Povodom jedne godišnjice

Na današnji dan prije 22 godine je srušena Ferhadija. Taj dan se urezao u sjećanje svakog poštenog Banjalučanina bez obzira na naciju, vjeruju i nevjeru. Bila je to kap koja je prelila prepunu čašu straha koja se počela puniti još od početka rata u Hrvatskoj. Bio je to posljednje upozorenje da nam je ići. Bio je to završni cilj etničkog čišćenja jednog grada koje se godinama pripremalo.

Nisam vjernik i ne molim se niti jednom bogu ali prave vjernike poštujem. Problem je što je takvih veoma malo pa kolo vode oni koji se samo tako deklariraju. Pravi vjernik nikada ne bi nanio zlo bilo kome. Pravi vjernik jednako poštuje i sebe i druge. Pravi vjernik nikada ne bi bacio ni kamen na bilo čiju bogomolju a kamo li postavio eksploziv da je sravni sa zamljom. A kod nas, u našem gradu u kojem rata nije bilo, „vjernici“ jednog naroda, koji je sebe proglasio nebeskim, spustili su se tako nisko da, ne samo da su porušili sve bogomolje drugog naroda, nego su taj isti narod optužili da je to sam učinio. Dio je to naivnog plana koji koriste i u svim drugim situacijama gdje su počinili strašne zločine, misleći da će lažima sakriti istinu. Sarajevo, Prijedor, Kozarac, Tuzla, Srebrenica... Lista je duga. Zapisana za sva vremena kao sramota koja se teško može oprati. Naročito ne sada kada su na vlasti oni koji se tih laži drže kao pijan plota.

Ruševine Ferhadije sam vidio samo nakratko, nekoliko dana prije nego što ćemo zauvijek napustiti Banjaluku. Bio je to žalostan prizor koji će mi zauvijek ostati u sjećanju. Slučajno sam se zatekao u Banjaluci i 7. maja 2001. kada se trebao postaviti kamen temeljac za obnovu Ferhadije. U gradu kao da je ponovo zavladalo ratno stanje. „Pravovjernici“ zakrvavljenih očiju su opkolili mjesto svečanosti nastojeći da spriječe taj čin, ne shvaćajući da moralno tonu sve dublje i dublje. Izgubljen je jedan nedužan život. Ne sjećam se da je za ubistvo iko odgovarao. Mnogo kasnije sam pretražujući Internet saznao da je moj bivši kolega s faksa i sin pravoslavnog svećenika Đorđe Umičević bio veliki protivnik ponovne izgradnje džamije. U to doba je bio gradonačelnik Banjaluke ili bolje rečeno, onoga što je od nje ostalo. Ni dan danas mi nije jasno kako ga nije sramota zbog njegove uloge u onome što se 2001. dogodilo? Da li ga i malo zapeče savjest kada se sretne s bivšim kolegama s kojima je dijelio lijepe studentske dane a koji sada žive na sve četiri strane svijeta zahvaljujući i njegovoj ulozi u ratnim i poratnim godinama?

Za zadnje posjete gradu novembra 2014. slikao sam Ferhadiju u nekoliko navrata. Slučajni prolaznici uglavnom nisu obraćali pažnju na mene osim u jednom slučaju kada sam pokušao da napravim par snimaka s trotoara u blizini malog zanatskog centra preko puta džamije. Dok sam birao mjesto s kojeg ću napraviti snimak jedan od dvojice dokonih „građana“ koji su sjedili ispred jednog lokala mi reče: „Šta je slikaš, jebla te ona?“ „Šta te briga, ne slikam tebe“ rekoh ljutitio, očekujući šta će se dalje desiti. „E, imaš i šta slikati!“ reče „građanin“ i ne pomjeri se s mjesta. Nisam mu odgovorio već sam napravio još nekoliko snimaka i nastavio svojim putem. Bio je to jedini neprijatan susret u gradu u kojem sam sreo malo koga poznatog.

Ne znam kada će Ferhadija biti potpuno završena i kada će otvoriti vrata vjernicima ali znam da će njeno rušenje za mene ostati kao jedna velika mrlja u historiji grada koji je devedesetih izgubio svoj obraz za sva vremena.