|
Baruh Bernarda (udata Papo) i ja |
Nedavno mi je stigao još jedan email vezan za
blog pa da ja ne bih prepisivao, evo ga ispod:
Dragi Co.
Citajući Saimin komentar sjetila sam se priče koju
mi je iz Kanade poslao profesor Albi Papo, zet gospodje Cite Baruh. Njen muž je
u Banjaluci imao fotografsku radnju i bili su naši prijatelji. Poslije rata
otišli su živjeti u Sarajevo.
Za vrijeme OVOG rata gospodja Cita, udovica, s dvije kćeri i njihovim
porodicama otišla je u Kanadu. Ostala je vezana za Banjaluku i često je pričala
o davnoj prošlosti. Njen zet, profesor Albi Papo je bilježio njena sjecanja u
obliku priča. U jednoj od njih pod nazivom Cita, spominje se i naš otac Fikret
Bahtijarević.
Sjetila sam se te priče koju mi je prije godinu
dana poslao profesor Papo. Interesantno je kako sam poslije mnogo godina
stupila s prijateljima u vezu. Na facebook sam stavila sliku na kojoj sam ja
kao djevojčica s Bernardom, starijom kćerkom tete Cite. Pitala sam da li ko zna
za Baruhove. Sutradan mi je iz Sarajeva stigla vijest da su Baruhovi u Kanadi.
Tako smo uspostavili prekinute veze.
Profesor Papo mi je dao odobrenje da njegovu
priču objaviš na blogu i ja ti je šaljem u prilogu.
Enisa
|
Posljednja slika tete Cite |
Cita
Ljetno poslijepodne.U dnevnoj sobi gdje
sjedimo bile su spuštene teške zavjese. Sobu je osvjetljavala samo oskudna
svjetlost ukrasne stone lampe. Od kako je ostarila većinu vremena provodila je
sjedeći pred televizorom ili na balkonu ako je vrijeme dozvoljavalo. Boljele su
je noge, kretala se teško uz pomoć hodalice. Živjela je sa mlađom kćerkom, koja
je ustajala rano a vraćala se s posla kasno poslijepodne tako da je veći dio
dana bila sama. Iako je već bila zašla u duboku jesen života, izgledala je
mnogo mlađe i svježije od godina koje je nosila, uvijek s blagim osmjehom na
licu kao da ohrabruje svakog pa i slučajnog sabesjednika. Poznajem je već
pedeset godina i uvijek je bila takva, njena blagost u ophođenju je ono što je
najvjernije opisuje.
Kad bih došao da je posjetim jako bi se
obradovala. Nudila me je kafom i unaprijed priređenim keksima ili čokoladnim
bonbonama. Od kako je nedavno bila zaboravila da isključi peć, bilo joj je
zabranjeno (zabranu su izdale njene
kćerke) da koristi električnu peć. Zato je moja prva dužnost po dolasku bila da
uključim peć i zagrijem vodu za kafu. Sve je već bilo pripremljeno, manja
porculanska šoljica sa već nasutom kafom
i mlijekom iz koje je ona pila kafu a ja sam za sebe mogao da biram jednu od
mnogih porcelanskih šoljica koje je godinama sakupljala a sada uredno složene u
vitrini. Kad je kafa bila gotova i servirana i kad smo se ugodno smjestili oko
trpezarijskog stola reče bez ikakvog uvoda: "Hoćes li da ti ispričam
nevjerovatnu priču mog preživljavanja za vrijeme rata?" Evo njene priče.
Bilo je to prije sedamdeset godina.
Stara sam i zaboravljam ono što se dogodilo jučer, ali ti događaji od
prije sedamdeset godina jasno su mi pred očima kao da ih sada gledam. Pred Drugi Svjetski Rat živjela sam s mužem
u Banja Luci. On je bio fotograf, imao je radnju u Gospodskoj ulici , "Foto Baruh" i vrlo dobro je
radio. Imali smo motor Triumph od 750 kubika, a kasnije smo kupili i auto marke Willis.
Gotovo svake nedjelje išli smo sa prijateljima kolima na okolna izletišta. Bio
je to lijep, bezbrižan život kao što smo ga kasnije zvali "mirnodopski
život". Kad je došao rat prilike su se naglo promijenile posebno za
Jevreje. Oduzeta nam je radnja. Iz sigurnosti i ugodnog zivota preko noći našli
smo se u bijedi i opasnost po život. Već su počeli progoni i deportacije pa su
nam prijatelji savjetovali da se sklonimo iz Banja Luke. Nismo se dugo
dvoumili. Otišli smo kod moje tetke Irenke koja je živjela u selu Borova Luka u
okolini Teslića.
|
Slika s Vrbanje.
Žućo lijevo ispred mame i tate je Sejo.
Ono dvoje zagrljenih malaca smo Fahro i ja.
Teta Cita je desno s kćerkama ispred nje. |
Selo je planinsko, a kuće raštrkano po
obroncima planine. Kuća najbližeg komšije udaljena je barem kilometar. Irenkina
kuća na osami, na maloj uzvisini, ispred kuće je polje a iza kuće voćnjak i dvije velike bašte.
Imaju svo voće od ranih trešanja do kasnih zimskih jabuka. Posebno se sjećam
trešanja, krupne, jedre, slatke, crvene
sa bordo crtom po sredini. Nigdje kasnije nisam vidjela takve trešnje. Nedaleko
od bašte počinje gusta borova šuma. U blizini teče Usora na kojoj tetka Irenka
ima vodenicu. Melje žito i kukuruz seljanima i uzima ujam. Ispred kuće prolazi
pruga šumske željeznice. Tu je i stanica Slatina sa staničnom kućicom. Selo
Slatina je kilometar dalje uzbrdo. Prekrasna priroda, prava seoska idila. Tetak
Ferdo radi u šumi kao predradnik u sječi šume za Destilaciju( Destilacija Drva
Teslić). Ode ponedjeljkom ujutro dresinom a vraća se subotom poslijepodne.
Irenka se brine za imanje a ja joj pomažem u kućnim poslovima i oko njene
djece. Proveli smo tako nekoliko bezbrižnih mjeseci kao da smo na odmoru na
selu. Rat je negdje daleko, i uopšte nas ne dotiče. Uz to ostanem u drugom
stanju, niko sretniji od mene. Sve do
jednog dana u oktobru 1942. godine kad pred kuću dođoše dva žandara i traže
Jakova. Iako smo gledali da budemo što manje upadljivi, izgleda da je naše
skrovište bilo otkriveno. Tetka Irenka i Ferdo se dobro prestraše, pošteni
ljudi, nikad im žandar nije dolazio pred kuću. A ja , kud ću, šta ću, dam im po
rakiju, kažem im da pričekaju, sad ću ja zvati Jakova. Uđem u kuću i kažem Jakovu da su došli po njega i neka bježi što
brže možea ja ću zagovarati žandare. Jakov skoči kroz prozor i uputi se trkom
prema šumi. Kad je žandarima postalo sumnjivo
što se ne pojavljujem ni ja ni
Jakov, upadoše u sobu. Traže Jakova, preturaju po stvarima, zaviruju u
svaki dio kuće, vide nešto šuška ispod stepeništa za tavan, kad tamo sakrila se
Danica, prepala se i ona. Žanadar kaže
"Franjo ti si kriv" a ja sebe
isturim i kažem " Nije Franjo, ja sam kriva". Žandari
me uhvate, svežu mi ruke i odvedu u zatvor u žandarmeriji u Slatini. Već sam
bila u visokoj trudnoći, nije se moglo skriti. Dođe žandarmerijski dežurni
oficir u ćeliju i sasvim ljubazno popriča sa mnom. Vjerovatno je osjećao
potrebu da olakša položaj žene u mom stanju. Saslušam njegovu priču. On je iz
Slavonije, prečanin, zaljubio se u djevojku, i ona nije bila ravnodušna, ali su
svi i njegovi i njeni bili protiv te veze. Da onemoguće njihovu vezu, djevojčini roditelji se presele u Banj
Luku. Banja Luka je u to vrijeme bila mali grad, slučajno sam poznavala
djevojku i njene roditelje. Izrazim mu moje simpatije. Sutradan je bilo nešto
kao policijski uviđaj. Odvedu me pod stražom drezinom nazad kod Irenke, naprave
detaljan pretres kuće, ispitivali me o svemu i svačemu, već se ne sjećam,
zapečetili mi sve stvari. Srećom, Danica je sakrila Jakovove fotoaparate negdje
u grmlje te ih nisu našli. Šofer na
drezini bio neki Slovak, poznanik po slovačkoj liniji, zvao se Ronček. Zamolim
ga da , kad dodje u Teslić potraži Avdu Ferizbegovića koji je školski drug mog
oca i da mu kaže da sam uhapšena. Avdo je ugledan građanin, iz poznate begovske
familije, imali su banku prije rata. Neka ga zamoli ako može da učini nešto za
mene. Vrate me nazad u zatvor u žandarmeriju. Satima sam sjedila u neizvjesnosti kad se vrata otvoriše i dežurni žandar mi reče
"Vi ste slobodni gospođo". Kad izađoh, pred stanicom čeka me Avdo i
pozove me da prenoćim kod njih. Sutra sam se vratila tetki Irenki u Borovu
Luku.
|
Bernarda Papo |
Nije prošlo dugo vremena kad mi dođe u
posjetu Ivan Zovko, radi u opštini u Tesliću. Kaže, doboro bi bilo da se
skloniš, u Opštini se govori da bi neke
trebalo voditi u logor. Kud ću, šta ću, nemam
gdje da se sklonim. Onako bremenita i otežala teško da mogu sama da se
nosim sa okolnostima. Odlučim da se vratim u Banja Luku, tamo mi je majka i
sestre, naći će mi neko sklonište. Dokopam se nekako Banja Luke, kod mame sam,
iz kuće ne izlazim a ako neko dođe u goste, sklanjam se da me ne vide. Jednog
dana evo nam posjete kojoj se nismo nadali. Domobranski oficir. Sva pretrnem.
Kad uspostavi se da je on došao na preporuku, ne znam čiju, da mi se nađe pri ruci. Saznam da je on
ginekolog, na službi u Banja Luci. Kažu da će me on poroditi ka dođe vrijeme.
Tako je i bilo. Beka se rodila, bacio je doktor na pernati jastuk, Beka se dere
sva crvena u licu. Deset godina kasnije sretnem u Crikvenici na ljetovanju dr.
Rudića, tako se zvao oficir ginekolog, gura kolica sa dvoje djece.
Kad je Beki bilo šest nedjelja kad opet ono
nesretno "Dobro bi bilo da se
skloniš ", kaže mi
Fikret Bahtijarević, veterinar, čuo je da se govori da ima još negdje
sakrivenih Jevreja. Gdje ću, šta cu, da se vratim opet kod tetke Irenke treba
mi propusnica koju izdaje policija. Kaže Fikret, nabaviću ti propusnicu ali
treba podmazati u policiji. Zato priredi kantu od 5 kila masti. Mama se nekako
snađe za mast, Fikret nama donese propusnicu. Poranim ja na autobusku stanicu u
šest sati, puno putnika a vojska sve kontroliše.Ide se do Gradiške.Na mostu
preko Save svi moradoše izaći iz autobusa
i preći most pješke, jedino meni sa djetetom dozvoliše da ostanem u
autobusu. Zatim se išlo do Okućana gdje se hvatao voz za Bosnu. Tako se u ratno
vrijeme putovalo, naokolo. Tek pred veće se nekako dokopam Teslića. Mart je,
hladno je, ne znam gdje ću nego kod Franjinog brata koji je radio u
Destilaciji. Oni me prime lijepo i sutra ujutro otprate do tetke Irenke u
Borovu Luku.
Cijela ta
priča teče kao monolog, tako reću u jednom dahu a ja je ne prekidam pitanjima.
Priču prekida samo da me još koji put ponudi keksom. "Hajde, posluži se,
uzmi koji keks uz kavu, jako su dobri"
|
Teta Cita, desno.
Lijevo, s bokalom Jakica Baruh |
Evo me ponovo
u Borovoj Luci, maj je 1943. godine, niko nas više ne uznemirava, meni je
lijepo ali brinem za Jakova, ne znam ništa o njemu. Beka lijepo napreduje. I
tako skoro godinu dana. Rat i ratne strahote kao da se dešavaju negdje daleko i
kao da nas ne dotiču. Ali negdje krajem 1944. godine čuju se po okolnim brdima
detonacije i pucnjava. Dođoše iz Optine da nam kažu da moramo da se sklonimo u
Teslić, to se zvalo "
unutar žice ", kao teritorija koja
je zaštićena. Dao mi Franjin brat jednu sobu i tu se smjestim sa Bekom. Ne
izlazim mnogo iz kuće, bliži se kraj rata, niko nikom ne vjeruje, a oni sa
oružjem ljuti i nervozni. Izađem ako je to stvasrno nužno. Nisam izlazila skoro
mjesec dana, kad taj dan izađem da kupim malo krompira na pijaci a na sred
ulice neki pijani vojnik puca iz puške u vazduh a zatim u zid jedne kuće pored
koje sam prolazila. Po nesreći, jedan metak se odbije i pogodi me u nogu i
slomi mi kost. Odvedu me u bolnicu,
nešto me zakrpe koliko su mogli, ratno je vrijeme, spasu mi nogu ali kao što
vidiš nije kost baš pravilno srasla nego
malo ukrivo. Ali šta ću, šalim se danas s djecom kad me pitaju za
nogu ja im kažem da sam bila ranjena u
ratu. I mislim ništa ne lažem.
Konačno
jednog dana oslobođenje, mir, radujem se a potajno strepim, ništa ne znam o
Jakovu, je li preživio. Kad nije prošlo ni sedam dana od oslobođenja evo ti
Jakova u partizanskoj uniformi . Niko sretniji od mene. Uzeo Beku za ruke i
šeta se Gospodskom ulicom. Imam i njihovu sliku Jakov u uniformi a Beka ga drži
zaruku, velika joj mašna na vrh glave. Eto tako je to bilo.
P.S. Potpisi ispod slika - Enisa
Labels: enisa
2 Comments:
Vrlo lijepa prica, svaka cast. Izgleda da je unatoc ratu bilo vise ljudskosti i medjusobne solidarnosti nego devedesetih.
Ova tvojA prica, je jedan dragocjen dokument iz nase proslosti, koja pokazuje sta su sve ljudi preživljavali u zlim vremenima i opstajali zahvaljući COVJEKU.
Nasi banjalucki Jevreji su najvise stradali, a mene je to podsjetilo na dogadjaje iz ovog naseg zadnjeg rata.
Pocetak je bio brzinski sa maskiranim spodobama i barikadama koje su podijelile grad. Onda su se na nasoj strani pojavile grupe koje su počele pljačkati prodavnice, a nocu i bogatije porodice . Na aerodromu su se pojavili vojni avioni koji su sve prevozili za Beograd, nije bilo nikakve naplate, sve je bilo besplatno.
Vecinom su bili gradjani Srbije, a i veci broj bosanskih Srba. Obećano im je da ce sve trajati 5-6 dana i onda ce se vratiti kad " oslobode Sarajevo." Ostavljali su svu svoju imovinu vjerujući u to.
Oni koji smo ostajali svi smo djelili istu sudbinu i bili smo samo gradjani Sarajeva.
U djelovima Sarajeva koji su " pripali" Srbima pocela su protjeravanje, ubistva, pljačke, granatiranja od pojedinaca koji su u tome uzivali. Svako javno pomaganje bilo kom nesrbinu bilo je kažnjavano bez milosti.
Kako vrijeme prolazi sve se vise saznaje o svemu sto se dogadjalo, ali dvadeset godina to se samo prica po kucama i kuloarima , jer vlasti i danas zive po istim pravilima " zavadi pa vladaj" do besvjesti.
U Banja luci je sve bilo drukcije, i samo pojedinci svojim prilozima mogu svjedočiti i o ljudima i neljudima.
Ja o tome ne mogu pisati, jer nisam bila zivi svjedok tih dogadjaja.
I danas je opasno javno imenovati ljude koji su pomagali, jer kako " kazu luđaci " rat jos nije završen.
Zbog toga ne zamjeram nikome sto se na ovom blogu ne javlja.
Zato poslije toliko godina Enisa pronadje ljude iz ove divne price i napisa mnoga imena koja ce uzivati moje poštovanje dok sam živa.
Budite sretni i mirno spavajte svi vi kojima je savjest cista u odnosu na svoje nekadašnje prijatelje.
Pozdrav Saima
Onda su se stanari organizovali po zgradama
Post a Comment
<< Home