O banjalučkom prvom maju

U petak sam se spremao da napišem nešto vezano za 1. Maj  ali nekako  mi nije išlo od ruke. Ovdje kod nas u USA se to ne slavi, čak ga ni ne spominju, pa tako i on, kao i mnogo toga iz predratnog života, polako pada u zaborav. Ono malo naše raje što se skrasilo u Pittsburgh-u se već odavno ne sastaje ni za praznika koji se ovdje slave a kamo li u radnim danom. Tako sam ja dan proveo raduckajuću u dvorištu, uz povremeno virenje na Internet, nadajući se da ću naletiti na kakvo slavlje naše raje u starom kraju ili širom svijeta ali ne vidjeh ništa posebno. Valjda se i naša raja umorila pa se primirila, čekajući ljeto i odlazak u stari kraj.

U Banjaluci „radnička klasa“ protestuje. Nešto im nije po volji, šta li? Kažu, vlast radi protiv njih pa hoće da donese neki novi zakon o radu a njima se to ne sviđa. Ne razumijem zašto! Kao da se nisu za to devedesetih borili. Kao da su zaboravili likovanja kada su nas devedesetih otpuštali s posla vjerujući u laži koje su im servirane. „Samo da se riješimo nepodobnih pa će sve biti mnogo bolje“, govorili su im. I mnogi su u to vjerovali. A danas im ni njihovi ne valjaju. Pa sami su ih birali! Da štite njihove interese od nas jer su bili u neravnopravnom položaju za vrijeme Titine države. I čine to od izbora do izbora. Nikoga ne mogu za to kriviti. Pa i Mile od Mrčejavaca kaže kako, kada na skupovima spominje privredu, svi ga blijedo gledaju. A kada podvikne „Nedamo Srpsku!“ onda svi skaču sa stolica i euforiji nema kraja. E pa on radi upravo ono što od njega traže. Tada ih nije briga kako žive i da li imaju posao. A sada su kao nešto nezadovoljni.

Teško je razumjeti narod. Danas, kada ih 50% ne radi, kada nekima plaće nisu uplaćene mjesecima i godinama, kada mnogi rade na crno bez uplata doprinosa za radni staž, čini se kao da im je došlo iz guzice u glavu. Ili možda nisam u pravu.  Izgleda da su naši stari opet bili u pravu. „Kasno Marko na Kosovo stiže“, kaže jedna narodna poslovica. A možda nisam izabrao pravu. Jer, i Marko i mit o Kosovu su dio laži koje se s generacije na generaciju prenose. Rezultati su vidljivi golim okom samo što ima mnogo onih kojima to još nije jasno. Teško je priznati grešku. To im nije u genima. Nisu tako odgajani. Njima su ipak važnije bajke prenošene s koljena na koljeno nego realnost koja ih okružuje. Jer za ono što im se dešava je uvjek kriv neko drugi.  

Kod mene vremenska prognoza najavljuje lijepo vrijeme i narednih dana. Bit će malo rada u povrtnjaku i dvorištu, a možda se ode i u šetnju do nekog od mnogobrojnih parkova. Neće mi biti zanimljivo kao ovima sa slike u parku Mladena Stojanovića ali, ne žalim se. Savkom prema zaslugama.