službena putovanja nosio sportsku opremu, i dok su u slobodno vrijeme njegove kolege tulumarili i tražili provoda , Mišo je obilazio sportske terene i provodio slobodno vrijeme džogirajući i gombajući se po gimnastičkim spravama. A kada se članu moje obitelji, zbog zaposlenja, čuvena „Čajevačka provjera podobnosti“ otegla na nekoliko mjeseci, Mišo je na moju zamolbu, to rješio za dvije sedmice.

Mišu redovno srećem na Jarunu, na atletskim stazama i spravama. Dugo se opirao kada sam ga molio za jedan foto,  da pokažem ostatku svijeta šta znači odabrati sportski stil života. I napokon je pristao. Uhvatio sam ga u elementu, skopke na vratilu, koju i sada u osamdesetoj godini uspješno izvodi. A kada sam ga zamolio za dopuštenje da foto objavimo u blogu, odobrio je, i usput pozdravio Banjalučane i Čajevčane širom svijeta.

Pero Janjić

Na istim terenima srećem i Peru Janjića, rukometaša Borca, reprezentativca, trenera, i selektora Yu reprezentacije na olimpijadi u Montrealu 1976 god. Ima svoju redovnu dnevnu maršutu oko jezera, po njemu se može sat ravnati.

Sa Nikolom Plečašem

Dok sam stanovao na Ferenščici, sretao sam se u dvorani i sa Svetim Nikolom, kako od milja zovu Nikolu Plećaša. Naša je generacija 1948 god. U slobodno vrijeme trenira košarkašice Medvešćaka, a redovni posao mu je održavanje sportskih objekata širom Zagreba. Rat ga je zatekao u B.Luci, kao trenera košarkaša Borca, pa je neko vrijeme bio u nemilosti. Njegova slika u Aleji sportskih velikana na Jarunu je netaknuta, bio je i ostao sportski velikan. Za njegovim brkovima su uzdisale dame širom Juge.

U društvu sa Mariom Možnikom

I Mario Možnik moj komšija,  nedavno  je na Evropskom prvenstvu u gimnastici u Monpellier-u osvojio zlatnu medalju na vratilu. Nekoliko mjeseci prije toga, na svjetskom prvenstvu u Kini, je osvojio brončanu medalju. Skromni dječko, Bosanskih korijena. Mama mu je rođena u Podmilačju kod Jajca, i ne propuštam priliku podsjetiti ga da ne zaboravi svoje  korijene.

Prošle godine dok sam boravio u Kanadi, umro je prof. Mirko Petričević –Piki.

Bio je sportski autoritet, i na neki način legenda Banjalučke gimnastike. U sportskim prilozima u Banjalučkom Glasu, redovno je osvježavao sjećanja na svoje sportske uspjehe. Zamjerali su mu mnogi da je u tim prilozima zaboravio na šampione kao Miroslav Nikić, Šalak, Rudi Sarafin, Nenad Vidović. Svi su bili prvaci Jugoslavije u gimnastici, u svojoj generaciji, a Nenad Vidović je učestvovao na olipijadi u Tokiju 1964 god. Osobno volio bih da smo Pikija zapamtili kao odgojitelja i trenera mladih generacija gimnastičara, za što je imao kvalifikacije i ogromno sportsko iskustvo, Jednostavno to je izostalo, i u tom segmentu, ostala je jedna ogromna rupa u njegovom sportskom radu. Gimnastičari su se snalazili sami, bez trenera i uz nestručnu asistenciju,  na nivou prednjaka, što je imalo za posljedicu padove, i mnogi su završavali sa povredama.

            

Sa Cerarom u Banjaluci 1977. god.
Pešević, Ćorni, Cerar, Matošević,,
Bjelajac, Patrap, Šindl

Na pogrebu Damira Fabića, sreo sam se sa našim dragim profesorom Rajkom Bobanom. Svaki susret sa njim probudi po neko sjećanje, pa ovaj put smo se sjetili našeg direktora Ješe Pavla, koji je na neki način prorokovao sudbinu mnogih iz naše generacije. Kada se naš direktor vratio sa jednog od studijskih putovanja po USA,  dao se na posao da provede ono što je tamo vidio. Prvo je dao izrezati one prozorčiće na vratima naših učionica, i tako imati svakog trenutka pod kontrolom i učenike i nastavnike. A onda se dao na gradnju fiskulturne dvorane. Govorio je: „ Hoću da moji učenici žive kao Amerikanci.“ Dobro je želio naš dragi direktor svojim učenicima, mnogi su stvarno postali Amerikanci, ali na jedan surov način, i ne svojom voljom. A fiskulturna dvorana je mnogima formirala stil života.

Josip