SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, November 01, 2006

U ponedeljak ustadoh oko 5 ujutro, kako bih uhvatio bus do downtown-a. Od downtown-a sam pjesacio jedno 30-tak minuta jer nisam bio siguran koji bus trebam uhvatiti do mog prvog radnog mjesta. Stigao sam na vrijeme i cekao pred firmom koja se otvarala 10-tak minuta prije pocetka rada, vremena dovoljno da se covjek presvuce i bude spreman za posao.

Nakon formalnosti (razgovor s vlasnikom i upoznavanje s ostalim zaposlenim), poceo je moj prvi radni dan u Americi. Radilo se brzo, bez minute odmora. Jedini prekid je bio odmor za rucak (30 minuta) kada se moralo napustiti prostorije firme (koja se za vrijeme odmora zakljucavala) a vracalo par minuta prije nastavka rada. Svi dani su bili slicni: obavljao sam razne poslove vezane za primpremu mesa i drugih mesnih proizvoda za susenje i polako postajao specijalista za neke. Ponekad nisam mogao vjerovati da se sve ovo dogadja meni. Cinilo mi se da mi netko drugi prica pricu o svom zivotu u Americi.

Bilo je tu svakakvih dogadjanja koji bi zahtijevali jos dosta papira (ili KB) i to cu ostaviti za drugi put. Ono sto mi je posebno ostalo u sjecanju je bio ritam rada: radilo se kao u nekoj proizvodnoj hali na traci. Svaki pokret je bio isplaniran kako bi se gubilo najmanje vremena. Toliko puta sam se u mislima sjetio filma Moderna Vremena u kojem Charli Chaplin zavrce sarafe na nekom velikom zupcaniku koji je dio neke ogromne masine. U mementu kada bi se malo opustio, postojala je opasnost da upadne izmedju dva zupcanika i jadni Charli bi morao da upregne svu svoju umjesnost kako bi se izvukao iz opasnosti. Eto, tako sam se ponekad osjecao radeci poslove u jednoj fabrici mesa, shvacajuci sta zapravo znaci rijec kapitalizam.

Srecom, ovo moje iskustvo nije trajalo dugo. Dvije nedelje od pocetka rada, zatekoh poruku na telefonskoj sekretarici: poziv sa Duquesne University.

Potrosih evo dosta papira i vremena pisuci o necemu kroz sto smo mnogi zadnjih godina prolazili, nadajuci se da ce mi se i drugi pridruziti. Da vidimo da li cu opet biti u krivu, kao sto je to do sada uglavnom bio slucaj.

P.S. Pretrazih Internet i evo nadjoh home page moje prve firme pa je evo dijelim s vama. Mozda se netko odluci za nabavku njenih proizvoda: za kvalitet mogu licno garantirati.

www.parmasausage.com

Labels: , ,

27 Comments:

Anonymous Srdja said...

Co,

Caplin te preduhitrio oko snimanja filma i jedino sto ti ostaje da obzirom na iskustvo u radu sa mesnim preradjevinama,ti zeznes Gavrilovica.

Pozdrav od Srkija.

Wednesday, 01 November, 2006  
Anonymous Nermin said...

Alkar Co "u sridu".
Smatram da je tema zaista odlicna jer nudi toliko razlicitih prica. Za primjer, evo i moje:
Pasto za vrijeme skolovanja kod nas nisam ucio engleski(vec njemacki)nakon 5 mjeseci ucenja u refudji centru, mojoj supruzi i meni rekose morate na posao, neko treba placati i taxu u ovoj drzavi, da bi novi prognanici( a ne izbjeglice)mogli doci i poslase nas u obliznje malo mjesto, u kompaniju za sivanje donjeg vesa i posteljine.Ja sam radio na pakovanju a supruga za sivacom masinom; ne trebam ni napominjati da nikad prije toga nije sila, ali, hej mi smo prosli "usmjereno obrazovanje" kod nas, tako da se trebamo prilagoditi.Posto sam prilicno visok i izvan standarda, sve masine su mi bile prenisko, tako da je moja kicma "naucila da se klanja" svakoj masini cijelih 8 sati rada. Ali, supruzi je bilo i gore; industrijske masine su se pokretale guranjem jednog "tanjira" sa strane i to koljenom, Trebao si imati prilicno snage da taj tanjir pokrenes. Cijela dva mjeseca ona je iz dana u dan plakala i stavljala obloge na koljeno a ja sam lezao na podu i "peglao" kicmu.Ponekad su i djeca pomagala i "gazenjem i trkom" preko mojih ledja smanjivala bol. Prevoz do posla, otprilike relacija BL-Laktasi, takodje je trebalo rijesiti. Cetvrtkom su nam rekli da u sljedeci ponedjeljak moramo biti na poslu, inace nas skidaju sa socijale. Posudili smo novac i rastrcali se po gradu da nadjemo jeftino auto.Slucajno na parkingu jedne firme ugledamo auto sa natpisom "for sale" i ucini nam se da ne bi trebalo biti puno para; i sta drugo, sjedi ispred te firme i cekaj kraj radnog vremena i vlasnika istog. Bila je to jedna Portorikanka i brzo smo se dogovorili za cijenu ($750.00).Jupiii, u ponedjeljak mozemo na posao u "obecanoj Americi" (prica iz razgovora sa Amer. oficirom u Zagrabu). Kako su samo slatko zvucale sve te price o "obecanoj zemlji". A prvi dan na poslu,i odmah "dobrodoslica"; potcjenjivanje, ismijavanje naseg engleskog, tretman kao da dolazimo iz djungle, da nista nismo imali i da treba da smo presretni sto uopste zivimo. Ali, fala bogu, sa nasom upornoscu i INATOM (sto oni ne poznaju ili bar ja ne mogu naci adekvatnu rijec u engleskom,sorry)sada smo se dobro snasli, a vjerujta da je bilo momenata kad smo razmisljali krenuti nazad, pa sta bude, bude.
Pozdrav svim blogerima.
P.S.
Cadjo, prekontrolisi svoj topli ves koji oblacis na skijanje, mozda ces naci kontrolnu markicu sa mojim imenom, ispravno je, garant, ne bi ja da mi se prijatelj zmrzne negdje na Lake Placidu i White Facu!

Wednesday, 01 November, 2006  
Anonymous Canak said...

Co, bingo!
Prava tema. Siguran sam da nema ni jednog od nas koji ne moze napisati bar tri pricice o novom pocetku. Svi mi koji smo se pomjerili, svi oni koji su ostali u Banjaluci da zive u potpuno novim uslovima zivota, svi smo mi dozivjeli novi pocetak. I on se , siguran sam, duboko urezao u nase memorije. Evo, sad kad si malo procackao po toj memoriji izviru sjecanja, pomalo potisnuta, ali jos veoma svjeza. Evo, za pocetak, obecajevam moju malu pricicu i sjecanje na zenu koja nam je, meni i Biljani, pomogla da nadjemo prvi posao. Kasnije, ako bude zainteresovanosti, mogao bih dodati nekoliko anegdotskih pricica o dogadjajima sa tog vrlo zanimljivog posla. Bio sam barmen u italijanskom restoranu za vjencanja.

Wednesday, 01 November, 2006  
Anonymous Canak said...

Evo mene opet. Danas mi se nesto ne radi. "Fali mi nocas moja raja".
Evo pricice:
Toronto, juni 1994. Susret banjalucana, nasih novih prijatelja. Neke od njih smo od ranije poznavali, druge tek upoznali. Vecina njih koji su bili na tom susretu su i danas nasi prijatelji sa kojima se predivno druzim, proslavljamo razne godisnjice. Jedna od tih godisnjica je proslava 29. Novembra, koju Biljana i ja organizujemo. Ali nisam zelio o tome. Mozda nekom drugom prilikom. Dakle, na tom susretu u parku pored jednog od hiljadu predivnih ontarijskih jezera, jedna od prisutnih, Snjezana Bajric, pristigla u Toronto godinu dana prije nas, nekako snebivajuci se , valjda da nas ne povrijedi, ponudi nam, ako bismo htjeli da radimo u italijanskom restoranu koji organizuje svadbe, Banquet Hall-u. Ona je tu radila donedavno. Pronasla novi, bolji posao a oni traze nove ljude. Mi naravno presretni. Ni ne razmisljajuci, prihvatamo da se nadjemo sa Snjezaninom drugaricom Marijom, koja ce sve srediti za nas. Marija, nasa zena, hrvatica iz Zadarskog zaledja, dobra, prostodusna, ovdje vec tridesetak godina. Cim nas je upoznala nudi rjesenja: "Cula sam da si ti inzinjer. Ti ces onda znati popraviti masine za ves i za susenje.." "Dobro", rekoh ja, "Mogu pokusati....". Ja mislio da njoj treba masine popravljati ali ne, ona je sebi vec kupila nove masine a stare stoje cekajuci nekoga da ih popravi i prihvati. Tako mi dobismo, za upoznavanje od Marije dvije ogromne masine, koje ja uspjesno popravih ( inzinjer, ha!) i ugradih u malu kuhinju naseg prvog stana. Drzanje ovih masina u tim stanovima i nije bilo bas dozvoljeno ali nama je bilo prilicno korisno.
Prije nego sto smo preuzeli masine Marija nas pozove svojoj kuci. Kuca ogromna, predivna. Nama izgledala kao palata. Imala je Marija i bastu i veliko dvoriste. I sve to njeno. Imala Marija i muza, Antu. Prije upoznavanja sa Antom, ona nas uvodi u situaciju: "Ante je, znate, malo hrvatski orijentisan." " Nema veze za nas" kazem ja, ali Marija i dalje nekako uvijeno: "Ali on je malo puno na tu stranu. Znate, ustvari on je ustasa." Mi se sad vec zgledamo, vrpoljimo. Stomak me se buni. Nikada u nasim zivotima ni ustasu ni cetnika nismo licno upoznali, ili bar nismo znali da su to, ali sta je tu je, necemo valjda Mariju razocarati a i ona nam garantuje: "On je dobar covjek. Kad ga pitam kako mozes biti takav ustasa, on kaze pa sta onda Marija, i ustase su ljudi". Nakon toga nam se Marija otvori i povjeri da je ona ustvari iz pravoslavne porodice, da joj je otac tamo kod Zadra jos ziv, da je promijenila vjeru za ljubav njenog Ante i njegove porodice, i da joj nista ne fali. Ima i dvoje, vec odrasle, djece sa Antom. Prostodusna kaze:"Sve vam je to isto..." Poslije svega ovoga, mi u jos vecem soku ali ne zelimo razocarati Mariju koja se iskreno brine o nama, hrabri nas a i zeli da nas, njene nove prijatelje upozna sa svojim Antom. Nije nama vise ni do masina, ni do tog posla a kamoli do Ante, ali ne znamo kako se izvuci a ne povrijediti ovu divnu dusu, zapravo jedinu od te nase stare emigracije, koja je htjela i zeljela da na pomogne.
Dakle dodje i dan da upoznamo njenog Antu, koji je znao da smo mi " sa druge strane tarabe".
I iznenadjenje! Covjek, iako ustasa, ima samo jednu glavu, tijelo, dvije noge i dvoje ruku, oci. Ne gleda onako ljuto k'o imenjak mu, sa slika. Covjek, nasa faca. Odmah ga prepoznas. Malo ruralan, ali pristojan. Ima svoj stav. O politici ne pricamo. Pricamo onako uopsteno, o obicajima, nasima, poredimo ih sa ovim u Kanadi. Pricamo o njegovim iskustvima sa raznih poslova koje je radio. Covjek, sjecam se, mrzi obicaj da se na posao nosi hrana za rucak. Kaze, nikada to nije ponio sa sobom. "Pa sta jedes, ides u restorane?" pitam ja naivno. " No, ne jedem nista do povratka kuci!" "Pa kako izdrzis?" opet ja u cudu. "Lako, iz inata. Ne bi' ti ja ponia taj 'lunch bag'. Nema tieh para. To mi se gadi. I izdrzim. U pocetku je bilo malo teze, ali sam navik'o..." Provedosmo tako u cakulanju iznenadjujuce prijatno poslijepodne. Politiku dotakli nismo. Podsjeti me ustvari Ante "ustasa" na sve one nase ljude kojima je inat zivotna vodilja. I Marija bi u pravu: "Sve vam je to isto..."
P.S. Tusim li? Ako ne, ovo je tek uvod u pricu.

Wednesday, 01 November, 2006  
Blogger co said...

Canak, evo da te malo prekinem. Kad smo vec kod rada, ja danas ne radim. Radim na katolickom univerzitetu pa za sve vece katolicke praznike ne radimo.

I to ti je Amerika.

Wednesday, 01 November, 2006  
Anonymous Canak said...

Blago tebi. Nije ni kapitalizam k'o sto je nekad bio.
Mogu li dalje sa pricom?
Ucinilo mi se da kazes. Moze.

Nekoliko dana nakon upoznavanja, Marija nam dogovori razgovor sa menadzerom Banquet hall " La Parc". Primio nas fin covjek, italijan. Razgovarao s nama, vise da dozna kako govorimo engleski nego li kako radimo. To kako radimo Marija mu je vec prethodno objasnila. Nahvalila nas kako smo vrijedni, kako imamo vec iskustva u tim poslovima, Biljana konobarskim, ja barmenski. Tu je nasa Marija, za Biljanu, malko slagala, Bog ce joj oprostiti. Ali za mene i nije. Ja sam, ko se sjeca , radio u KSETu za sankom u cetrnaestici. Biljana mi je, u svojim novim UFO farmerkama, koje joj je Veljo Malic donio iz Trsta, tada pomagala. Dakle njeno iskustvo nije se bas podudaralo sa onim sto su trazili , ali boze moj, Marija je tu malo zazmirila a i Bog ce njoj jer cinila je dobro. Moje iskustvo u KSETu se odnosilo samo na sluzenje toplog piva iz gajbe, i to jedne vrste, Nektar. A koje bi druge!? Elem, prodje taj razgovor nekako. Covjek nam odmah rece da dodjemo sutra, u subotu u tri poslije podne. " Trening?" pitam ja. "Da" lezerno ce on. "Trening i rad poslije trening." Uh! "Odmah?!" opet cu ja, Biljana me vec gurka, da prestanem. "Da. Odmah!" on ce jos lezernije. "Hvala". Pozdravimo se. Izidjemo. Dodjemo do naseg auta, zvanog "rupa na rupi", bez rijeci. Sjednemo. Zgledamo se. Sta cemo sad?! O, Marija , u sta nas uvali. Mi , nekako po naski, mislili prvo trening, pa poslije opet trening, pa jos malo trening, pa uvod, pa opet uvod, pa malo pauza , da se rasteretimo, pa sve to bar mjesec-dva, pa posao. A on , isto popodne i trening i posao. O , zar se i to moze! Auto "rupa na rupi" nas sam odveze kod Snjezane, koja nas je i uvalila u sve ovo. Zbunjeni, uplaseni, pitamo je sta da radimo. A ona, onakva kakva i jeste, profesorki mirna, kaze: " Pa sta mislite da sam ja bila konobarica prije. I ja sam slagala." Ma dobro sto si slagala. Lako je slagati. Ali kako si radila kad ne znas? Kako cemo mi?" Ona opet mirna i uz osmjeh: " Isto k'o i ja. Vidjecete. Ne sekirajte se."
" Cuj, ne sekirajte se." Valja znati pica, jela, nazive, kako ih servirati, gdje stoji... Treba znati hiljadu novih stvari o kojim mi pojma nemamo. Ma medicina i elektronika su macji kasalj. Mi smo bili pred pravim problemom. Kako raditi nesto sto nemas pojma, a rekao si da imas. Nema foliranja a nema ni Snjezane. Ona se izvukla. Nasla bolji posao a nas uvalila... Marija! Marija nas moze spasiti. Nazove nju Biljana i otpocne pricu o tome sta smo dozivjeli pokusavajuci da objasni Mariji da mi to necemo znati, da cemo i nju obrukati, da ce nas uhvatiti u lazi... Ali ni Marija se ne da. Kaze: "Pa, svi smo tako poceli. Niko nije znao. Ne sekirajte se.Samo vi dodjite sutra. I neka Predrag ne zaboravi ponijeti crnu leptir masnu." Cuj sad i to. K'o da Predrag ima stotinu leptir masni, pa da ne zaboravi ponijeti bas crnu. Ali sta se moze. Odemo mi, na brzinu, kupiti tu crnu leptir masnu i evo novog belaja. Nigdje, ni u jednoj prodavnici koju smo obisli, nema crne. Istina u one "skupe"prodavnice nismo ni ulazili, jer to nam tada i nije bio obicaj a i crvena leptir masna koju smo napokon, na slijepo, kupili je bila preskupa za nas tadasnji budzet. To vece je proteklo u pripremama, oblacenju po Marijinim uputama i velikoj nervozi. Ko u prvi razred...

Hocete dalje? Necemo dok nam neko ne odobri...

Wednesday, 01 November, 2006  
Blogger co said...

Hej Canak, nastavljaj, raja ceka!

Wednesday, 01 November, 2006  
Anonymous Natasa said...

Canak, izvanredno!
Ne mogu docekati nastavak!
Evo teme kojoj nevidim kraj.
Konacno!

Thursday, 02 November, 2006  
Anonymous Izet said...

Pa brate Canak jesi li se vec jednom zaposlio,... sta bi dalje?
Ovo mi dodje ko "Bonanca" u nastavcima.

Thursday, 02 November, 2006  
Anonymous Canak said...

E, moj Tufe. Nije to sve lako. Popitao sam ugovor na 10 nastavaka pa sad malo razvlacim. Pokusao sam poslati jedan danas ali je sefov sever pao. Ili nesto drugo. Uglavnom nije proslo. Sad cu zvati sefa da urgiram. A taj nastavak sam bio posvetio Natasi i drustvu iz coska.

Thursday, 02 November, 2006  
Blogger co said...

Ako se ovo 'sefov server pao' odnosi na mene, nikakav komentar iz Kanade nisam primio. Mozda je razlog hladno vrijeme pa se zice skupile.

Co

Thursday, 02 November, 2006  
Anonymous Nera said...

Evo upravo sam citala Cankov "Novi pocetak", kad telefon zazvoni i ja mrzovoljno pomislih kako opet neko trazi dobrovoljni prilog za nesto (jer nas takvi najvise zovu), kad na moje iznenadjenje, Canak. I ne sjecam se kad sam sa njim zadnji put razgovarala. Eto zahvaljujuci ovom blogu mnoge pokidane veze su se ponovo uspostavile.
A sad da se vratim na temu ovog priloga.
Sjecam se kad smo napustili Banjaluku (93.), prvo sam otisla u posjetu svojoj Aidi i Mini koje su vec godinu i vise bile u izbjeglistvu u nekom selu iznad Poreca. One su pripadale onoj grupi Banjalucana koji su otisli na duze ljetovanje a sa kojeg se nikad nisu vratili. I dok smo tako sjedili i pijuckali neko domace vino koje su nam tamosnji susjedi poklonili, gledali sa tarase divne predjele Istre, a kojima se nismo mogli diviti u tom trenutku, iznenada se pojavise Marina i Srebi. Nikad necu zaboravit to vece. Svi oni su bili vec stare izbleglice. Poceli su pricati o tome kako su prezivjeli proteklu godinu i sta sada rade. Aida i Mina su radile na na obliznjoj poljeprivrednij farmi. Znam da Aida za razliku od mene nikad nije volila raditi u basti. Marina je kuhala za neku bogatu familiju u Ljubljani, a ona nije nikad rado kuhala. Zakjucak je bio da nas uglvanom ceka posao koji inace ne volimo.
Pomisao da cu morati raditi nesto sto zaista mrzim proganjala me je sve do Amrike. Co je uvijk mrzio bilo kakav posao sa mesom i doceka ga Parmasausage. Jedan dan kad se vratio sa posla sav prljav, odlucila sam da sama sebi nadjem neki posao, jer ako cekam da mi drugi nadju, moglo bi biti gore. Tako sam ja pocela raditi u jenoj robnoj kuci kao Custmer specialist sa platom $4.25 po satu. Kao i svi drugi cesto sam mislila da je to samo ruzan san.
Moram sada stati jer bi se mogli napisati romani.

Pozdrav svim blogerima

Nera

Thursday, 02 November, 2006  
Anonymous Canak said...

Nero, i treba da nanatavis i pises roma. A i drugi. Mislite da vase price nama nisu zanimljive? Jesu i te kako. To vam je kao da smo sjeli uz kavu i pice i prica svako svoju pricu, pa prekidamo jedni druge, ubacujemo svoje price, dodajemo... Vjerujte , da od kad sam ja poceo svoju barmensku pricu, sav sam kao u transu. Zavrsio sam je, pa mi je lakse.
Svi mi volimo te nase price. Zato i vi drugi, ukljucite se. Kava je na stolu.
Evo i nastavka Bonance:
Osvanu suncano subotnje jutro. Suncano svima osim Biljani i meni. Nama tamno. Ne prija ni subotnja jutarnja kava. Cutke je pijemo. Ne zovem roditelje u Banjaluku, sto mi je redovna subotnja rutina. Ne mogu. O cemu pricati, kad su me barmenske brige pritisle. Necu se valjda njima, u mracnoj Banjaluci, zaliti. Sta su nase muke prema ratu koji tamo plamti. Ali ipak, i ja danas imam problem. I probu koju moram savladati. U pitanju je opstanak. Tako mi se bar tada sve to cinilo.
Mnogo prije tri stigosmo pred LaPark. Marije nema. Necemo da udjemo dok nju ne sretnemo. Ostalih se nekako pribojavamo. Cekamo u kolima. Osmatramo. Ulaze zaposleni. Svi pricaju samo italijanski i jos jedan jezik koji uopste ne razumijemo ali lici na neki sa latinskim korjenom. Kasnije cemo shvatiti da je to jezik kojim cemo se u LaParku sporazumijevati. Jezik koji se ne uci ni u jednoj skoli jezika. Uci se druzeci se sa kanadskim Italijanima, pristiglih iz juznih, siromasnih krajeva Italije .
U zadnji cas, minut do tri, izlazi Marija iz kola. Njen Ante je dovezao. Mahnemo Anti, pridjemo Mariji. Ona iskusna, i vesela, poznaje sviju. Pozdravlja se sa svima, prica - ne prestaje. Upoznaje nas sa svima koji naidju. Kao da se ponosi s nama. A mi k'o mulci, zbunjeni, uplaseni, nista ne razumijemo. Svi pricaju taj jezik. Mi se lagano smjeskamo i dobro masemo glavama, optuzujuci nase znanje engleskog. Marija se tu dobro snalazi jer je u LaParku vec pet godina. Prethodno je radila u italijanskoj fabrici. Zivi u italijanskom kraju i to joj je maltene maternji engleski jezik.Upozna me sa Rokom. Kaze: "On ce ti biti sef. Roko je dobar covjek." Roko, mladji od mene bar petnaest godina, nizi isto toliko centimetara, uze me odmah pod svoje. Kaze hajde sa mnom. Biljana ode sa Marijom. Blago njoj. Ima Mariju pored sebe a ja ovog kikireza koji se samo smjeska, prica neprestano i gleda me ravno u oci, k'o da nesto cita iz njih. Mozda cita imam li barmenskog iskustva. Ustvari cita iz mojih ociju da li ga razumijem ili ne, jer mahanje glavom i osmjesi nisu dovoljni za ovako iskusne kao sto je Roko. Dodjemo do sanka. Kaze:" Hajdemo prvo donijeti sve sto treba".
Dobro je, mislim se, to cu znati. I stvarno, znao sam. Donijeli smo bezbrojne kutije sa pivom, razne vrstame piva, bezbrojne kutije sa vinom, vaznih vrsta. E, Mario, da si bio pored mene sa svojim poznavanjem vina i to italijanskih...Zestoka pica. Neke male casice sa tekucinama o kojima pojma nemam. Case slozismo. Ja ohrabren. Sve do sada sam znao. Kako li se Biljana snalazi? Ali ja ni ne znam gdje je ona. LaPark je ogroman. Jos uvijek ne znam ni koliko razlicitih sala i kuhinja. "Idemo donijeti sve ovo isto i u onaj drugi" kaze Roko. "Sta drugi?" pitam ja. "Sank, bar", kaze on i pokaza na drugi kraj sale. Ja ga jedva uocih . Toliko je bio daleko. I donesemo mi sve i za ovaj sank. Jos dok smo donosili, on mi pokaza kako se one "bombe" sa sokovima prikljucuju na spricu sa prekidacima. Pet prekidaca: broj 1- Coca cola, 2- Orandzada itd.
Pivo smo slozili u desni ugao iza nas. Zestoka u sredinu. Vino u lijevi. Napravio mi je i kavu na espreso masini. Ja napravio njemu. Popismo. Dobra kava. Pokazao mi kako se pravi Bloody Mary, koktel od votke i paradajz soka sa dva pikantna dodatka iz onih flasica koje su me maloprije zbunjivale. Zatim se naslonio. Odmara i gleda, onako "italijansi" konobarice, koje se razletile po sali, postavljajuci stolove, kikocuci se, pricajuci, one mladje engleski, starije "onaj" jezik. Ja nervozan. Primice se sest sati a ja jos nista ne znam. Pitam ga: " Kad ce poceti trening?" Kaze:" Koji trening?. Ovaj smo zavrsili. Sve sam ti pokazao." Cita zapanjenost iz mojih ociju pa ocinski kaze: " Nista se ne sekiraj. Samo gledaj sta ja radim i ti radi isto". I mrtav- leden ode. Valjda da ga ne bih dalje pitao. Ostavi me samog da u panici citam vrste pica, piva i vina sa naljepnica. Kako li je Biljana? Ma, lako je njoj. Marija nije luda k'o ovaj talijancic. U petnaest do sedan dolazi Roko sa sefom sale. Opet Italijan, a ko bi drugi, Tony. Pitaju me zasto nosim crvenu leptir masnu, kad mi je receno da bude crna. Tad naucih da crvenu, po pravilu, nosi samo sef sale, da bi se razlikovao od ostale boranije sa crnim leptir masnama. Kazem da nisam mogao naci crnu, pa kupio crvenu da imam bilo kakvu. Nisu bili bas zadovoljni, posebno sef sale, ali hajde , sta je - tu je. Jos petnaest minuta i sala se otvara i gosti dolaze. " Ti samo gledaj u mene i nista se ne sekiraj." ponovi Roko, i ode da cakula sa nekom Italijankom, konobaricom. Sta li moja "konobarica" radi?! Trazim je pogledom u toj ogromnoj sali. Konobarice samo spartaju. Cini mi se kao da ih ima hiljadu. K'o pingvina na juznom polu. Svi okretni, brzi, zabavljaju se i rade... Meni ovo nije zabavno. Da ponovim vrste piva prije pocetka: Labat blu, Molson Canadian, kako jos...? Broj jedan na sprici je Coca-Cola, broj dva...

Friday, 03 November, 2006  
Anonymous Co said...

Iakao sam osjetio neko ‘uzbudjenje’ medju postjetiocima bloga kada se ovaj prilog pojavio, taj osjecaj me je vrlo brzo napustio. Od svih mogucih potencijalnih ‘komentatora’, javilo se samo nekoliko, a ostali cute. Tipicno za nasu raju, bez zelje da se ista mijenja. Ta ista apatija je vjerojatno jedan od razloga da smo bili pasivni i u onim danima kada su drugi (gluplji, pokvareniji, ali prodorniji) uzimali stvar u svoje ruke. Sta se tu moze, takvi smo kakvi smo, zivot tece dalje.

Da se Canak ne bi ohladio od pisanja (sada kada smo ga zeznuli pa se upecao na baceni mamac), evo da i ja nastavim, ovaj put o dogadjaima nakon sto sam sretno uplovio u kapitalisticke radne vode. Naime, radilo se u Parmi bez nade da ce se stvari poboljsati u skoroj buducnosti. Rad je bio naporan, nakon posla se nije imalo volje ni za sta, a trebalo je nesto mijenjati. Ali, ne lezi vraze, pomoc dolazi kada je najmanje ocekujes.

Jedan dan posle posla stigoh kuci, kad poruka na ‘sekretarici’. Bruno, IT manager s Duquesne University mi javlja da je procitao moj rezime i molbu za posao (koje sam davno poslao i na njih u medjuvremenu zaboravio) i da bi zelio da dodjem na intervju. Bio je tu i broj telefona na koji ga mogu dobiti. Bio sam iznenadjen i sretan ali mi je raspolozenje vrlo brzo splasnulo kada sam pronasao opis posla za koji sam se javio: iako se radilo o poslu kompjuterskog tehnicara, u opisu posla je bilo jako mnogo stvari u kojima nisam imao nikakvog iskustva. Osoba na ovom random mjestu je trabala imati iskustva s Internetom (Mosaic je bio browser koji se tek pojavio), email-om, Novell mrezom, te racunarima NeXT. Ja sam o vecini ovih stvari citao ali stvarnog iskustva nisam imao niti dana. Pored toga, veoma vazan segment posla ove osobe je bilo komuniciranje sa korisnicima. Za to je, zna se, neophodno odlicno poznavanje engleskog jezika. Moj engleski je bio skroman i kada se sve stavi na jednu hrpu, moje sanse da dobijem posao nisu bile velike.

Drugi problem je bio kako ugovoriti intervju. Ostavljeni broj sam nazvao odmah ali se javila ‘sekretarica’. Bruno je vec odavno bio kod kuce i nisam ga mogao kontaktirati. Na poslu nisam imao pristup telefonu. Jedino rjesenje je bilo javna telefonska govornica na ulici, nedaleko od moje firme.

Slijedeci dan za vrijeme pauze za rucak, odoh do telefona da nazovem Brunu. Ovaj put sam bio bolje srece i Bruno se javio. U vrijeme moga poziva obicno bi i on bio na rucku ali eto taj dan je nesto zakasnio i ja ga na srecu uhvatih u kancelariji. Uz buku prolazecih auta (autobusi su bili najgori, sve bi zaglusili) i moj skromni engleski, dogovorismo se da dodjem na intervju za par dana nakon sto ja zavrsim posao u svojoj firmi.

Sada kada sam ugovorio posao, pojavi se novi problem: kako stici na intervju. O slobodnom danu nije bilo ni govora (vjerojatno bih automatski dobio otkaz), auta nisam imao, a od kraja mog radnog dana i pocetka intervjua sam imao samo pola sata. Jedino rjesenje je bilo da nadjem nekoga (a nikoga ne poznajes) da dodje po mene i prebaci me do Duquesne University. Sjetih se osobe iz nase humanitarne organizacije koja me je vec prije nekoliko puta vozala do raznih organizacija da popunim aplikacije za posao. Ona je u stvari bila ta koja nam je pokusavala naci posao i sjecam se da je meni stalno govorila da se ne brinem, da cu si naci posao u struci. Dok su neke druge izbjeglice vec bile smjestene po kojekakvim radnim mjestima (ja sam svoje sam izabrao, bez icije prisile), ona me nije htjela uposliti na poslu u kojem bi se mozda ‘zakopao’ i iz kojeg bi se tesko mogao iscupati.

Vise se ni ne sjecam kako sam je uspio dobiti na telefon, ali ona je odmah rekla da se nista ne brinem i da ce ona doci ispred moje firme u dogovoreno vrijeme. Taj dan sam na posao ponio nekakvo odijelo i kravatu, ali nikom nisam smio reci o cemu se radi. Na kraju radnog vremena sam se na brzaka malo oprao (da kako-tako uklonim miris svjezeg mesa) i presvukao i izvukao iz firme da drugima ne padmen previse u oci. Na ulici me je cekao prevoz i ja sam za kratko vrijeme bio univezitetu. U medjuvremenu je pocela padati jaka kisa i ja sam nekako uspio da utrcim u zgradu a da se previse ne ukvasim. Kisobrana nisam imao a o njemu u tom trenutku nisma ni razmisljao. Mom vozacu sam rekao da me ne ceka i da cu se ja vratiti kuci busom.

Evo da i ja iskoristim Cankov fazon pa da ovdje zastanem. Nastavak slijedi uskoro (za one kojima se sve ovo da citati)

Friday, 03 November, 2006  
Anonymous Sejo said...

Canace/ kako bi rekla fiskulturnica Margita/, pocni tociti, ozednio sam!

Saturday, 04 November, 2006  
Anonymous Co said...

Evo nedelja je ujutro, provjeravam ima li novih komentara, kad ono, po obicaju, gotovo nista. Tema ‘Novi pocetak’, kao sto sam ocekivao (iako sam se potajno nadao da nece biti tako), nije zainteresirala ‘sire mase’: samo se Canak trudi da je odrzi (uz castan Nerminov pokusaj).

Moj (literarni) pokusaj da upecam druge nije uspio. Ocigledno je da ne koristim pravi mamac. Izgleda da nam je sve bilo med i mlijeko, da nema nista sto bi se moglo ispricati da i druge zaiteresiramo da isprazne dusu (a znam da nije tako).

Da ne bih svoje pisanije ostavio nezavrseno (a da ne tusim s detaljima), da skratim: posao sam dobio. Za Canka se iskreno nadam da ce nastaviti, cim sutra stigne na posao.

Sunday, 05 November, 2006  
Anonymous Canak said...

Stize Roko, odjednom nekako uzurban. Kaze mi da donesem jos jednu kantu leda iz frizidera. "Bice velika svadba, treba se pripremiti" kaze. Led u kockama se inace drzi u plasticnim kesama od oko 15 -20 kg. Roko mi je vec prethodno pokazao kako se kesa izvadi iz frizidera, tresne od pod da bi se kockice leda odvojile jedna od druge, istrese u bijelu kantu, donese do sanka i istrese u jedan od lavaboa za sankom. Bila su dva seta lavaboa za svakim sankom, kao i dva seta sa spricama za sokove. Dva radna mjesta za barmene. Odem ja do frizidera po led, dobrih petsto metara hoda kroz salu, kuhinje i na kraju frizideri. Usput ugledam Biljanu. Vidim iz njenih ociju da je zbunjena. Sta zbunjena, izgubljena. Ali tu je i Marija. Blago Biljani. Pitam je: "Kako ide?" Kaze:"Suti". Sve je jasno. A jos ima i Mariju pored sebe. Da je meni Marija umjesto onog talijanskog zrikavca. Zato je i hrabrim:" Hajde nema veze. Uspjecemo mi!" Bila je to uzrecica koju sam cesto ponavljao tih godina, kad god nam je bilo tesko i kad god sam se osjecao bezizlazno. A ustvari sam i vjerovao u to. Nisam vidio i znao kako, ali sam vjerovao da hocemo. Jer neuspjeti ( Da li je ovo jedna rijec? Nisam vise siguran) je znacilo propast sviju nas, cijele porodice. A to se nije smjelo dogoditi. Zato sam vjerovao da cemo i u tom LaParku uspjeti. Prezivjeti. Vjerujuci u to ohrabrio sam Biljanu. Vec slijedeci minut sam se pokolebao.
Stigao sam do frizidera sa ledom. A oni postrojeni k'o vojnici. Ogromni. Svaki po dvoje vrata. U kojem li je led? Na srecu brzo otvaram vrata i nadjem led. U njima stotine kesa sa kockicama leda. Uzmem jednu. Sjetim se kako je to Roko radio. Tresnem je na pod. Nista. Kockice jos slijepljene. Ne daju se. Izgleda da treba malo jace. Tresnem ja opet tu kesu od pod, ovog puta malo jace. Uh, izgleda puno jace, balkanski. Puce kesa. Kockice leda, sve odvojene jedna od druge kako i treba, ali i rasprsene po cijeloj prostoriji. Tako bas i ne teba. Prvo se okrenem lijevo-desno da se uvjerim da sam sam. Ima Boga. Sam sam. Ali svakog trenutka neko moze naici. Sta raditi? Mozak radi brzinom svjetlosti. Pokupiti i baciti negdje. Uzeti drugu kesu.. Super. Niko nece znati. Ali to je led i on se , to znamo iz fizike, "na povisenoj temperaturi topi i pretvara u tecno agregatno stanje".
Dobro je znati fiziku. To je moja najomiljenija nauka. Jednom sam u osmom osnovne, Braca Pavlic, na takmicenju iz fizike, ispunio testove za obje grupe ( grupu A i grupu B), predao test i izisao petnaest minuta prije slijedeceg ucenika, Tihomira Sekulovica. Oba testa 100%. To me proculo ( pazi izraza : proculo. Postoji li taj jos). Dolazili profesori iz Pedagoske i Prosvetnog Zavoda da vide tog "genija". Slijedece sam godine, u ime pionira Banjaluke, u Domu Kulture cestitao odbornicima grada Banjaluke 22. April. Predsjednik Vojo Mitrov. Jos pamtim moj svecarski govor: " Drugovi odbornici. Dozvotite da vama, narodnim odbornicima grada Banaja Luke, u ime pionira cestitam 22. April, dan naseg lijepog grada..." Imao sam i maramu i kapu. Sutradan izisla slika u Glasu. Velika slika, kapa jos veca. Iste godine za 25. Maj posalju me u Beograd. Kod Tita! Ja pionir Titov. Sta ja ovo sad pricam? Otkud Tito u ovoj prici?! Led mi se rasuo u Torontu, u LaParku. 1994. je, ne 1964. Ah,da, fizika. Led se topi i gdje god da ga ostavim napravice lokvu. Znace se odmah ko je to uradio. Titin pionir. A Tito je za njih sviju ovdje komunista i diktator. Svasta bi se meni moglo nakaciti ako me vodena lokva otkrije. Vijuge i dalje rade, osjetim hemijske reakcije u mozgu, ali necu o hemiji i Stricevki, ovog puta. Mozda neki drugi put.
Pocnem kupiti kockice leda u onu bijelu kantu. Gledam oko sebe. Nema nikoga. Dobro je. Ali svaki cas bi neko mogao naici. To nije dobro. Ubrzavam. Da mi je lopata Alije Sirotanovica, niko me ne bi uhvatio. Rade vrijedne ruke Titinog pionira. Vec sam blizu poda, koji je malo prljav, pa se pojavljuju i mali truncici. Ocisticu ih kasnije. Konacno, vecina kockica je u kanti. Ostatak sutnem duboko ispod frizidera. Nika nisam bio neki fudbaler ali dovoljno dobar za skloniti dokaze. Sad mi vise niko nista ne moze! ( "Jaci sam od sudbine"). Ocistim nesto trunja sa vrha. Provjerim sve jos jednom. Ukupan umjetnicki dojam: Nije lose. Spasen sam. Uzdah olaksanja. Osmijeh covjeka koji je uspio. Predjem citav put kroz kuhinje, salu nazad do sanka visoko uzdignute glave. Nema Biljane i Marije. Nema ni Roka za sankom. Dobro je. Istresem gornji dio kante u Rokov lavabo. Izvadim jos poneki trun. Izmijesam sve sa kockicma koje su vec bile tu u lavabou. Super. Donju polovicu istresem u svoj lavabo. Ne treba mnogo cistiti i mijesati. Roko bi mogao naici. I evo ga dolazi. K'o general. Sve je u redu. Jos jednom rece: "Samo gledaj sta ja radim i radi isto!". Naravno, samo kako gledati u njega i istovremeo raditi nesto sto ne znas!? Ubrzo se pogasise svijetla. Ostadose samo ona za prigusenu atmosferu, za poceta svadbe. Sve po protokolu koji cu ja tek kasnije nauciti. To vece me svaka nova faza i prelazak u drugu prepadne. Ali ipak, osjecam se spasen. Priguseno svjetlo otkloni potpuno moj strah da ce moja epizoda sa ledom biti otkrivena. Ako je neko od gostiju te noci osjetio poneki truncic u picu, nije mu ni moglo pasti na pamet da je to zbog fizike i Titinog pionira.
Prvi gosti pocese ulaziti u salu...

Monday, 06 November, 2006  
Anonymous Emira said...

Blago tebi Canak, kad si bio dobar iz fizike pa ti to pomoglo s ledom. Nikad nije bila moj omiljeni predmet, a ni fizicko (isti pocetak - fiz). A 'pocetak' bio u McDonaldsu u Njemackoj. Prva dva mjeseca sam pila andole da mi se malo opuste misici da mogu da se pokrenem.Nije mi trebao 'gym'. Kad se samo sjetim te 'ljepote'. Napisacu o tome nesto drugi put kad nadjem sliku, zbog ilustracije.
U hotelu gdje sam radila kad sam dosla u USA imala sam i trening za bankete, a radila kao sobarica. Ipak, otisla sam iz te struke, cim mi se ukazala prva prilika.
PS
Canak, super! Ocekujemo nastavak s nestrpljenjem.

Monday, 06 November, 2006  
Anonymous Canak said...

Emira, blago meni, pio sam ja, a i moja Biljana, pa i moja Jelena, pa i moj Neso andole, nakon svake smjene. Jedno vrijeme smo svi radili u tom banket hall-u. Svidjeli se ljudima. Sjecam se, ponekad stignem kuci, samo se prebacim preko kauca, minutu, i grcevi me uhvate. Ne mogu pomaknuti ni jednu nogu, a stati na njih ni pomisliti... Lijepo je bilo...
Pisi Emira, sta cekas! Pomazi!
Ja cu brzo dosaditi i sebi i vama...

Monday, 06 November, 2006  
Blogger co said...

Kad je vec rijec o andolima, ja ih nisam pio ali evo mog licnog iskustva.

Prije nego sto sam poceo raditi u Parmi, imao sam problema s kicmom: ujutro sam se umivao jednom rukom a drugom sam se pridrzavao za lavabo (ako se to tako zove). Nakon petnaestak dana rada s mesom, a narocito sunkama, bolovi iz kicme su nestali i kako tada, tako i danas.

Evo ovo bi bilo jedno pozitivno iskustvo, da ne izgleda da je sve bilo tako crno.

Monday, 06 November, 2006  
Anonymous mario said...

Čanak, priča ti je prava! Zanimljiva i napeta kao derbi. Osjetim surovost gostujućeg terena i pritisak pristrasne publike. Ipak, koja finta i očekujem bar koš više na kraju.
I na domaćem terenu su se igrale tvrde tekme. I manje spektakularne.
U iščekivanju nastavka, veliki pozdrav.

Tuesday, 07 November, 2006  
Anonymous Canak said...

E, Mario, necemo tako. Bas zato sto znam da su i na domacem terenu tekme bile "uzbudljive" ocekujem da se i ti javis. Zar ti mislis da ja mislim da je ovo sto pisem nesto posebno. Nije. Znam ja to. Ali i jeste, jer je to dozivio vas drug Canak i vi njega vidite u tim situacijama. I to je posebno. Zato je zelim da vidim i vas ostale u vasim situacijama na domacem i na stranom terenu. Mozda i ne moramo sve opisati tuzno. Ja sam namjerno izabrao humoristicki oblik. A mogao sam sve ovo opisati i kao tuznu pricu, covjeka sa 44 godine, koji pocinje od pocetka u tudjini. Ali necemo tako. Necemo kukati. Sto je bilo ne moze se vratiti. To znamo svi mi koji smo tragediju u zivotu prozivjeli. A svi smo. Zato zivimo za dans, za sutra a sjecanja umotajmo u humor. To i jeste bila osobina, posebno nas bosanaca. Napravimo vic da se svi smiju, a kakoje nama bilo nije vise ni vazno. I jos nesto, vrlo vazno, ne dozvolimo da nas nasa djeca gledaju i zale, da nas pamte tuzne, potistene, ljute, ogorcene. Ulijmo im toplotu, kako su je i nama ulijevali...
Nadam se da me pravilno shvatate.

Tuesday, 07 November, 2006  
Anonymous mario said...

Predraže, bez brige, na istoj smo frekvenciji...
Pozdrav

Tuesday, 07 November, 2006  
Anonymous cANAK said...

Po protiokolu ovih svadbi, mladencima se, uz koktel, u predvorju cestita. Zacini se to ostavljanjem koverte sa "poklonom". Nakon toga, gosti odaze do svojih stolova. I gle cuda, niko od njih ne ostaje za stolom, da sjedne, proba stolicu, osmotri salu, upita se za junacko. Ne. Niko. Svi, kao po komandi, staju ispred sanka da dobiju prvo pice. Za goste je tu , naravno sve besplatno, ako se ne racuna suma ostavljena u koverti koja po pravilu, treba da pokrije najmanje troskove vecere i pica. Ako je gost galantan, ostane nesto i za mladence. Pored toga, galantan gost, kod prvog posluzenja ostavlja barmenima napojnicu u specijalnoj casi, koja, sa tim napojnicam, stoji na veoma istaknutom i dobro uocljivom mjestu. Najbolje je kad se stavi na takvo mjesto, da kad god gost uzima svoje pice mora da zapne za tu "specijalnu" casu. Galantni gosti su posebno tretirani za sankom, kao i svugdje. Barmen zapamti koje pice oni piju i sipa ga jos dok oni prilaze sanku. To im daje osjecaj da su prepoznati i vazni. Ako se jos dozna i ime, pa im se i ime pomene.Uh...Vecina galantnijih medju galantnima ostavlja jos jednu napojnicu i na kraju veceri. Ove tajne majstora bara sam naucio u letu, bez treninga. Talentovan Titin pionir. I na kraju veceri ta napojnica se treba dijeliti medju barmenim na ravne dijelove. Mene, kao novoga, u pocetku nisu ukljucivali u podjelu. Samo su hladno praznili case u svoje dzepove.
Dakle, posto su gosti zavrsili sve oko cestitanja i financija, i posto je sve unaprijed placeno-navali narode. Svi svati stali u dvije kolone ispred naseg sanka. Ima u toj sali i drugi sank, onaj do koga ja jedva dobacujem pogledom, ali skoro da niko ne ide tamo. Ovaj nas kraj ulaza, pri ruci. Onaj drugi daleko. Hej, dvije kolone! Ne jedna, kako sam ja ocekivao, pa da gledam u Roka i pomazem mu. Ne. Dvije. Jedni cekaju da ih Roko posluzi, drugi cekaju na mene. E ovi drugi ce se nacekati, mislim ja tada i pocinjem se znojiti...

Prije nego sto nastavim, kraci kurs engleskog rijecnika, vezan na neka najosnovnija pica. I onima koji ne drze do engleskog, niti im treba u zivotu, ovo moze, zlu ne trebalo, posluziti. Vjerujte mi, moze zatrebati.
Screwdriver- odvrtka (ili ti na nasem srafciger)
Rum and Coke - rum i koka kola . Ovo je lako. Mislite?! E, vidjecete kako to nije tako lako.
Blue- plavo
Canadian - kanadjanin
Short- kratak
Long- dugacak
Sirli Templ - cuvena holivudska glumica.
Ima jos toga, ali skraticu nastavu.
Sad se vi cudite kakve sad ovo ima veze sa pricom koju vas pricam.
Nisam ja svu ovu pricu zapoceo da predajem engleski, vec da se zabavimo na racun muka Titovog pionira.Ali ima veze i te kako!

Elem, prvi svat iz moje kolone nage se preko sanka i rece: "Canadian". Ja mu odgovaram: " Ne. Bivsa Jugoslavija. Bosna", misleci da me pita jesam li ja kanadjanin. On me blijedo gleda. Blijedo gledam i ja njega. Vidim, siri oci. Ja brzo pogledam prema Roku ali Roko ne vidi ni sebe, a kamo li mene. Posluzuje da sve prsti. Otvara flase. Sipa pica. Stavlja one moje kocke leda u case. K'o da ima sest ruku. Ali ne vidi moj upitni pogled. Sad je vec i ovom mog gostu jasno da ja nisam kanadjanin i da mu je lakse pokazati prstom. Ja iz trece skuzim da on pokazuje na pivo i da je Canadian vrsta piva, jedno od najpoznatijih u Kanadi. Sta mogu, nisam ga poznavao do tada. Jos od dolaska u Kanadu, nakon samo jedne popijene flase piva (koja je i manja od nasih) imao sam takvu glavobolju, da sam potpuno zaboravio na pivo i nisam ga uopste pio. Zato sam bio zaostao u poznavanju vrsta, sto mi se te veceri razbijalo o glavu. Nakon sto sam se izlijecio od te boljke, nastojim sa pivima da nadoknadim izgubljeno. Jer kanadska piva su odlicna. Vjerujte meni, Toniju Anusicu i Jarmenu , a posebno Zutome i Djemki na rijec.
Slijedeci gost trazi screwdriver. Moje poznavanje engleskog bilo je tada sasvim dovoljno da znam da to znaci odvrtka ( srafciger), ali sto bi neko trazio srafciger za sankom, nisam mogao dokuciti.. Da bih skratio muke, odmah pridjoh uzurbanom Roku i upitah ga gdje stoji screwdriver ( srafciger). On samo rece:"To ti je votka i sok od narandze." A, ha...Nisam ni pitao koliko cega. Usuo sam po osjecaju. K'o kod kuce. Ode i drugi svat zadovoljan. A i ja osjetih zadovoljstvo i olaksanje. Naucio vec dva nova pica. Treci trazi:"Blue". Ali ovaj bi pametan, jer je vjerovatno gledao prethodnoga, stojeci u redu, pa pokaza prstom prema pivima. Ja pazljivo pregledah sve kutije i nadjoh pivo " Labat Blue' Ponovo jedno od najpoznatijih u Kanadi. Tad mi sinu ideja. Posluzim ovog momka, slijedecem pokazem da malo saceka i poredam flase sa pivama, po vrstama, na gornju policu. Udaljim flase jednu od druge, dovoljno da gosti mogu lakse gadjati prstima, pokazujuci "svoju" flasu. Titin genije, ha! Tako rijesih problem sa pivima, ali je ostalo jos hiljadu nerijesenih problema. Prelazi djevojka i trazi: "Ra'n'kok". Sta je sad ovo. Zamolim je , uz osmijeh naravno, da ponovi. Ona ponovo: "Ra'n'kok". Ja se nagnem preko sanka, kao muzika mi smeta pa ne cujem dobro. Ona opet:"Ra'n'kok". Ja vec u ocaju gledam u Roka. On , hvala bogu, skuzio da sam na muci, pa mi objasnjava: "Rum i koka kola". Pa to bar znam! Sto ona to ne kaze k'o covjek, vec guta slova. Poslije sam skuzio da svi gutaju ta slova i da se to pice jenostavno tako porucuje. Sad i ja to tako radim. Tako ja u prvih sat vremena naucih jos i da je "short" kratka kava, a "long" dugacka kava, i da niko ne spominje kavu kad ih porucuje. Mnogo toga sam naucio tu noc. A gosti u redu pametni! Pocese se premijestati iz moje u Rokovu kolonu. Rasteretise malo moju kolonu, ali i za mene osta dovoljno, i previse...

Wednesday, 08 November, 2006  
Blogger co said...

Canak, mogu ti reci da sam iz ovog zadnjeg kometara mnogo toga naucio iako sam ovdje u Americi evo vec trinaesta godina. Citajuci ove tvoje dogodovstine u glavi mi je slika iz te sale.

Evo da dodam i ja jednu ‘kratku’ pricu kojoj nisam bio svjedok licno (Nera bi to trebala ispricati) ali koja odlicno ide uz ovaj tvoj danasnji nastavka. Naime, onih prvih dana i mjeseci nakon dolaska u USA islo se na ucenje jezika u za to specijaliziranu ustanovu. Ja nisam bio te ‘srece’ jer su u nasoj humanitarnoj organizaciji smatrali da ga znam dovoljno ali je Nera vise puta nedeljno isla busom u downtown na te kurseve.

Nakon nekog vremena u nasu zgradu dodjose jos dva para iz srednje Bosne te i oni postadose djaci. Nera je sada imala drustvo i bilo joj je malo interesantnije to vrijeme provedeno u autobusu.

Jednog dana drustvo bosanaca je cekalo bus i malo se zapricalo. Kada je bus naisao, svi uskocise u njega i nastavise s pricom. Od stanice bus okrece desno i ide uz brdo (da vam je vidjeti neke ulice u Pittsburgh-u ne biste mogli vjerovati da se auto, a kamo li bus, mogu uspeti njima) tako da nije daleko odmakao, kad nas poznanik iz Maglaja odjednom primijeti da je zaboravio kesu sa knjigama (a mozda i nekim drugim stvarima) na autobuskoj stanici. Prekide pricu, ustade ko oparen, odjuri do sofera i zavika: “Majstore kesa!”. ‘Majstor’ ga gleda i nista ne razumije kad on ce ponovo: “Majstore, ustavi bolan, ostala mi kesa!”

Vidi majstor da nesto nije u redu pa polako zaustavi bus. Dok su se Nera i drustvo u busu valjali od smijeha (nas bosanac nije primijetio da se soferu obraca na bosanskom) nas poznanik iskoci iz busa i odjuri niz brdo da trazi kesu.

Na kraju samo da napomenem da je ovaj nas poznanik, nakon pocetnih teskoca, sada veoma uspjesan useljenik: sticajem okolnosti dobio je izvanredan posao (mlati pare, igra golf sa ‘visom klasom’), kupio je veliku novu kucu, tu je i par kuca za rentiranje itd. Kada se sjetim ovih i ovakvih dogodovstina shvatim da je Amerika zista zemlja gdje svatko ima sansu.

Wednesday, 08 November, 2006  
Anonymous Canak said...

Pored gostiju, za sank pocese dolaziti i konobarice sa narudzbom vise pica odjednom. One su imale privilegiju da budu posluzene preko reda. Odnosile su to pice gostima za sto. To i nije bio dio regularne procedure, ali se snalazljivim konobaricama vjerovatno isplatilo.Time su dio napojnice, koji bi normalno pripao nama, uzimale za sebe. Ali, to se tolerisalo iako je nama , barmenima stvaralo dodatnu guzvu.

Vecina ih je, taj prvi dan, bila prilicno ljubazna i strpljiva sa mnom. I gosti su bili dobri. Shvatili ljudi na kakvoj sam muci i nisu dolijevali ulje na vatru. Ali jedna od konobarica nije me nesto smekala, “na prvi pogled”. Ona, visoka, mrsava, ohola, nadmocnog pogleda, sefuje svima, valjda najiskusnija, dodje u jednom momentu po pice kod mene. Ja na srecu zapamtim svih sest pica koje je porucila, uspem u case , vratim joj sve na tacni. Ona ode. Fino. Ja sluzim novog gosta. Ona se vraca sa punom tacnom, onako kako sam joj je predao i ide do Roka, pokazuje mu case, oni nesto pricaju, ona mlati rukama...

Ja sluzim svog gosta, ali ispod oka osmatram situaciju na lijevoj strani. Prilazi mi Roko, pokazuje case i kaze: “Pa jesi li ti lud!? Pogledaj koliko pica sipas u case!” I pokazuje mi prilicno popunjenu casu, za restoranske kriterije. Ona, kucka , blista. Citam joj to iz ociju. Progutala bi me. Sigurno ne voli nas novodosle. Mozda ne voli ni brkove, a mozda ni muskarce. Da, sad mi je jasno, to je to. Nije ni nama muskarcima vise lako. Ni ja ne volim kad mi se uspe u casu previse zestokog pica ali to sto sam ja sipao nije bilo previse. K’o kod kuce. Pored toga ne volim ja ni kad me neko ko balavca ovako preslisava, i to pred obje svatovske kolone poredane ispred sanka, pa jos me ova kucka pobjedonosno zakucava u zemlju. E, dosta je bilo, nece moci!

Ja nisam neki visok covjek, dapace. Ali tad sam se ispravio tako da se onih petnaest centimetara nadmorske visine prednosti nad Rokom pretvorilo u pola metra. Prisao sam mu vrlo blizu. On digao glavusu. Kazu da sam bio razrogacio oci, razmlatio se rukama, zajapurio se, mozda i jos nesto. Ja ne znam, jer u tom momentu se nisam bas najbolje kontrolisao. Povikao sam dovoljno glasno da svi cuju: “Ne Roko, ja nisam lud. U case sipam onoliko pica koliko sipam i u svojoj kuci, a ti ako hoces da sipam manje, to treba da mi kazes unaprijed. Ovo nije fer. ” Dodao sam tome i onu nasu socnu psovku, koja ide u takvim prilikama. To niko nije razumio. Tada se jos nisam znao svadjati i psovati na engleskom. Sad sam vec dobar i u tome. Culi sve to i gosti iz obje kolone. Onako zedni, odmah se opredijelise za mene i pocese Roku govoriti da nije fer sipati pica samo toliko da se pokrije dno case, da je pice i tako placeno unaprijed, da zbog svega toga neprestano stoje u redu. I oni su mu dodali neke bezobrazne rijeci na engleskom, sto tada, ja nisam raziumio. Neki od njih su, sa picem koje tek dobiju, odlazili do kraja reda i pijuckajuci dobijeno pice, cekali u redu za novo. I tako u krug. Perpetum mobile. Nije fer. Roko koluta ocima. Vidim, lomi se. Odjednom se trznu, povuce jedan korak, rece onoj zmiji da ide i ne pravi mu guzvu za sankom, a gostima da ce dobiti dovoljno pica.

Od tada mi je nekako vise priskakao u pomoc kad sam u guzvi, a i njegove case su bile dosta punije nego ranije. Ona? Ona me pri svakom prolasku, ocima sjekla na komadice. Ja njoj nisam ostajao duzan, uz obavezni osmijeh. Znamo i mi rezati ocima i glumiti finocu. A gosti? Nakon nekoliko rundi, svi veseli... Dobili konacno dovoljno pica. Bila je to, kazu, jedna od najveselijih svadbi u LaParku.

Wednesday, 08 November, 2006  
Anonymous Canak said...

Dogurah tako, u kosmaru i panici, do devet sati. Po ustaljenom protokolu, tada se sluzi vecera i aktivnosti za sankom utihnu. Svi su vec popili dovoljno, neki i previse. Svi vec poprilicno veseli. Svidjela im se kolicina pica u casama. I vrijeme je da nesto i pojedu. Za sankom zatisje. Cim nasta zatisje, Roko nestade. Ali gosti brzo, prebrzo vecerase, ili se to samo meni cinilo. I opet svi za sank. Opet guzva, ali ja sad vec znam mnoge stvari a i puklo u meni. Bice sto ce biti. Poceo sam i da pricam sa gostima a i oni nekako drugaciji prema meni. Ja , k’o domaci. Sad mi vec i poneka sala prodje. Salim se uglavnom na svoj racun. Sarmiram ih da budu uz mene, da ne budu nervozni. Muzika odlicna. Predivna. Rok razvaljuje. A meni muzika, jos od KSETa, ne da mira. Cim je cujem ja moram da djuskam. A kako ja djuskam! I tako ja pocnem i djuskati. Roko me gleda. On ne djuska. Kod njih u Kalabriji ne priznaju rok. Pa i kad dodju ovamo nije im pri srcu.

Kad je i to vidio kao da je digao ruke od mene. Nista ne shvata ali se nesto smijulji. Pojavi se i sef sale odnekud. Ja sluzim goste i dalje djuskam. On glavom pokazuje na mene i kao da pita Roka:”Kakav je ovaj novi?”. Ja , kao nista ne vidim. A moj Roko glavom lijevo-desno (istok - zapad). Znaci gotov sam. Ovo ce biti moj poslednji dan kao barmen i poslednje djuskane iza sanka. Sta se moze. I Biljana se tada pojavi. Pita me ocima kako ide. Ja, k’o i Roko istok - zapad. Ona ocima sjever - jug. K’o biva hrabri sada ona mene. I ode. A meni sada , nekako svejedno.

Da se bar zezam i zabavim nekako prije nego sto me nogiraju...

I bas u tom trenutku sanku prilazi dama u najboljim sezdesetim godinama. Sesir na glavi, bijeli. Dama ocuvana. Prilazi sanku kako to rade samo oni koji su dosta svog zivotnog vijeka proveli za sankovima. Ljulja kukovima. Ma sta kukovima, sva se nekako uvija. Smjeska se. Bira mene, ne Roka, pored koga je i sef sale. Klimne glavom. Priblizi barsku stolicu. Sjedne na nju. Svakom svom pokretu daje poseban znacaj. Tako to iskusne rade. Znam iz filmova. Ja je gledam. Smjeskam se. Svjestan sam da me gledaju Roko, sef sale a mozda i cijela sala. Znam da je sad ili nikada. Ali ja nekao rasterecen. Sta vise moze da mi se desi. Nista. Iz njenog, inace prilicno krhkog tijela, izidje barsunasto: “Sirli Templ”. Je li se to ona meni predstavlja? Jesam li ja dobro cuo? Je li rekla Sirli Templ ili nesto drugo? Ma jeste, Sirli Templ!? Je li Sirli T.jos ziva? Ako je umrla onda ova sto mi se smijesi nije ona? Ali sta hoce od mene? Samo mi je jos to falilo. A svi me gledaju. Rade vijuge opet ali nista... I odjednom, i da svjestan nisam bio, ja se teatralno okrenem, pogledam oko sebe, lijevo desno, gore dole i kazem glasno: “Ona veceras ne radi. Ima slobodan dan.” Gospodja sa sesirom prasne u smijeh, presavije se preko sanka. Roko uskace. Pravi blago zensko pice koje se zove Sirli Templ. Svi sretni i nasmijani. Ja posebno. I to preokrenu svu situaciju. Gospodja je poslije sefu sale rekla kako odavno nije bila bolje usluzena. Kasnije sam doznao da je ta gospodj bila jedna od najvaznijih , vjerovatno najbogatijih , gostiju te svadbe.

I to me spasi. Siguran sam da je svoj dozivljaj za sankom i sa mnom ispricala svima za svojim stolom jer su odjednom pocele padati narudzbe za Sirli Templ a i napojnice, koje Roko , naravno nije podijelio sa mnom.

Zbog svega kroz sta sam prosao tu noc i sto sada podijelih s vama, bio sam siguran da me se nikad niko u tom LaParku vise nece sjetiti i da ne nikada nece pozvati da radim za njih. Ali, gle cuda, slijedece nedjelje pozvase me opet. I nedjelju poslije, opet. Naucio ja mnoge stvari. Ne treba mi vise ni Rokova pomoc, sto on obilato koristi i sve je rjedje za sankom. Tako to ide...

Nakon dva ili tri mjeseca ponudise mi stalni posao. Meni priucenom barmenu! Sad, sa ove istorijske distance, mislim da je tu svoje prste uplela gospodja “Sirli Templ”. Tu divnu ponudu, o kojoj nesto ranije nisam ni sanjao, morao sam odbiti jer sam dobio posao “u struci”, u servisu za popravke industrijske elektronike. Servisu koji se reklamirao da popravljaju sve, sa ili bez shema. Ali to je vec druga, duga prica. Necu vam je pricati jer vi trebate da se odmorite. Vidim oci vam se sklapaju. A i zijevate mi, krisom. Samo cu reci da je u tom LaPrku kasnije radila i moja starija kcerka Jelena, pa moj necak Neso , da je Biljana ucila i polagala ispite , da bi verifikovala svoju diplomu, i radila jos bar pola godine u LaParku, da su mene zvali i kasnije da uskocim i pomognem svojim iskustvom vjestinom....

Thursday, 09 November, 2006  

Post a Comment

<< Home