In memoriam - Damir Fabić

Jutro mi stiže još jedna tužna vijest. Umro je Damir Fabić, naš prijatelj i radni kolega iz Rudi Čajaveca. Umro je iznenada, u Zagrebu, gdje se skrasio tokom ovog zadnjeg rata. Umro je još jedan Banjalučanin daleko od svoga grada jer ga je morao napustiti početkom devedesetih kao i mnogi kojih se njihov grad odrekao.

Damira sam zadnji put sreo prilično davno, 2008. godine, prilikom jedne od rijetkih posjeta starom kraju. Susret je bio kratak jer je u dvadesetak dana teško posjetiti sve one koje bismo željeli.

Nera i ja se Damira sjetimo često, obično za ručkom, kada ja pripremim pečeno pile s krompirom. Bilo je to i prije par dana kada je Nera glabala pileće kosti, skidajući ostatke mesa s njih. Jedne davne godine, kada je, danas također pokojni, Ibro Kovačević, slavio useljenje u novi stan, Damir nije dao da se pileće kosti, s kojih smo pojeli većinu mesa, baci. „Ne bacaj to, daj to meni, to je najslađe“, govorio bi Damir, dok bi pažljivo skidao ostatke mesa i u slast ga jeo. „Eh, da je sada Damir ovdje, sve bi se to meso oko kostiju očistilo“, govorio sam, sjećajući se tog davnog trenutka.

Damir nas iznenada napusti a meni će do kraja života ostati u glavi ta slika i sjećanje na prijatelja koji podijeli sudbinu izgnanika kao i mnogi od nas koji na ovaj blog navraćamo.

Supruzi Jeleni i ostaloj ožalošćenoj familiji upućuje iskreno saučešće u naše ime.