SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, December 08, 2018

Gigant kojeg više nema



Davor Mance
(preuzeto sa stranice Indexa)
Nedavno dobih link na list splitskog univerziteta Index o uspjehu Dr. Mance Davora dipl. eng. elektrotehnike koji je učesnik u timu Evropsko - NASA svemirske agencije koji uspješno realizova projekt InSight spuštajući modul na površinu Marsa. Jedan od vodećih inžinjera u realizaciji Sistema upravljanja vatrom tenka M84 radeći u Rudi Čajavecu RO Profesionalne elektronike predstavlja dio velikog broja inžinjera, tehničara i radnika svih struka koje podigoše Rudi Čajavec, dajući mu niz projekata koji i danas predstavljaju tehnološki uspjeh, iako Rudi Čajavec u novim uslovima naraslog nacionalizma, kojemu nije bilo važno da održi proizvodnju ne samo složenih Sistema nego i televizora, auto elektronike i djelova za vozila, površinskih zaštita i izuzetno uspješne proizvodnje alata, prestade da postoji.

Spomenik "oslobodiocima" fabrike.
U pozadini zgrada nekadašnjeg NIC-a
Često se sjetim dolaska grupe oficira bivše JNA kod generalnog direktora tadašnjeg Rudi Čajaveca davnih 90-tih sa molbom da ne otpuštaju radnike hrvatske i bošnjačke / muslimanske narodnosti i odgovora Brdjanina, jednog iz grupe osudjenih u Hagu za genocide, da ako Rudi Čajavec ne može bez tih radnika onda neka i propadne. Ta njegova želja se i ostvari te gigant koji je brojao više od 7000 radnika u Banja Luci, sa izuzetno bogatim mašinskim parkom, tehnologijama poput preciznog liva, alatnice, višeslojnih štampanih ploča, mikroelektronike, projektovanja i izrade složenih sistema i mnogih drugih iza kojih su stajali brojni stručni timovi na čelu sa inžinjerima poput Envera Džube, Ismeta Blentića, Mance Davora, Reufa Kovačevića, Dr.Partala, Dr. Mirsada Hadžikadića, Dr. Migdata Hodžića, Ante Anušića, Majkić Branislava, Muhidina Sulejmanpašića, Nedžada Rakanovića, Osmana Kovačevića, Bore Franjića, Dr. A. Iliškovića, Pere Kolarevića, vizionara poput Slobodana Cvjetića i mnogih magistara nauka koje R. Čajavec iznjedri. Nažalost ne mogu nabrojati sve posebno one velikane koji udariše temelje počecima Rudi Čajaveca medju kojima moram istaći tadašnjeg generalnog direktora Hadžiomerspahića pod čijim rukovodstvom nastadoše temelji giganta koji svoj puni procvat doživi 80-tih godina prošlog stoljeća. Moram se izviniti mnogima koje nisam spomenuo jer jednostavno unoseći njihova imena dobili bi knjigu, podebelu, ali sa imenima svih zaslužnih, poput Ibre Srkalovića, Miroslava Najrajtera, Ive Marića, radnika prototipa pod rukovodstvom Anjdjelka Višekrune i mnogih drugih.

Nekada ponos grada
(foto Anadolija)
Ovo nije samo nekrolog fabrici Rudi Čajavec nego pokušaj da se osvjetli jedan kolektiv koji je izmedju nekoliko radnih organizacija davao život gradu, pa se postavlja pitanje šta bi danas grad imao da tih 7000 radnika svaki radni dan ulazi na kapiju i prvoga u mjesecu dobiva platu pumpajući novi zivot u sve pore grada. Osim tih radnika i njihovih uspjeha Rudi Čajavec je predstavljao mjesto u kojem se zapošljavala većina svršenih inžinjera Elektrotehničkog fakulteta u Banja Luci, čije je projekte Rudi Čajavec dobrim djelom i finansirao, a čiji su profesori učestovali u projektima važnim za čitavu bivšu domovinu, napominjući da je na izradi samo tenka M84 učestovalo preko deset hiljada fabrika širom bivše domovine. Rušeći takav gigant urušile su se i mnoge prateće fabrike koje su kooperirale na projektu tenka a da ne spominjem helikoptere, mlazne avione, proturaketne sisteme, artiljerijska oružja, sredstva veze, itd.

"Svijetla" sadašnjost, zahvaljujući onima koji su za
nju ginuli

(foto Anadolija)
Ta stručna radna snaga rasu se po čitavom svijetu i svojim uspjesima pokaza da Rudi Čajavec bijaše rasadnik kvalitetnih radnika svih struka sto im omogući da nakon odlaska sa torbom ili plastičnom kesom, spasavjući glavu i porodicu stanu na “svoje noge” i žive od svoga znanja i rada. Posebno ističem djecu tih svjetskih gradjana protjeranih medju kojima se iznjedriše mnogi sa doktoratima i magisterijima koji rade na svjetski priznatim fakultetima i u kompanijama predstavljajući djelom Bosnu i Hercegovinu sa kojom veze polako blijede i sa odlaskom generacije, nas njihovih roditelja, postaće sve slabije da bi se prekinule u trećoj generaciji koja odrasta u novoj sredini čime će se tz dijaspora i njen uticaj u BiH potpuno izgubiti. Želim da ovo sjećanje ponuka bivše radnike svih organizacija koje su nekada egzistirale u našem gradu da napišu svoja sjećanja za nekog budućeg “Acu Ravlića”, koji će sistemazirati ta sjećanja u knjigu o Banja Luci kada je ona predstavljala divan grad u svakom pogledu.

Aljoša Mujagić, Kithener 03.12.2018.

Napomena: slike dodao Co

Labels: ,

5 Comments:

Blogger co said...

O propasti banjalučke privrede, čiji je značajan dio bio i Rudi Čajavec, je pisano ali je malo toga zabilježeno o danima kada je Čajavec zapošljavao mnoge Banjalučane, dajući veliki doprinos ugledu grada u bivšoj nam domovini. Posebno mjesto u SOUR-u je zauzimala RO Profesionalna elektronika koja je, zbog njenog značaja za vojnu industriju Jugoslavije, bila u povlaštenom položaju jer nije ovisila o situaciji na tržištu a u isto vrijeme je imala novaca za ulaganja u najnovije tehnologije i obrazovanje njenog kadra.

Imao sam sreću da sam u Profesionali radio skoro punih 15 godina, sve do momenta kada sam odlučio da se upustim u vodi privatluka u danima kada su na našim krajevima stgle demokratske promjene koje su, na žalost, dovele do propasti i Jugoslavije a s njom i Rudi Čajaveca i većine njegovih radnih organizacija i OOUR-a.

Bilo bi lijepo kada bi se bivši radnici Profesionale zainteresirali i prihvatili Aljošinu želju da na „papir“ stave svoja sjećanja iz vremena kada je Banjaluka bila grad u kojem je privreda cvjetala a većina radnosposobnih bila zaposlena. Sjećanja su to koja bi trebalo sačuvati za neke buduće generacije jer ove, rođene malo prije ili za vrijeme rata, te posebno one nakon rata, ta sjećanja ne zanimaju. Zatrovane nacionalizmom, ove generacije nisu sposobne da shvate da se može živjeti drugačije, gdje drugi i drugačiji nije automatski neprijatelj i gdje nacija i vjera nije najvažnija stvar u životu. Poznavajući nas, ne vjerujem da će na Aljošin poziv biti puno reakcija jer većinu ne zanima ništa što nije vezano za sadašnjost. Lakše je očekivati da će neko drugi nešto uraditi nego se potruditi i dati svoj doprinos.

Ja ću, vjerojatno, prihvatiti Aljošin poziv i pokušati da stavim na papir neka od mojih sjećanja.
Htio bih još da napomenem da Ismet Blentić (siguran sam da ga većina onih koji su radili u Čajavecu poznaju) već duže vremena piše svoja sjećanja na Rudi Čajavec. Iz njih sam saznao mnogo o ljudima i događajima koji su imali velikog uticaja na razvoj Čajaveca. Ne znam da li Ismet ima planove da svoja sjećanja objavi ali je u svakom slučaju lijepo i pozitivno to što radi. Jer, kako godine prolaze, a mnogi koji su svoje živote utkali u Čajavec odlaze u „vječna lovišta“, bojim se da će mnogo toga ostati zaboravljeno. Nažalost.

Friday, 14 December, 2018  
Anonymous sega said...

Moj Co, vecina blogera je radila u Cajevcu i znate najbolje sta i kako je sve bilo. Ja sam radio u sastavu Zavodu za ekonomiku i razvoj koji je poslovao u sastavu bivseg kombinata AIPK Bosanska krajina ( na prostoru 17 opstina, od Bosanske Gradiske do Glamoca). Posto su investicije isle preko nas, imali smo uvid u sve i "sliku" o svemu. Ukratko.....agrar, preradjivacki kapaciteti i trgovina. Prilokom nase prve posijete Banjaluci, vidim se sa svojim bivsim direktorom Slobodanom Vidovicem pa ga znatizeljan pitam, kako ovo, kako ono, sta je "prezivjelo"? Ukratko.... citav AIPK-sistem je prosao kao i Cajavec. Misljenja sam da je trebalo biti "umijetnik" pa unistiti Mljekaru, Fruktonu, Govedarsku farmu (N.Topola), RK Bosku, Ratarstvo (N.Topola), ribnjak Bardaca (Srbac) itd.itd......itd... spisak bez kraja.Kako u politici, tako i u privredi, glavni faktor "covjek" sa svojom odgovornoscu je zakazao, izgubio se....nestao !!!!!
Sada da malo spomenemo i sport: fudbaleri Borca igraju na Predgradju (derbi) protiv Zeljeznicara, nisu cak ni u prvoj lizi BiH, ovdije u dalekoj Holandiji kada nekim svojim vrsnjacima (+, -, 10 godina) kazem da sam iz Banjaluke....prva reakcija je....o, handbal Borac !! E, sada taj Borac igra u Gracanici, Gornjem Vakufu, Ljubuskom, Cazinu! Sta pricati, sta reci, sta komentarisati..... najbolje nista! Jedno drustvo cine ljudi, oni ga organizuju, uredjuju, kreiraju stosta bolje ili gore. Mozda i ja po sijecanjima napisem nesto o Zavodu gdije sam radio a i o citavom, tadasnjem kombinatu AIPK Bosanska krajina, iako znam da sam mnoge stvari "pomalo" zaboravio.
Svima pozdrav i cuvajte to malo zdravlja sto nam je ostalo!
Sega












Saturday, 15 December, 2018  
Anonymous Anonymous said...

Sve sto se dešavala u BL dešavala se protjerivanjem ljudi sa posla koji su imali ružna imena. Kolege koje su ostajale mislili su da samo s tim sto su se riješili drugih i drugačijih da su sebi obezbijedili bolju budućnost i da će uživati u svom srbovanju i ostati nebeski narod da uživa u plodovima rada i drugih i drugačijih.
Ali prolaskom vremena doživjeli su i goru sudbinu od onih koje su otjerali. U Sarajevu nema vise ni jedne velike svjetske firme. Sve je granatirano opljačkano i malo pomalo privatizirano od današnje političke bande. Kad se sad razmišlja vidi se da je sve plod onih svjetskih moćnika koji su se bojali komunizma i socijalnog sisteme za kakvim se danas bore žuti prsluci u mnogim djelovima Evrope.
Pričom o uvodjenju demokracije i gadovima koji su se sastali 90-tih godina i sve isti njihovi nasljednici do današnjih dana , tu smo gdje smo.
Kolikogod se Srbija ljutila i pravdala ona je glavni akter svih dogadjaja podržavajući Miloševića. Republika Srpsa uništena politikom a Federacija granatama i ratnim dejstvima potpomognuta Srbijom i Hrvatskom. Zato mi je drago Sega da se piše o onome šta je bilo ne za ove danas mlađe nego za nove mlađe i one današnje generacije kad im za dvadesetak godina dodjiz “DU...peta u glavu” . I kad ih sjećanja počnu proganjati i javljati se veća ljubav za rodnim mjestom nego sada.

Sunday, 16 December, 2018  
Anonymous Anonymous said...

Zaboravih srdačan pozdrav Saima

Sunday, 16 December, 2018  
Anonymous Dubravka Kusmic said...

Jako sam se obradovala kad sam ugledala ovo poznato lice. Pazljivo sam procitala intervju. Davor je isti kao i prije 30 godina. Otvoren, direktan i jednostavan. Upoznala sam ga na zajednickom velikom projektu Kapela. Dosao direktno iz skole, sve ga je interesovalo i volio je da zna sve detalje. Posto je bio zaduzen za analogni dio opreme koja se radila u Novakovicima zajedno smo povezivali nase elektromehanicke komponente u njihove sisteme. S njim i Reufom Kovacevicem je uvijek bilo lijepo raditi, razmjenjivali smo iskustvo s lakocom. Niko nije sakrivao znanje, sto se ponekad desavalo nekim cajevackim inzinjerima. U toku rata Refa mi je pricao da je Davor jednom otisao u Svicarsku poslom i nije se vratio. Ostala je prica iza njega, da je odnio vaznu dokumentaciju. Njemu to nije trebalo, on je imao sve u glavi.
Lijepa karijera s glavom punom znanja. To mu niko nije mogao oduzeti na granici, bilo kojoj. Bravo Davore.
Puno pozdrava svima od Dubravke

Friday, 21 December, 2018  

Post a Comment

<< Home