Naš novi Jadran

Da me je neko sredinom osamdesetih upitao da li ću jednog dana ljetovati na Karibima, tom turističkom raju na Atlanskom okeanu, rekao bih mu da je lud. Jadran je bila naša ljetnja destinacija i nikada nismo ni pomišljali da odemo negdje drugdje. Već u to doba neka naša raja je išla u Grču, Tursku, Španiju, a mi smo bili vjerni Jadranu sve do zadnjih dana. Čak smo devedeset druge, dok je u drugim dijelovima Hrvatske bjesnio rat, ljetovali u Živogošću. U polupraznom hotelu, na TV ekranima, gledali smo kako JNA pokušava da „spasi“ Jugoslaviju, razarajući hrvatske gradove moćnim oružjima u čijem razvoju i  proizvodnji su neki od nas učestvovali. Tu poznatu laž o spašavanju Jugoslavije neki uporno koriste i danas kako bi opravdali rat i želju Miloševića da stvori veliku Srbiju. Za njih ni četnici, koji su još od devedesetprve  slobodno šetali Banjalukom, nisu bili (niti su to ni danas) neprijatelji te iste socijalističke Jugoslavije protiv čijeg su se stvaranja borili tokom drugog svjetskog rata, već borci za slobodu „ugroženog“ srpskog naroda.

Rat je već odavno iza nas, njegove rezultate smo svi osjetili na svojoj koži, bilo da smo ostali u starom kraju, bilo da smo se rasuli po cijelom svijetu. Mnoge stvari su se od tih vremena promijenile u našim životima pa tako ni mi više ne ljetujemo na Jadranu svake godine, već se snalazimo kako umijemo. Nera i ja smo, nažalost, Jadran zamijenili Karibima, egzotičnom destinacijom o kojoj smo nekada mogli samo sanjati a koja nam je sada daleko bliža i pristupačnija nego stari kraj. Iz Pittsburgh-a do Punta Cane stignemo za tri i pol sata, odmorni i spremni za zaslužen odmor, dok nam do Zagreba u prosjeku treba 24 sata napornog leta s najmanje dva presjedanja. Ako tome dodam da za cijenu jedne avionske karte do Zagreba u sezoni dobijemo skoro dva sedmodvevna all iclusive aranžmana u Dominikanskoj Republici, dileme nema. Cijena paketa uključuje avionski prevoz u oba smjera, prevoz do hotela i nazad, smještaj u lijepim hotelima s prekrasnim plažama i prirodom, sve obroke uz mogućnost da se, ako se izgladni, nešto prezalogaji tokom cijelog dana, neogradničeno piće tokom 24 sata, prilično dobar zabavni program uveče, razne aktivnosti tokom dana... Domaćini se trude na svakom koraku da vam se boravak svidi jer vas žele vidjeti i slijedeće godine. Konkurencija je ogromna i ponekad male sitnice odlučuju „kojem ćeš se carstvu prikloniti“. Tako se i naš ukus ovih zadnjih godina izoštrio pa nalazimo mane koje nekada na Jadranu uopće nismo primjećivali. Valjda je to u čovjekovoj prirodi da se vrlo lako kvari. Osjetili smo to početkom devedesetih pa nas to više ne bi trebalo iznenađivati.

Ove godine smo odabrali hotel RIU Bambu, jedan od hotela iz lanca RIU. Nalazi se na prekrasnoj Bavaro plaži okružen s nekoliko drugih hotela iz istog lanca, te mnogobrojnim hotelima drugih lanaca. Tačan broj hotela u okolini ne znam ali ih ima jako puno jer tokom dugih šetnji plažom nismo stigli do zadnjeg. Svi hoteli vrve od turista iz cijelog svijeta. Dosta gostiju stiže iz Evrope a u nekim od njih ima dosta Rusa koji prije ovog našeg zadnjeg rata nisu mogli nos pomoliti izvan Rusije. Kako su se vremena promijenila! Rusi, Česi, Poljaci, putuju svijetom a naš svijet je osuđen na torove iz kojih je teško stići i do Evrope, a kamo li negdje dalje. Da li je to život za koji se ginulo znaju oni koji su rat planirali i u njemu učestvovali. Srećom, nisam taj. Lijepo mi je bilo u staroj domovini a lijepo mi je i sada. Torove ostavljam onima koji su se za njih borili a ja ću nastojati da stignem gdje god mi se pruži prilika pa makar tamo ne bio okružen samo „mojima“.  Jer, zadnji rat je pokazao da mnogi od onih koje sam smatrao našim, to nisu bili.

Hotel u kojem smo ovaj put odsjeli ima prekrasnu plažu s velikim brojem palmi koje pružaju zaštitu od sunca koje tokom gotovo cijelog dana nemilosrdo prži. Plaža je velika, prostrana i nije pretrpana kupačima kao neke koje smo tokom šetnji obalom obišli. Odgovara nam to. Ujutro ne moramo žuriti da zauzmemo ležaljke i mjesto u hladu jer i ležaljki, i hlada ima više nego dovoljno. Smješteni smo u lijepim sobamas terasom u objektima na jedan sprat. Hrana je solidna a svako veče uživamo u veoma dobrim „šoovima“. Nera je ovaj put ponijela loptu pa se na plaži zabavljamo piciginom kojeg nismo igrali ko zna od kada. Jedan dan sam se okušao i u stonom tenisu i moram se pohvaliti da sam u svojim kasnim šezdestim pobjeđivao i tri puta mlađe od sebe. Izgleda da se, kako starimo, polako vraćamo u djetinjstvo. Valjda to tako biva u životu. Sam dragi bog zna šta će nam na um pasti slijedeći put.

Kamera je opet bila uz mene pa sam slikao kao i obično, nastojeći da okom kamere uhvatim ljepotu koja nas je okruživala. A da je lijepo, lijepo je. Ovih dvadesetak slika to potrvđuje. Možda nekoga od poznatih koji se nalaze s ove naše strane velike bare ponuka da se zaputi u ove krajeve. Vjerujem da se neće pokajati.