Koncert kod Pere
Kao sto jucer obecah, evo nastavka. Hrpa slika je ostala i kada ih pregledate, siguran sam da cete se sloziti sa mnom da bi bila nepravda da ostanu neobjavljene, skrivene od ociju onih koji nisu bili u mogucnosti da 10. novembra budu na licu mjesta.Bila je to svirka kao u neka davna vremena. Skupila se stara raja i 'zaprasila', kao sto to samo oni znaju i umiju. Konacno i u Banjaluci, tom mjestu gdje su ludilo i zaslijepljenost jos uvijek prisutni, zasvirase oni kojima dugo nije bilo do sviranja i pjevanja. Vjerujem da bi neki od njih i sada u svom gradu radili ono isto sto su radili godinama da ih zlo nije natjeralo da, za jedan period, ostave svoje instrumente i okrenu se borbi za goli zivot.
Zasvirase oni ponovo u gradu koji je vjerovao da ih se zauvijek rijesio. Mnogi su mislili da su u nama zauvijek ubili zelju za svirkom i pjesmom ali eto, prevarise se. Drago mi je cuti i vidjeti da ima onih koji jos imaju snage da se vrate na mjesta s kojih su otjerani da se nikad ne vrate, cime pokazase da smo neunistivi i da silna masinerija nije bila dovoljna da nas zauvijek ucutkaju.
Caja i raja zasvirase kod Pere a ono nesto malo stare raje okupi se da uziva u poznatim zvucima. Pitam se gdje su taj dan bili Perini, oni sa Manjace, da li su oni mogli osjetiti tu muziku iz nekog drugog vremena, koja je tako strana njihovim usima. Ako su neki od njih slucajno zabasali na mjesto dogadjanja, vjerujem da ih je muzika zbunila jer, nisu to bili zvuci s Zmijanja, niti gusle iz gorskih zabiti, ili pak trube iz Guca (osta mi u sjecanju odusevljenje prisutnih saborom trubaca na Kastelu!!!), vec neki zvuci nepoznati uhu njihovome.
Na koncertu je, sto se moze vidjeti iz prilozenih fotografija, bilo zivo. Cak se zaplesalo, kao nekad u Domu Kulture subotom ili nedeljom, kada su se neki utrkivali da otvore ples i pokazu svoje umijece onima koji tek pristizu.
Zao mi je sto nisam bio tamo da se bar za trenutak vratim u vremena od prije 15-tak godina. Mozda ce za to jos biti prilike a sa sada se moram zadovoljiti ovim slikama koje dijelim s vama.
Labels: muzika
posted by co | 12:01 AM
25 Comments:
Promocija knjige bila je Caji samo povod da napravi umjetnicki dogadjaj koji je okupio poklonike dobre rock muzike i '27 Dimenzije'. Rekao bih da mu je uspjelo da, nakon dugog vremena, okupi 'Grad' u 'Parku kod Pere', jer vec petnaeest godina taj grad se okuplja uglavnom na grobljima, ispracajuci jednog po jednog od svojih.
Koliko poznatih lica na slikama. Koliko iskri u njihovim ocima. Koliko entuzijazma kod Caje... Koliko zelje da se takva okupljanja dozive ponovo.
I bas to, kao i Co-ovi komentari i brzina kojom je reagovao na sve ovo, su mi povod da podijelim s vama moja razmisljanja o vjecnoj temi, o nasem odnosu prema tom gradu, prema onima koji zive u njemu, starima i novima, o nama koji smo daleko od njega ali mu se neprestano vracamo, kao i o onima koji su prekinuli veze s njim i ne zele da mu se vracaju.
Nisam siguran da je poredjenje najbolje ali me moj osjecaj prema Banjaluci podsjeca na osjecaj prevarenog muza prema zeni koju on i dalje neizmjerno voli. I koliko god da mu razum govori da treba okrenuti ledja i otici, srce ne da.
A Banjaluka danas, je onakva kakvom je prave i dozivljavaju oni koji zive u njoj, kao i mi koji joj se vracamo povremeno. Ona se i nekada kao i sada, svakim danom, svakim dogadjajem mijenjala. Mijenjala ju je, na bolje ili ponekad gore, svaka nova asfaltirana ulica, izgradjeni pa sruseni Titanik, Celuloza, nova fontana u parku, Incelov neboder, svaki Titov dolazak, zemljotres, rat... Mijenjali su je i dogadjaji kakav je na primjer bila i promocija Cajine knjige ili Mocartov Requiem u Domu Kulture pocetkom ove godine... Naravno, nije mi namjera da poredim Caju sa Mocartom, niti obratno. I ranije, dok smo rasli, ucili i radili, taj grad su cinili i oni, kojima su pop, rock ili ozbiljna muzika strani, kao sto su im bili strani vecina drugih stvari koje smo mi voljeli. I uvijek je u toj Banjaluci bilo mnogo vise onih drugih, onih koji bi natrpali dvoranu 'Borik' na svakom koncertu novokomponovanih narodnjaka. Ziveci u svojim okruzenjima iz skole, porodice, sa posla, hobija, mi toga nismo ni bili svjesni. Mi smo, poznavajuci mnoge, mislili da znamo 'cijelu Banjaluku'. Bila je to greska. Veliku skupinu, koja je bila van tog okruzenja, nismo poznavali a pomalo smo je i ignorisali. I to je bila greska...Sada, nakon svega sto nam se desilo, mi tu skupinu , koja je u medjuvremenu veoma porasla, vidimo, osjetimo je. Ona nam smeta, zulja nam oci, para usi. Ona nam je sinonim zla koje nam se desio. A nije bas sve ni tako. I u toj skupini ima dobrih ljudi, sa kojima, istina mi nemamo mnogo toga zajednickog. Oni su sada jaci nego ikada, brojniji ali jos uvijek u tom nasem gradu ima i onih koji se bore da ocuvaju njegov duh. Sve sto se izdogadjalo nije svojstveno samo za nas grad. Slicno se desavalo i desava i Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, pa cak i Ljubljani. Ja naravno, ne zelim da izjednacavam, uzroke, povode i posljedice niti upirem prstom na krivca. To je neka potpuno druga tema u kojoj obicno ne ucestvujem, jer zoologija, amebe i paramecijumi mi nikada nisu bili bliski.
I umjesto da nastavimo da zivimo sa nasim neposrednim okruzenjima, prijateljima koji nas nisu izdali, a kojih je u Banjaluci jos veoma mnogo, nas uznemiravaju i zuljaju oni drugi, oni koje nekada nismo primjecivali.
I evo, Caja i njegova raja napravise u Banjaluci nesto za svoje okruzenje, za one koji ih vole i cijene. Napravili su to i za nas koji nismo tamo, a ipak jesmo, jer biti na ovom blogu je, i biti tamo. I zavrsicu rijecima jednog od mojih prijatelja iz '27 Dimenzije' koji mi ljetos rece: 'Znas, ja se ne radujem nicemu lijepom sto se sada desava u Banjaluci. Suvise sam povrijedjen...' Nisam se slozio, ali sam postovao njegovo misljenje. I evo, i on je, ucestvujuci u tom dogadjaju, napravio nesto lijepo Banjaluci, nama, ali i sebi... Svi smo mi zapravo, koliko god potisnuti, koliko god daleko, koliko god povrijedjeni, jos uvijek Banjaluka...
P.S.
Pisem ovo da bih potakao i druge da napisu svoja misljenja. U misljenjima se mozemo neslagati, ali vas molim da nastojite da ne povrijedimo jedni druge. Svi smo vec dovoljno ispovrijedjivani.
I kao sto, nekoc, demokratski izrazi jedan partijski sekretar: 'Svi komentari su dobrodosli a posebno oni koji izrazavaju slaganje sa materijalom CK...'.
Canace,/ po Margiti/
Potpuno se slazem sa tvojim materijalom!!!
Predraze, ovaj blog cezne za komentarima poput tvog. Na danasnji dan, kada je potpisan 'Dejton' osjecam da nama u Bosni nedostaju ljudi tvog formata. Daleko je do kriticne mase. Lijepio je sloziti se s tobom i Sejom, ali Ljilja i ja moramo sutra na posao. Laku noc, prijatelji, laku noc dzezeri
Dragi Predraze!
Lijepo si ti to napisao, milina je citati tvoj pitak tekst, ali nije realan.
Zivis u iluziji svojstvenoj dobrom covjeku, koji nikome ne zeli zlo;
sigurna sam da nisi demagog, niti da pokusavas braniti sto se braniti ne moze, niti da zelis minorizirati strahotu koja se u nekim dijelovima bivse nam drzave dogadjala.
Grijesis u nabrajanju.
Svaki grad se mijenja; slazem se, BL i Sarajevo, Zagreb i Ljubljana, i te promjene, nekad na bolje, nekad na gore, su normalne pojave u mirnodopskom vremenu.
Ali sasvim je drugo rat.
On se mora iskljuciti iz takvih usporedbi.
Rata u Zg, Lj, nije bilo, u njima nije ustao jedan narod protiv drugih naroda, svojih dojucerasnjih susjeda, prijatelja, rodbine i to s puskom u ruci.
Rat su MORALI zaustaviti, pod prisilom stranih sila, a sigurna sam da ni danas ne misle drugacije u odnosu na one dane, i da bi isto to ucinili i danas i sutra, samo kad bi smjeli.
Svoje ciljeve nisu ostvarili, i jos uvijek od njih nisu odustali.
Kazes ima medju njima i dobrih ljudi; sigurna sam da ima boljih, ali oni su sutjeli cijelo vrijeme.
Da, znam, iz straha za sopstveni zivot, ali to ih ne opravdava. Mogli su barem u cetiri oka, reci da se ne slazu s aktualnom politikom i ratnom opcijom,
ali nisu. Zasto?
Mogli su odbiti preseliti se u stanove svojih dojucerasnjih kolega, koje su ovi pod prisilom morali napustiti, ali nisu. Zasto?
Te pojave, ta dogadjanja se ne SMIJU zaboraviti.
Ne zelim podrzavati one, koji se ponasaju kao da se nista nije dogodilo.
Ja ne oprastam, s takvim ljudima ne zelim zivjeti.
Neka njih u njihovom gradu!
Ne vjerujem u njihovu dobrotu!
Oni i dalje jednako misle. Jedina je razlika sto o tome cute, samo do slijedece prilike.
Ne mrzim ih, ne zbog njih, vec zbog sebe.
Mrznja ubija samo covjeka koji mrzi, onima kojima je upucena je sasvim nebitna.
Bez obzira na ucinjeno, drago mi je da ima kulturnih dogadjanja u BL.
Kultura uvijek oplemenjuje. Svaki i najmanji pomak u tom smjeru, dragocjen je.
Draga Natasa,
Zlocestih ljudi je bilo previse na sve strane.I bilo je rata i u Ljubljani i u Zagrebu.I u Zagrebu su se useljavali u stanove onih koji su morali da se isele.Kada sam pocetkom 1993 dosao u Zagreb pazio sam u tramvaju da neko ne cuje kako se zovem jer je u medjuvremenu "cvijece" postalo smece.Ali sve bude i prodje ,na srecu ili na zalost?
A ko je prvi poceo? O tome bi mogli godinama da filozofiramo! Ja sam samo ubijedjen da nas je Zapad smisljeno i planski gurao u rat a u visenacionalnoj sredini je to vrlo jednostavno. Naravno za prljave poslove su morali prvo pronaci najgori olos u svakom narodu a toga ima uvijek dovoljno na svakoj strani.Zar nisu gotovo svi protagonisti stigli sa Zapada, najvise iz Amerike, i iz zatvora.A kad se ljudi posvadjaju mnogi dobri postanu losi.A oni losi postanu jos losiji!
Od 1977 pa do 1981 igrao sam tenis po Njemackoj i bio odusevljen mnogim Svabama i pitao se kako je jedan moler mogao zavesti i uciniti tako losim jedan takav narod u ll svjetskom ratu.Bio je to period kada su imali osjecaj krivnje i kajanja. A sada vidim da se opet kvare. Ali mi je jasno i zasto!A mnogima je Hitler kriv ali ne bas toliko sto je bio zlocest nego sto je izgubio rat!
I ja rijetko idem u B.Luku jer je mnogo ljudi koje ne zelim da sretnem .Ali isto tako mi se ide jer ima isto tako mnogo onih s kojima zelim da se sretnem i da se ispricam.
Hocu reci, nije sve crno-bijelo niti su druge sredine mnogo bolje.Samo nas konkretno isprasise ovi .A svi protjerani imaju svoje progonitelje koje bas ne vole!
Dakle, ne znam pravo sta sam htjeo da kazem ali sam nadam se ipak nesto rekao? Mislim da mi se ovaj put Predragov"materijal" ipak vise svidja.Pozdrav svima!
Sejo
U Banjaluci ima jedna ulica, svima znana, lijepa, ali i prilagodljiva. Zadržala je staro ime u planu grada koje je dobila po sugrađaninu revolucionaru i tako se oduprla naletu primitivnih promjena. Njen fenomen je u tome što se služi i sa dva nadimka: prije podne je Glamočka, a poslije podne Gospodska.
Nataša pokreće zanimljivu temu praštanja što, mislim, nije bio cilj Čankovog komentara.
Moja iskustva u tom smislu smislu su poražavajuća: ljudi ne praštaju. Od rane mladosti nisu mi praštali individualnost, kasnije ćoravost, potom različitost, pa netolerantnost... A biti manjina na našim prostorima je prilika da ti se zamjeri i nikada ne oprosti.
Ne prašta mi se ni što sam ostao.
O mogućnosti i potrebi praštanja mogu govoriti više filozofski. Pripadnicima neke od abrahamskih religija je lako, jer mnogo toga je zapisano u svetim knjigama...
Draga Natasa,
onaj isti partijski sekretar na ovo bi rekao "Bog s tobom Natasa!"
Ko je kriv, ko nije, ko je vise a ko manje, nismo li trebali, jesu li smjeli, ko je poceo, da smo znali, da se moglo, ko je trebao, je li mogao, kom je gore, kome bolje, sta bi bilo da je...
Prodje zivot.
e, evo ispade prava tema. dakle pokusava se opet prodati "svi su krivi"! nece moci, decki moji, to posipanje pepelom ne pali, nikad vise. u banja luci je napravljen genocid, istjerano (mario,nije se moglo birati ostati ili otici) je na nozi 50% gradjana u periodu '91-'95. ne spominjem nacionalnost jer mislim da smo u prvom redu bili gradjani tog grada. moj kume, mocartov "requiem" se svirao od '91-'95. a sto rece postovani prof. zivanovic, svi oni koji kazu da NISU znali, za logore u okolini banja luke, za ubistva za batinanje komsija, poznanika, prijatelja u malom logoru i podrumu starog doma armije, LAZU! a sada o samom gradu koji je nekad bio MOJ. kada opanak prestane biti simbol tog grada, kada ulica srpska ponovo postane marticeva, kada srpske toplice ponovo postanu gornji seher, kada banj brdo vrati svoje ime u sehitluke i banjalucani koji su ostali a NISU znali (sic) kazu jasno i javno: OPROSTITE, nismo znali sta radimo, tada cemo razgovarati (sa suzama u ocima) o kulturnim dogadjajima u banja luci MOM gradu. jednom me je neko pitao, kad se vratih iz jedine posjete bivsem gradu, na sta lici: rekoh na CACAK, i sjeti se brene i njenog hita. ovo zadnje je bio neki drugi kulturni osjecaj iz bivseg grada.
u zdravlje raja ;o))
Izvinjavam se,
Da li mi to imamo priliku da ugostimo naseg uvazenog sugradjanina Zlatka Basica-Caju,knjizevnika,dirigenta,pjevaca,fudbalera-driblera,....
Ako sam u pravu, zelio bih ga pozdraviti i odmah poruciti obe knjige!
Nazalost nemam vremena iscrpnije odgovoriti; danas mi je,kao za inat poslovnim obavezama pretrpan radni dan, ali kako mislim da trebam odgovoriti, truditi cu se biti kratka i pokusati odgovoriti svima, iako kratkoca moze dovesti do nejasnoca i pogresnih tumacenja.
Prije svega zivot mi zaista ne prolazi u pitanjima koja je naveo Caja. Uopce se ne bavim analizom proteklih dana. S time sam na cisto bila odavno, od samog pocetka.
Moja su zapazanja o nekim potezima, koja su kasnije rezultirala ratom, pocela znatno prije njegovog pocetka. BL sam, zbog toga napustila medju prvima, u 7.mj 92.
Svoj zivot usmjerila sam na sadasnjost i buducnost. Pokusavam ga provoditi na nacin, da u njemu uzivam, i da u tome, zajedno sa mnom ucestvuju svi, do kojih mi je stalo.
Kad kazem da ne oprastam, to je tocno, ali ne na nacin kako ste to protumacili.
To znaci da u takvoj sredini ne zelim zivjeti, i da nikad zlom ne vracam zlu.
Oprostila sam i ja Nijemcima, ali ovi Nijemci nisu njihovi ocevi, koji su zapoceli 2 sv. rat.
Tako u BL nemam sto oprastati mladima, ali ne oprastam onima, koji su i danas na istim funkcijama u policiji, u drzavnim sluzbama, u vladi,..svima koji su na bilo koji nacin utjecali na ono ste se dogodilo. A previse ih je. Zar su se oni promijenili? Njima ne prastam, njima ne vjerujem i s njima ne zelim imati nikakvog dodira.
Vjeciti cutaci i povrsni promatraci bi se ponovo dali navuci na iste parole. Ni njima ne vjerujem!
Ne zaboravite, svi smo u nasim javljanjima na blogu suglasni da nam je bilo lijepo prije više od 15g. Svi govorimo s nostalgijom o ondasnjim danima, druzenjima, kulturnim i sportskim dogadjanjima,...
Zasto se onda rat dogodio?
U nesredjenim situacijama kakve su danas, on bi se mnogo lakse mogao ponoviti.
Ponavljam, ne vjerujem u njihovu promjenu, u dobrotu ponajmanje.
Nikome ne zelim zlo, neka se razvijaju i neka im bude dobro.
Jedina moja zelja jest, da budem sto dalje od njih. Nista vise!
Sto se tice situacije u Hrvatskoj, budite uvjereni da sam dovoljno realna. Nisam bila skriveni protivnik Tudjmanovog rezima i HDZ. O onome sto se radilo, radi i zasto, budite sigurni da znam ipak bolje od vas. Mnogo sam blize tome. Razlike su velike, jer kad bi sve to bilo isto, bila bih pobornik teze da se na teritoriju exYu dogodio gradjanski rat, a ja sam veliki protivnik te teze.
Dragi Mario i ja takodjer jako dobro znam sto znaci strsati iznad vecine, to sigurno boli, ali nije usporedivo s onim sto se ljudima dogadja u ratu.
Uopce ti ne zamjeram sto si ostao. Sigurna sam da imas svojih razloga. Sigurna sam da ti je bilo tesko, pretpostavljam ni sada nije narocito dobro.
Spominjes prilagodljivost, ona je normalna pojava, postoji od kada postoji covjek, ali i ona ima svoju granicu, a pravila koja vrijede u miru ne vrijede u ratu.
I njemacki narod se prilagodio Hitlerovom rezimu, prilagodio se progonu Židova, konc logorima, .. da ne spominjem blize nam okruzenje i blizu nam povijest i ponovo pokrenem raspravu; takva prilagodljivost je za svaku osudu.
Dragi Predraze, uvijek si do sada pisao jasno, pa te molim da mi tvoj zadnji komentar, koji mi je nejasan, odnosno mogu ga protumaciti na razne nacine, pojasnis. Ako ne zelis na blogu, posalji e-m. Nikako ne bih zeljela da se ne razumijemo.
Ono sto zelim naglasiti jest, da cu biti najsretnija kad se odmaknemo od ove teme.
Zaboravljate da sam u svojim prilozima konstantno pozivala na okretanje sadasnjosti i buducnosti, da se prestane s vracanjem u proslost, da nam pisete o onome cime se danas bavite, da nam priblizite krajeve u kojima zivite; vi ste nas najsiri prozor u svijet.
Sigurna sam da nas imate s puno toga novog upoznati, i dobrog i loseg.
I ovaj danasnji Coov prilog, mislim da je s tom namjerom napisan.
Grijesim li Co?
Pozdrav svima.
Kao ‘urednik’ ovog naseg bloga obicno se ne javljam duzim komentarima jer ono sto pokusavam reci kazem u samom prilogu. Medjutim kako je ovaj prilog izazvao zestoke reakcije osjecam potrebu da se javim jer, na kraju krajeva, moj prilog je djelomicno razlog tome.
Sta reci na reakcije? Kao i svakom ‘autoru’, drago mi je da ih ima jer cijelo vrijeme kukam kako se raja slabo javlja. S druge strane, opet se radi o jednoj manjoj grupi ljudi koja se cesce javlja (I ja sam im na tom veoma zahvalan), dok vecina mudro suti. Dok sutnju nekih mogu opravdati, ostali me razocarase, jer ta sutnja takodjer govori mnogo toga.
Sto se tice Banjaluke i dogadjanja u njoj, nekada i ovih dana, imam svoje misljenje i ne skrivam ga ni od koga. Kada bi nas vise javno rekli svoje misljenje, mislim da bi to pomoglo da se neke stvari promijene na bolje: ovako izgleda da smo svi zadovoljni sadasnjom situacijom iako znam da mnogi to nisu.
Na ovom blogu sam namjerno provlacio teme o gardu i ljudima nekad i sad jer smatram da se o tome mora govoriti, da to mora biti zabiljezeno, jer svaka zabiljezena rijec ima sansu da je neko procita i da na kraju pomogne da se slika dogadjanja sagleda iz vise uglova. Za pametne ova nasa diskusija moze nesto znaciti, glupanima je i onako nemoguce ista objasniti.
Ako ste pratili ovaj moj blog, takodjer ste mogli zapaziti da se bavim samo Banjalukom a da se dogadjanja na drugim prostorima manje doticem. To radim s razlogom jer ako bih pisao o svemu sto se dogadjalo na prostorima bivse Juge, trebalo bi mi deset blogova, mnogo vise vremena, a sanse da pisem o necemo o cemu nemam direktnih saznanja bi se visestruko uvecale. Najvise mi smetaju komentari tipa i drugi su to isto radili (o cemu se u stvari slazem, a zbog takvih razmisljanja sam vec dosao u sukob s poznanicima koji su ovih zadnjih godina odjednom postali pripadnici svog stada, sto donekle mogu razumjeti), jer ja ne govorim sta se desavalo u Sarajevu, Mostaru, Srebrenici, Prijedoru, Bihacu, Kosovo da ne spominem. Mozda sam se tu i tamo nekih od tih dogadjanja dotakao ali mene prvenstveno zanima Banjaluka, desavanja u njoj i reakcije nasih ‘prijatelja’ i poznanika.
Ovaj ‘moj’ (u stvari nas) blog sam zelio iskoristiti da se nasa stara, normalna, raja ponovo okupi, isprica o svemu i svacemu, porazgovara i o proslosti, ali i da, mozda, bar na ovaj nacin pokusa podici zajednicki glas protiv svega onoga sto se dogodilo u nasem gradu. Puno nas je protjeranih koji zive pasivno na svim krajevima svijeta i nista ne pokusavamo, makar na ovaj nacin, da se cuje i nas glas. Nacionalisti su nas davno nadjacali i samo se njihova cuje. Mi kao da ne postojimo. Malo je racionalnih glasova a cini mi se da ce ih biti jos manje ako se mi pocnemo medjusobno svadjati. Nadam se da je sva ova diskusija dobronamjerna i da ce samo pomoci da se jos bolje povezemo i druzimo.
Sjecam se onih predratnih dana u Banjaluci, kada su razni svjetski emisari dolazili u nase krajeve i predlagali rjesenja problema. Sva ta rjesenja su bila bazirana na naciji a ne na covjeku. Sjecam se kantona: muslimanski, srpski, hrvatski. Nigdje nije bilo kantona za ljude. Pitao sam se sta se to desava? Zar je za nas nacija iznad svega? Sjecam se kada sam s par komsija sjedio uz zadnje kapi rakije koja nas je jos odrzavala u zivotu u dane kada nisi znao ko ce ti sutra zakucati na vrata, i pitali se imali nacina da se i nas glas cuje. Htjeli smo da upitamo te svjetske strucnjake mogu li oni planirati bar jedan kanton za ljude, zivjeci u uvjerenju da bi taj kanton vrlo brzo pokazao kako se problemi trebaju rjesavati. Jasno je da smo bili naivni ali bar smo imali nesto sto nas je drzalo u nadi da sve nece otici do vraga. Na kraju, vrag je ipak dosao po svoje.
Danas smo evo u prilici da se, mi koji se vjerojatno slazemo sta nam se deslo i kako se desilo (sjetite se Natasine reakcije na skup Banjalucana u Zagrebu, ja takvu reakciju jos nisam cuo s drugih strana) ‘svadjamo’ oko jednog dogadjaja koji je za mene ipak na neki nacin znacajan. Mani je izuzetno drago da je Caja sa svojom rajom odrzao taj koncert u gradu u kojem ja licno ne bih nikad vise mogao zapjevati jer me mnoge stvari tamo jednostavno ubijaju u pojam. Takodjer mi je drago da je na tom koncertu progovorio profesor Zivanovic koji je, cini mi se, jedan od rijetkih koji na onim prostorima spominje covjeka. Bilo bi mi jos draze kada bismo se mi mogli nekako okupiti oko ideje da samo covjek moze biti okosnica svega i mislim da imamo sansu. Ako se i mi razidjemo, tada za one tamo krajeve ne postoje nikakve sanse.
A sto se tice mog buduceg pisanja, ja cu pisati o lijepim stvarima (svi smo mi urednici i imamo sanse da saljemo priloge koji se nece baviti samo jednom temom) ali i o onim ruznim, jer i dalje cvrsto stojim na stanovistu da se o tome treba pisati. Ja ne mogu napraviti clanak o, na primjer, Rudi Cajavecu (mislim na fabriku) a da ne spomenem one nase ‘prijatelje’ koji su nam skuvali papicu i sada uzivaju u plodovima svoga ‘rada’. Oni se moraju zigosati, makar na ovaj nacin.
Zato raja, saljite priloge i sami uredjujte ovaj blog: on ce biti onakav kavim ga vi osmislite.
Kad ja tamo,
a ono medjutim.
(malo)
Sve ti zdravo i veselo bilo, Sejo
Osjećam ogorčenje autentičnog Banjalučanina, našeg Made.
Razumijem te, Made! Povrijeđen! Razočaran! Ti? Ja? Ko je više? Ali zašto se takmičiti u tim disciplinama? Potpisujem 'par forfe'. Namećeš da tvoju zagradu stavim u kontekst s mojom sudbinom. Zaključak: Ja sam ostao; želiš reći da to nešto govori. Kao, htio sam ostati ...i iz toga treba slijediti sve ostalo što se takvima 'prišiva'.
Takođe, ne vidim da se dešava prodaja ofucane teze da su 'svi krivi'. Prije da se pokušava reći da neki nisu krivi. Ponadah da ima i mene negdje.
Ustvari, treba razgovarati. Možemo i o malom logoru. Meni su slike svježe. Tebi?
Ne razumijem ko se posipa pepelom? Uvaženi profesor?
Inače, od tebe, Nataše i Coa očekivao sam manje stereotipa na temu naš (tvoj) grad.
Opet sam došao kući kasno i odmah na blog. Da se već ne radi o ovisnosti? Može li me neko od blogera posavjetovati? Da malo apstiniram?
Dragi moj Mario,
Nemoj apstinirati, molim te!Mi se ne svadjamo samo odslikavamo sve ono kroz sta smo prosli i situaciju u kojoj se sada nalazimo.Neki su sada zadovoljni i sretni.Ja nisam!Nisam bas ni izgubljen slucaj! Borim se.Nacionalno prezirem iako neki smatraju da je vrijeme nacija i da se nacionalno treba ispoljavati.Za mene nacionalno prestaje sa folklorom! I dalje mi ne treba! A mogu i bez folklora ali neka ga.
Ovde u Njemackoj se stalno prepirem sa jednim starim Svabom protjeranim iz Cehe/ ne bez razloga/,upravo sam se vratio sa proslave njegovog rodjendana, koji mi stalno prica o nacionalnim pravima i pravima manjina. Ja mu tvrdim da takav nacin misljenja vodi ka ratu a da je sa uredjenim ljudskim pravima automatski sve rijeseno. Mozda ja grijesim ali meni nacija ne treba!
U osmogodisnjoj skoli sam bio predsjednik omladinske organizacije, u Gimnaziji clan Komiteta, biran za sekretara Kom. partije Gimnazije /predlozili me Mihajlo Djonovic I Omiljko Kreco, profesori, da nebi oni bili izabrani/ ali sam to odbio a na drugoj godini fakulteta sam napustio partiju zbog karijerista koji su mi se gadili.Bio sam clan KAB-a i sportskih klubova.Bio sam najbolje plasirani teniser iz B.Luke i jedan od najboljih stonotenisera.Cak sam u finalu Stud. ston. prvenstva B.Luke tukao tada najboljeg igraca B.Luke , naseg druga Eska Kusmica,poznatog Americkog kamiondjije /nazvao me prije par dana/.Dragi Esko, moram se malo hvaliti a ti si mi vrijedan skalp! Jedini sam Banjalucanin koji ima odlikovanje Teniskog saveza Jugoslavije, zlatnu plaketu.Bio sam najmladji u Jugi koji je to dobio. Samo je Mima Jausovec,prvakinja Juge i pobjednica Rouland Garosa bila mladja.Sa mojim bratom Fahrom i nasim prijateljima sam izgradio teniski centar i mnoge druge sadrzaje/ npr. bocaliste/ u Parku Mladena Stojanovica.Sam sam iskopao bar 60% kompletnog iskopa buldozerom "Cvjecara".Tu nam je pomogao koliko se sjecam i Miljenko Bokan pored mnogih drugih.Dovodili smo Gradski orkestar da svira u Parku, organizirali trke kartinga, jahanje konja i mnoge druge manifestacije..
Vecina trenera u Banjaluci su moji i Fahrini ucenici.Sukija sam odveo u Njemacku kada je imao 18 godina, stanovao je kod mene.Dao sam mu jedan od dva kluba u kojima sam radio jer sam imao i previse casova. Najzasluzniji je za prvobitne uspjehe Ivana Ljubicica, sada treceg igraca na svijetu.Ja sam bio sef trener i prvi predsjednik Teniske sekcije.A i svi ostali treneri su bili nasi ucenici: Zika, Hrga,Sonja ,pokojna Zaga ,Sinisa,Japa,...
Moja familija je po pisanim dokumentima provela preko 300 godina u B.Luci...
Oprostite mi sto ovoliko serem/ izvinjavam se na nivou/ i dizem sebi spomenik ali hocu nesto da kazem!Hocu da kazem koliko sam izgubio nematerijalnog u B.Luci sto mi je vrijednije od onog materijalnog.A koliko je mojih licnih stvari ugradjeno u Parku, koliko je mojih ograda od igralista,materijala ugradjenog u zgradu i oko nje sto je Fahro zaradio u Njemackoj i slao mi da napravim restoran.A kucu od moje zene i njene sestre smo 98. godine prodali za 98.000 DM a vrijednost je bila 3 puta veca,itd,itd,..
E,sada dolazi ono o cemu hocu da pricam / mozda jer sam malo popio /.Bile su proslave godisnjica u Parku i niko nas nije pozvao a vjerovatno ni spomenuo/ cuo sam da je jedan raniji prijatelj rekao: Sta su to oni uradili?/Ljudi (?) koje sam sam smjesti u nas stan ,Milosevic Sofija /bio sam joj sef u B.L. bolnici/ i njen muz Zoran Rodic odnijeli su nam sve sto smo imali.Rekli su da sam im poklonio sve .A ja imam snimak naseg telefonskog razgovora u kom kaze da bi mi mogao sve dici u zrak , medjutim na sudu u B. Luci kazu da to ne mogu prihvatiti kao dokaz pa sam tuzbu povukao jer na tu djubrad koju imenujem imenom i prezimenom necu da potrosim ni sekundu svog vremena i nijedan cent. Ali ne zaboravljam!!! Ne zaboravljam ni da mi je nas kolega Dokic Branko godinu dana produzio studiranje.Ne zaboravljam ni da me je nas kolega Miljus, koga mi je njegov kum postavio za nacelnika na pocetku rata umjesto Saida Ejupovica koji je pobjegao,htio poslati na ratiste i oduzeo mi dozvolu za kretanje, ne zaboravljam ni kako su se raniji prijatelji koji su izasli iz B.Luke svrstali u nacionalne kolone, itd,.. Ne zaboravljam dok mi skleroza ne pomogne...
Ali ne zaboravljam ja da su i SSSR ,i Cehoslovacka i mnoge druge zemlje demontirani i da smo svi globalizirani.Ne zaboravljam ja ni da je Voren Zimmermann prvi rekao da ce u Jugi biti rat, ni sta su se Tudjman i Milosevic dogovorili , ni sta je Karla Ponte rekla za njih ni da su se za vrijeme rata kopali kanali po Hrvatskoj i postavljali opticki kablovi i da sada sve to pripada Njemackom telekomu, i puno toga drugog.Hocu da kazem:"MI SE TOME NISMO MOGLI SUPROSTAVITI! BILI SU UPETLJANI I KOHL, I MITERAN a pogotovo AMERI!A niko nam nije mogao pomoci.A to sto se nama desilo je samo rep dogadjanja koje su od pocetka kontrolirali i usmjeravali sadasnji svjetski mocnici.Oni su dovodili "nase" vojske gdje su htjeli i vracali ih ako je to bilo potrbno.A oni jadnici kao slave neke uspjehe.A olos koji se na kraju tog lanca raskomotio i tjera svoje...
Tu ne mozemo mnogo uciniti ali necemo tako lako ni zaboraviti.
Evo sam se polako i otrijeznio pa ne znam da li da sve ovo izbrisem ili da pustim u svit.Neka urednik odluci...
Sejo moj, sve sto si rekao je istina. Vjerujem ti i vise od toga... A nisi spomenuo da je tvoj tata bio jedan od najduhovitijih ljudi u Banjaluci , pa i sire. Jos da si spomenuo da sam ti ja bio komsija, to bi tek bio pogodak u sridu. Popij cesce i pisi nam. Nadam se da cemo i zajedno popti.
A sad da kazem ono sto sam htio prije nego procitah ovu tvoju, pjansko-iskrenu.
Sta je to sto veze nas koji se druzimo na ovom blogu? Ja mislim da je to antifasizam, cist obraz i postovanje koje osjecamo jedni prema drugima. I zbog toga cu, mada nevoljno, ipak reci nesto i na ovu prokletu temu, koju u poslednjih deset godina, nastojim da izbjegnem, jer kao sto i Sejo rece, diskutovati mozemo u nedogled, a krajnji rezultat je: RAZLAZ... Svi smo se mi vec uvjerili u to. Zato sam i predlozio da pricamo o sadasnjosti i buducnosti , da gradimo mostove. Ipak cu reci da i to zavrsim i ja se vise necu vracati na tu temu; nadam se.
Pokusacu da nikoga ne povrijedim a da ipak kazem ono sto mislim. Ako mi to ne uspije; opomenite me, drugarski.
Kao i svi vi, i ja sam u toj nasoj Banjaluci za vrijeme rata, dozivio veoma ruzne stvari.
Moja 'krivica' je bila sto sam se usprotivio, stitio, sto se nisam prodao... Rezultat: evo me sa porodicom u Kanadi. S druge strane, dozivljavao sam i tada da me, generalisuci krivca, kako to sada , vjerovatno nesvjesno, uradise Natasa i moj kum Made, svrstaju u kos sa fasistima, prevrtljivcima, cutolozima i kako sve jos. No, i nakon svega sto sam dozivio, ni jednog jedinog trenutka se nisam pokajao zbog onoga sto sam radio, kao sto se ni sada ne kajem sto se uvlacim u sve ovo. Jer ubijedjen sam da cemo mi biti dovoljno razumni, da se na kraju ove price ne razidjemo, da cemo na kraju ipak bolje razumjeti jedni druge, da cemo uciniti jedni druge boljima. Iako sebe ne smatram naivnim, ja i dalje, i nakon svega sto se izdesavalo, vjerujem u ljude, u moje okruzenje, jer vecina moga okruzenja cak i u toj ratnoj Banjaluci nije okaljala obraz, a oni koji jesu, nisu vise u mom okruzenju. Znam da je vecina njih ( ja govorim o vecini mojih prijatelja i mojoj porodici) pomagala ili bar pokusavala da pomognu, makar razgovarajuci sa svojim komsijama, jer smo znali sta je takav razgovor ili samo pozdrav tada znacio. Kao sto postoje svjedoci zvjerstava, postoje i zivi svjedoci dobrocinstava, hrabrosti i zrtvovanja ucinjenih i u Banjaluci. Neki od ljudi, za koje se ne zna, a koji su se zrtvovali za prijatelja , komsiju su jos uvijek u Banjaluci. O njima se malo zna jer ni jednoj nacionalistickoj politici nije interes da se za njih zna. Jer, zaboga, bolje je kada smo jedinstveni na jednoj strani, u zlocinu, i s druge strane, bolje je kad se moze reci da je zlocin u nacionalnim genima, bez izuzetaka. Jasno je da u Banjaluci, oni koji su pokusali da se odupru nisu imali nikakvu sansu. Mnogi, sa kojima sam prijateljevao, nisu zaigrali zvjersko kolo sa nacionalistima i fasistima. Pomogli su onoliko koliko su mogli i smjeli. Vecina se povukla pred silom, ali ne i predala, niti prodala. Da li smo mogli uciniti vise? Vjerovatno. Ali kako? Da li sam na primjer, mogao pokrenuti Peticiju protiv progona nesrba iz Banjaluci, sto je na neki nacin 1992. ocekivao i trazio od mene moj razrednik iz 'Brace Pavlica', Ibro Muhsimovic? Mogao sam, ali to bi znacilo sigurnu smrt.
Za one moje bivse prijatelje i sugradjane koji su se prodali, imam samo jedan osjecaj: prezir. Shvatio sam, istina prekasno, da su oni i prije rata bile pizde od ljudi, sto ja tada nisam prepoznao. Moja greska. Ali kad govorim o njima ja vidim lica, imena i ne mijesam ih sa onima koji nisu ukaljali obraz. Zato mislim da je ovo kako je Sejo pisao jedini put: ime i prezime. Evo nove teme. Da li je vrijeme za nju?
Ni meni nacija nikada nije nesto puno znacila, niti je mogla biti iznad prijateljstva i ljudstva. Ali, za razliku od Seje, sto sam se vise odupirao fasizmu u mojoj naciji, sve vise sam isticao da sam Srbin, zeleci time pokazati da su i ovakvi kao ja dio tog naroda. Ne zato da bih time pokrio fasiste, izjerdancio dobre i lose, vec da bih potvrdio ono u sto duboko vjerujem. A to je da je svaki narod dobar, ali i da ga je lako zavesti; uvesti u torove, formirati krda. Mislim da niko od nas, koji se cujemo na ovoj stranici ili je samo citamo, nije pristao da postane dio nacionalnog fasistickog krda, bilo kojega. I to nas cini drugacijima.
Kume moj Made, zasto taj ton? Ko su to tebi ‘decki moji’? Ko to prodaje nesto ovdje? Ko se to ‘posipa pepelom’? Ko je to rekao svi su isto krivi, ili niko nije kriv? Ja nikada nisam bio, niti cu biti ‘decko tvoj’. Bio sam tvoj prijatelj i kum, cak i onda kada si me tokom rata pitao da ti pomognem da se dokopas Beograda, a ja to nisam mogao, jer nisam spadao medju one koji su tih godina odredjivali sudbine; a moje veze od ranije su bile zbrisane, i ti si to znao. Nadamo sam se da si to shvatio, i da me ne osudjujes ponovo za to. Mislio sam da smo ti i ja to stavili iza sebe. Koliko god da shvatam razloge za tvoj gnijev, pa i mrznju, nije ti dobar nacin, ton i arogancija, kojom nam se obracas. Taj stil je za Kajak ili za neke druge sredine, da ih ne pominjem. Ti ovdje razgovaras sa ljudima koji imaju nesto zajednicko; to su ljudi koji su izgubili rat, ali sacuvali obraz. Nadam se da ti se otelo, da ti je u trenutku puklo, i ako je tako, shvatam te potpuno. Ako mislis drugacije i znas nesto drugo, izidji sa konkretnim cinjenicama ...
Optuzivati generalno je greska...
Treba li da se svi mi Srbi iz Banjaluke ili svi oni koji su ostali u Banajaluci stidimo, izvinjavamo i neprestano polazemo racune, zato sto nismo uspjeli , zato sto smo porazeni. Treba li da se stidimo svi mi koji smo prezivjeli, a posebno oni koji su ostali u Banjaluci, jer to je 'dokaz' da su se prodali. Da li smo mi koji smo otisli, i time se kao ogradili od fasizma, bolji od onih koji su ostali i time se nisu ogradili? Smijemo li se i mi upitati, da li bi i koliko mene mogli zastitili moji prijatelji da su fasisti 'njihov' naroda zavladali u nasem gradu. Odgovor mi je poznat.
Slazem se potpuno da se zaboraviti ne smije. Ali prastati treba... Istina je, ne treba i ne smije se svima oprostiti; nekima nikada. Medjutim, ti 'neki', imaju svoja imena i mi ih znamo. Svako od nas ima u svojoj memoriji listu imena, neljudi, zlocinaca kojima ne treba oprostiti. Mnogi od njih setaju i danas nasim gradom, ali i ostalim gradovima u kojima zivimo. Kad odem u Banajaluku nastojim da ih ne vidim, da mi ne kvare dan. Neki od njih, vjerujte mi, zive i ovdje, u Torontu, i u svojim nacionalnim klubovima hvale se zvjerstvima koje su cinili, 'dole'. Ali to je opet druga tema koja izaziva mucninu i bolje je preskociti...
I ponovo nije mi namjera da bilo sta ili bilo koga pravdam ili krivicu izjednacavam.
SMRT FASIZMU-SLOBODA NARODU!
P.S. Sad mi je dosta. Hajte , molim vas, da pricamo o necemu drugome. Evo o Elekrijadama. Nasao sam neke slike. Poslacu ih Cou, a onda da pogadjamo ko je na slici. Na nekima, ja ni sebe ne prepoznajem...
Ko bi rekao da ce jedan koncert uzrokovati ovolike i ovakve reakcije. Takvo nesto sam ocekivao mnogo ranije, kada sam pisao o ‘plivacima’ i ‘glumcima’ ali bi malo onih koji se javise. Sada Caja izazva buru: morat cu ispostaviti racun za reklamu jer ovdje na zapadu nista nema badava.
Iako se Natasa zalaze (i zalagala se) da proslost zaboravimo i da se okrenemo sadasnjosti i buducnosti, tesko je to uraditi kada je nasa sadasnjost i buducnost neraskidivo vezana sa nasom prosloscu. U stvari, nasa sadasnjost i buducnost su odredjene nasom prosloscu i svaki put kada se povede diskusija o bilo cemu, te stvari se same po sebi povezuju. Zar i Marijev prilog o jeseni u selu Branescima nije ponukala neke da se prisjete proslosti. U tom slucaju su to bila lijepa sjecanja, za razliku od ovog posljednjeg. Cini mi se kada bih samo napisao kako je danas vrijeme lijepo, vjerojatno bi se nasao netko ko bi pomislio kako je nekad bilo ljepse (vjerojatno i ja sam) i za to nasao razlog u nasoj sudbini. Prema tome, od ovakvih diskusija ne mozemo pobjeci, cak i kada bi htjeli.
Pratim web intenzivno, provodim jako puno (cak previse) vremena citajuci razne blogove, site-ove, eletronske publikacije i nalazim jako puno materijala o sudbini ljudi iz nasih krajeva. Ima tu jako dobrih stvari ali ima mnogo vise onih losih, glupih, na kojima primitivci po ne znam koji put preuzimaju inicijativu u svoje ruke, dok vecina nas suti i gleda.
Vec godinama me muci misao kako da se i nas glas cuje i cini mi se da je jedan ovakav nacin iznosenja misljenja dobra prilika da se ostavi nekakvog traga za buduce generacije. Internet ce zivjeti i razvijati se i ljudi ce imati prilike da i za nekih deset godina citaju sta se na ovom blogu diskutiralo (bar se tome nadam). Vjerujem da vecina to zna, ali za one koji mozda nisu upoznati, veliki broj istrazivackih radova se danas bazira na podacima pronadjenim na Internetu i ovdje u Americi su upravo blogovi jedan neiscrpan izvor svjezih informacija. Mozda ce ova nasa zustra diskusija nekome sutra pomoci da stekne jednu realniju sliku o zbivanjima u nasim krajevima od one koju im zvanicne institucije nude.
Prosla je ponoc, trebao sam vec biti u krevetu, ali sam osjecao potrebu da se javim nakon zadnjeg Cankovog komentara. Osjecam potrebu, jer ispade da se Canak pravda za nesto sto se najmanje moze za njega vezati. Cak naprotiv. Vjerujem da je to svima nama koji smo se uhvatili u ovaj zacarani krug diskusija jasno a znam da to i Canak zna. Ova nasa diskusija je primjer kako neke stvari mogu otici u krivom smjeru ali znam da se nitko na kraju nece naljutiti.
Kada razmisljam o situaciji u nasem gradu u ona losa vremena, narocito sa ove distance, jasno mi je da je nama ne-Srbima u stvari bilo lakse odluciti sta uraditi. Imali smo sansu da odemo (sto je bilo jako pozeljno) i izgubimo sve sto smo do tada stekli ali sacuvamo glavu i postedimo djecu ponizavanja i jos nekih gori stvari ili da ostanemo, uz mogucnost da zivotinjarimo ili da nas mozda mrak pojede. Rijetki su bili oni koji su bili u prilici da se kroz sve provuku uz neke licne koristi.
Srbima je bilo mnogo teze: mogli su prihvatiti tadasnju politiku i prikljuciti se prvim redovima borbe protiv nepozeljnih (sto su mnogi ucinili) a mogli su igrati igru kao nas ‘plivac’ (i neki drugi koje poznajemo ali ih nismo spominjali) i na kraju izvuci ogromnu korist za sebe i svoje. Samo su oni najhrabriji izabrali da dignu svoj glas, ali bez ikakvog izgleda na uspjeh. Takvi su, sta vise, bili u opasnijoj situaciji nego mi koje su tjerali (za nas su autobusi bili spremni, samo je trebalo pokupiti i posljednju dinar iz naseg dzepa), jer im putevi nisu bili sirom otvoreni. Zbog toga mi je veoma zao kad citam Cankov kometar i osjecam nekakvo pravdanje, jer tu za pravdanje nema mjesta. Vjerujem da je Canak pogresno shvatio neke komentare jer oni nisu upuceni njemu, nego onima koji u tim gadnim vremenima nisu smogli snage da svojim bivsim prijateljima barem dosapnu da im je zao sto se to dogadja, vec su novonastalu situaciju shvatili kao mogucnost za licnu korist. Siguran sam da Natasa o takvim govori ali za takve je sada kasno da se pravdaju, jer su vec pokazali svoje pravo lice. Za mene, uostalom, takva izvinjenja nemaju ama bas nikakva znacenja i ja ih ne ocekujem niti bi ih prihvatio.Canak je svojim stavom u stvari izgubio puno vise od nas jer mi gotovo nismo imali drugog izbora (osim ‘casnih’ izuzetaka). Ovakvih kao Canak ima jos i ja ih ne spominjem iz razumljivih razloga. Nadam se da se oni, ako citaju ovaj blog, u ovim mojim rijecima prepoznaju i da znaju da ih izuzetno cijenim i da njihove postupke u trenucima kada mi je bilo najteze nikada necu zaboraviti.
Evo vec je jedan sat iza ponoci i, sto Mario rece, sutra se mora raditi. Ja istina praznujem, ali cak ni lijek nije dobar ako se uzima u velikim kolicinama, pa cu sada zavrsiti (iako sam planirao jos puno toga reci). Laku noc svima do novog dana.
P.S. Mario, vidim da si vec na Internetu, hajde spremaj se na posao, zakasnit ces.
procitah svoj prilog dosta puta, nigdje ne spomenuh ni srbe ni hrvate ni muslimane, nigdje ne spomenuh fasiste, i razne -ste. mario, spomenuo si mogucnost izbora, a ja tvrdim da za vecinu izbora nije bilo, istjerani smo NA NOZI zahvalni sto nas nisu ubili, sad opet tumaci kako hoces. kume, gdje nadje sebe u svemu ovome, pa i ti si protjeran kao i ja iz tog grada.
posto moje misljenje vise odgovara kajaku (sic), nisam bas redovni posjetitelj tog kafica.
ostade otvoreno glavno pitanje, jesmo li se izmedju '92 i '95 turisticki povukli iz bluke da bi malo upoznali svijet te sada moramo ponizno da molimo za poneku posjetu uz uzdahe: kako je nekad bilo lijepo ili cemo ponoviti rijeci postovanog prof Zivanovica?
i naravno da je bilo ljudi koji su htjeli i pomagali i naravno da je bilo tesko uraditi puno protiv tadasnjeg zla, ali moze li SADA neko iz te bluke reci: IZVINITE, nismo znali sta radimo. ne radi se o meni samo, radi se o jos gotovo 100.000 drugih iz naseg bivseg grada.
Isprintala sam sve komentare, citam ih gotovo svakih pola sata, pokusavajuci razumjeti sve sto je u njima receno.
Zbunjena sam, sto mi se, moram priznati, rijetko dogadja.
Iz svih komentara razaznajem da slicno, ili s malim odstupanjima razmisljamo, da cijenimo iste vrijednosti.
Pitam se zato, zasto ne razumijemo jedni druge, odnosno zasto vidimo ono, sto nije napisano?
Mislim da odgovaramo drugima, nekima, koji su nas prije povrijedili, ili nekima kojima nesto zelimo poruciti.
Pisala sam iz vlastitog iskustva, ako sam pogrijesila u prosudbi , ako ima mnogo vise protivnika onog rezima, koji zive u BL, sretna sam sto sam pogrijesila.
Zar je moguce da mi to ne vjerujete?
Zasto se Predraze pravdas, a zaista mislim, da se osim sto objasnjavas i pravdas?
Nama, na blogu, sigurna sam da ne trebas.
Mislim, da ne trebas preuzimati na sebe osude onog sto su ucinili neki drugi iz tvog naroda.
Ni ja ne preuzimam osude onog sto su ucinili neki iz mog naroda u zadnjem ratu, a niti u Pavelicevoj drzavi. Osudjujem to, svojim radom, odnosom prema drugima, dokazujem da nisam njihov pripadnik, upravo kao i ti.
Drago mi je, da si nas upoznao s vise podataka o sebi i onome kroz sto si prosao.
Ni jednog momenta, ni prije tvojih sirih informacija, nisam te svrstavala u grupu ljudi meni suprotnih nazora.
Jos nesto, nemam ja nista protiv Srba. Mnogi su mi prijatelji, i mojim zilama tece dijelic njihove krvi.
Zlocin je ucinjen. Postoje zlocinci i zrtve, razlicitih stupnjeva, jednih i drugih.
Tu se ne radi o vrijedjanju!
Moraju se znati cinjenice! Zlocinci moraju biti kaznjeni. Zlocinci imaju, naravno, ime i prezime.
Hoce li itko sistematizirati i zapisati stvarna dogadjanja, sudbine, s podacima o zrtvama, prognanim,..?
Zlocinci, Karadzic i Mladic su jos u Bosni, Srbiji.
Tko danas u BL protestira i trazi njihovo izrucenje?
Da li im je danas zivot u pitanju, zbog takvih zahtjeva?
Jer, ako jeste, to samo potvrdjuje da sam u pravu, gotovo se nista nije promijenilo.
Ako nije, onda sam jos vise u pravu.
Evo zato, zbog tih zrtava, u danasnjoj BL, ja ne bih mogla organizirati koncerte, pa ni protivnicima zlocinacke politike.
Jos nije vrijeme za to, koliko god da su plemenite namjere.
Ja tako mislim, ocito da svi ne mislimo tako.
To ne znaci, da su jedni bolji od drugih ili jedni u pravu, a drugi ne.
Pozdrav svima.
Ocito je da je moj komentar profulao, jer zadnje sto sam zelio je da polazem racune ili se pravdam. Cak sam jednu varijantu, u kojoj sam nabrojao neke stvari kroz koje sam prosao u tom ratu, izbrisao jer mi se cinilo da se pravdam. Ne, ja nemam razloga da se pravdam, niti zelim i ocekujem da me neko slavi. Ja sam sam sebi najtezi sudija uvijek bio. U meni ce ostati vjecno pitanje da li sam mogao vise, i kako. Jeste tacno da me pogodi kad me, cak i nenamjerno, strpaju u kos sa fasistima i kriminalcima. Zato sam veoma oprezan u izboru drustva. Eto u ovom vasem se osjecam najprijatnije i istresam vam sebe, jer vam vjerujem i poznajem vas od ranije. Sta mogu, takav sam bio i ostacu. Budala... Ali znam da vi moj otvoreni gard necete zloupotrijebiti kao sto niste ni ranije.
Ono sto sam ja zelio istaci su drugi ljudi u Banjaluci, mnogi od njih, svih nacija, oni koji su ostali tamo i SACUVALI OBRAZ, i cuvali jedni druge. Ne znam, kako god hocete, ali za mene su oni heroji , a svi ih se odricu. U ovom momentu imam u glavi toliko likova.
Zbog njih volim i branim i danasnju Banjaluku. Da vam je samo prisustvovati nasim susretima u Banjaluci, kada se nadju ljudi iz Banjaluke, Ljubljane, Rijeke, Zagreba, svijeta. Toliko suza i ljubavi, ucvrscenog, vjecnog prijateljstva... Ja o tim ljudima govorim. I oni imaju imena. Nadam se da cemo dozivjeti vrijeme kad cemo moci pisati i o njima.
Mario moj i vi drugi koje ne pominjem da vas ne uvalim u jos jednu nepriliku, znajte da ima i ljudi koji misle na vas i veoma vas cijene, jer na kraju krajeva, vi ste nam sacuvali bar dio naseg grada.
Evo mene opet.Ali samo da kazem; Co, "U SRIDU".Sigurno niko nije bio lican niti ciljao na nekog sa ovog bloga.A posto je i Caja zavirio na blog necu da ga prepadnemo.Ovakve rasprave su kod nas rijetkost i nakon toga dodje uvijek vrijeme "poezije"Zato cu Caju odmah podsjetiti na jednu crticu iz nase zajednicke proslosti.
Jedne lijepe ljetne noci sam kao i inace cesto u pozne sate krstario nasim gradom.Mazno sam auto iz garaze/stotinjak metara guranja kroz dvoriste pa izmedju kuca a onda u Strosmajerovu ulicu gdje odrastosmo i Canak i Caja a i ja/ i negdje oko dva, pola tri vozeci se M.Visnjica ulicom prema Boriku primjetim klapicu sa mandolinom u veselom raspolozenju kako stize iz V.Pelagica, iz smjera gostione"Kod Brke".Ja otvorio krov na"Peugeotu" 204 i sav sretan ubacim klapicu u auto pa u zivot.Bili su to Skarica-Skare,zaposlen na posti ,jedan od najboljih B.L. pjevaca,pokojni Nea Memon,Caja i cini mi se brat Emir.
Pitaju oni kuda cemo a ja velim; prvo po mom rasporedu.Odvezem "moju" kapelu na Mali Halil preko puta "Ilijine" pekare u Rakino dvoriste,probudimo ga svirkom ispod oraha ispred kuce a on zbunjen izadje a onda donese flasicu pa se mi malo pricestismo.To je bila blic akcija pa smo uskoro otisli na Banjalucko Polje, u krug baraka "Melioracije" iz Splita.Tu sam imao jednog jarana Franu pa velim da Dalmose malo iznenadimo dobrom glazbom.
Kad je klapica zapivala "Soto voce"
poceli se otvarati prozori iljudi s nevjericom izmilili iz kreveta ,naslonili se na prozore i slusali.Mi zavrsili, upalili auto i vozi dalje u Budjak gdje je stanovala dama jednog iz grupe, necu reci koga! Tu se otpjeva jedna serenadau upali se svjetlo na montaznoj kuci i iza zavjese se ukaza silueta zgodne dame u lakoj, svilenkastoj pidjami.Akcija urodila plodom a onda nas potjerala baba iz susjedne kuce, kad je otkrila da smo ju primjetili kako spijunira.
Poslije smo jos malo lutali bez cilja uz zvukove mandoline i terce kakve je mogla proizvesti samo ovako elitna klapa .
Dragi moj Caja ,nadam se da sam te uspio podsjetiti na tu , za mene nezaboravnu noc.Eh, da je ponoviti!
Ajd`u zdravlje!!!
Sejo Bahtijarevic.
Za tvoj tekst od cetvrtka dvadesettreceg ti saljem jedan primjerak knjige besplatno (one skuplje).
Adresa?
Dobro drustvance.
Sejo , za isti komentar imas od mene onu drugu, jeftiniju. caja ce ti je poslati. Ti placas samo delivery.
P.S.
Caja nema nikakvu zaradu na knjigama.Provjereno.
Ali ima tal sa delivery servisom. Zamisli taj put Australija - Evropa, pa tako 23.586 puta, koliki je tiraz jedne, pa pomnozi sa dva i za drugu (jeftiniju forl). Vidjeces, te dvije knjige ti sanje u dva paketa.
hm, djeca zazmire kad se boje, misle da tako zlo nestaje. mozda i ja pretjerujem, to su se oni samo malo zezali. a 100.000 protjeranih cemo zbrojati kao dobru turisticku ponudu zapada pocetkom '90-tih. udri po talambasima, hljeba i igara.
Dragi moji,
Tuzan sam.Danas je prestalo da kuca srce moga posljednjeg strica, prof.dr Esada Bahtijarevica, oca mog bratica Nine (27the Dim.)i sestre mu Melihe.Prije par mjeseci je zavrsio svoj posljednji projekat: Objavio je knjigu viceva mog pokojnog oca sto je osjecao kao veliku obavezu prema svom bratu.Prije toga je objavio knjigu o Banjaluckim Vrbaskim plazama, od Gornjeg Sehera pa do Ade navodeci poimence na kojoj plazi se ko kupao i okupljao,i opisujuci zbivanja i zivot u doba kada je bio mlad .
Nino je prije par dana ucestvovao na promociji Cajine knjige u B.Luci.
Vec 3,5 godine ga prati zla kob.Tada je iznenada ostao bez jedine i velike ljubavi svog zivota, majke njihovih sinova Mirana i Nevena, Jasne Pernek.Zagonetna bolest iznenada je prekinula njen mladi zivot.Prije par mjeseci, na svirci u Zagrebu, njegov kolega iz benda srusio se pokraj njegovih orgulja u po pjesme.Nije mu bilo pomoci.A bili su dobri prijatelji.Poznavao sam ga licno.Dosao je prije 20-tak godina iz Amerike jer se nije slagao sa politikom svoje domovine, ozenio se u Zapresicu nasom zenom i dobio dvoje djece.Rodjeni Amerikanac koji se tako uklopio u novu sredinu kao da je domaci. I jezik je savladao i to na posebno simpatican nacin.Sto su sudbine!
I sada otac, rodjeni Banjalucanin koji je ostao u svom gradu , u totalnoj izolaciji sa svojom suprugom Aisom, uciteljicom mnogim generacijama. 13 godina gotovo nisu makli od kuce.
Nini i Melihi je sada potrebna podrska odanih prijatelja!
Pozdrav od Seje
Post a Comment
<< Home