Jos jedan novi pocetak

Emirin komentar - prilog na Novi pocetak stize za objavu par dana po slanju: nisam ga htio 'kaciti' za originalni, a posto je fotos tu, evo ga objavljujem kao zaseban prilog. Emira je obecala i nastavak, novi pocetak u USA, koji cemo vidjeti cim stigne. Ja predlazem da nam Emira posalje jos jedan nastavka jer mi se cini da je seljenje iz Washington-a D.C. u Kentucky u stvari treci pocetak. To bi bila kao nekakva trilogija, ako se tako kaze.

Pomalo sam razocaran da se vise raje nije ukljucilo u ovu, za mene, veoma interesantnu temu. Znam da je svako od nas prosao slican put i dogadjanja vjerojatno ima na pretek. Trebalo ih je samo 'baciti' na papir, eventualno pronaci kakvu slicicu, i eto interesantnog priloga. Jos uvijek nije kasno da se i drugi jave jer mislim da je ovaj blog odlicna prilika da ispricamo jedni drugima sta nam se desavalo u novom okruzenju tih prvih dana, mjeseci i godina. Vecina nas nece biti u prilici da o tome pricamo kada se sretnemo, a i tada se razgovor obicno okrene na drugu stranu.

Nakon malo duzeg uvoda, evo Emirinog prioga:

Evo jos jednog priloga kao dodatak ‘pocetku’. Mi smo imali ne jedan, vec dva velika pocetka. Prvi u Njemackoj, gdje smo bili 4 godine, a drugi u USA . I svaki razlicit. Pocetak u Njemackoj je bio tezak jer se trebalo prije svega naviknuti na misao da si u tudjem svijetu, da ljudi oko tebe imaju sasvim drugaciju sliku svijeta i zivota nego mi, pridosli iz ratnih uslova.

Na samom pocetku naseg boravka, dok smo jos bili u logoru za izbjeglice, stupili smo u vezu s nasim poznanicima s kojima smo se druzili svakog ljeta u kampu, na moru, gdje smo ih i upoznali desetak godina prije rata. Nasi poznanici, Stevo i Pelka Glisic, gastarbajteri, porijeklom iz okoline Bijeljine, odmah poslije prvog kontakta po dolasku u Njemacku, dosli su da nas posjete u logor za izbjeglice - azilante, Zirndorf, u koji smo bili smjesteni, u 11 sati navecer, poslije odradjene druge smjene. Prvi vikend su nas odveli kuci da ponovo osjetimo drazi ‘civilizacije’, cistocu, domacu hranu, a prije svega toplo ljudsko srce.

Kako je u to vrijeme u njihovom gradu bio ljetni festival ili po nasem vasar, oni su zeljeli da odemo tamo zajedno. Nama nije bilo do slavlja, ali smo otisli. A na vasaru, kao u pjesmi Djure Jaksica, svega, a najvise veslih ljudi i muzike. Oni koji su bili u Njemackoj za vrijeme raznih fest–ova, znaju sta znaci ludovanje. Razlicite orkestri sviraju razlicitu vrstu muzike, pivo, przene kobasice i pilici, vatromet i ljudi koji , iako su dobro ‘pod gasom’ ne zure da se svadjaju ili ne daj boze potuku. Bila je tolika guzva da nisam ni hodala po zemlji, masa me je nosila. Usred tog veselja, razdraganih faca, ja sam plakala i plakala, nisam se mogla zaustaviti. Nisam mogla da shvatim zasto je ‘nama’ tj. ljudima u nasoj zemlji bilo potrebno da se ratuje i unistava sve oko sebe, a manje od 1000 km dalje, ljudi se vesele, uzivaju u zivotu i to jos Nijemci, za koje se kod nas uvijek govorilo, da samo znaju raditi i nista vise.

A sad malo o Mc Donaldsu. Moje i Sasino prvo ‘radno mesto’. Kako smo samo bili sretni da pocinjemo raditi, da zivot pocinje liciti na onaj stari. Nema veze sto je Mc. Samo da se radi. Prvi dan, druga smjena, nocna, radi se do ponoci sa musterijama a onda se cisti sve do 2 ujutro. O ucenju i treningu necu ni pricati. Da samo znate koliko je vazno da li u hamburgeru imaju dvije ili 4 kapi senfa ili kecapa. Da li je luk izrezan na kockice velicine 4 ili 4,5mm, da li je kapljica kecapa zaostala poslije ciscenja negdje izmedju dva grila. To su sve sitnice zbog kojih vam sve i jedan radnik, dosao prije vas makar samo jedan dan, ispija krv na slamku, o menadjerima i gazdi da i ne govorim. Kasnije smo mi promijenili taj ‘dobri’ obicaj i pokazali im da se moze i treba pomagati novim radnicima. Kako rece Predrag, necu o tuznim i teskim stvarima a opet ne znam ni pisati kao on. Ipak, evo nekoliko crtica.

O nasem gazdi koji je bio uvijek ‘izgubljen slucaj’ kad ima puno musterija. Posebno kad je puna sala, a jos i vani u ‘drajvu’ desetak auta. Jednom sam morala traziti sitnis jer nisam vise imala nista u kasi . U slucaju kad je on u restoranu, njegovo je bilo da izdaje novac iz sefa. Kad sam mu se obratila, on sav u frci oko dolazecih musteruja rece " idi Her Medingeru " ( on je taj gosp. Medinger).

Nasi mali rodjaci desetgodisnjaci su bili tako vazni i svugdje su nas hvalili: " tetka i tetak rade u Mc-u", s tim je rastao i njihov ugled medju malom rajom u Svedskoj i Ceskoj...

Kad se jednom naviknes, sve izgleda lakse , drugacije, bolje. Za te tri i po godine tamo, stekli smo divne prijatelje s kojima i dan danas kontaktiramo, istina pismima i rijetko, jer se jezik zaboravlja. Ipak, redovno stizu cestitke i sitni pokloncici na obe strane. Bilo je s nama ljudi iz Poljske, Kazahstana, Rumunije, Turske, Indije.... Upoznali smo Kazahstan prije Borata.

Iako smo se par dana prije odlaska oprostili sa svim nasim prijateljima, zadnje vece, samo par sati prije odlaska za Frankfurt, odakle smo letjeli za USA , nasa dobra Frau Hertsch je dosla ponovo da se pozdravi sa litrom crnog, sirom i grozdjem. Bilo je i plakanja, i smijeha, radost da imamo takve prijatelje u tudjem svijetu, zalost sto odlazimo….sve se sastavilo…