SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, December 10, 2006

Banjaluka u jesen - 2

Danas nastavljam sa serijom fotografija Banjaluke kakvom ju je zabiljezio Mario jednog lijepog novembarskog dana.

Kao muzicku podlogu sam ovaj put izabrao jednu pjesmu napisanu i izvedenu od mojih bivsih prvih komsija, Amira i Murisa Tire i njihove grupe Amisp i KUD "Kumovi", sada zitelja Svedske. Pjesma, Murisov autorski rad, je nedovoljno poznata siroj publici a meni licno govori vise o Banjaluci nego i jedna druga koju sam do sada imao priliku cuti. Nadam se da se Muris nece naljutiti sto sam njegov predivan rad iskoristio bez njegovog pitanja. Ukljucite zvucnike i uzivajte:


Banjaluka 1993 + 10

Kroz Banjaluku ne pjevaj!
Udijeli pogled praznom nebu iznad grada…
Ni so na rani, ni mržnja, ništa ne daj da te svlada…
Preleti crnu sjenu iznad zgrada,
miris sjećanja i nada…
Ispod smeća
možda nađeš stari sjaj.

Izgori vatrom!
Prekasno saznah šta mi znače tvoja svjetla,
Osnovna škola "Kasim Hadžić" i Studenac,
svaki pedalj zelenih aleja,
ona koje više nema,Ferhadija,
moja sramota, sav moj bol.

Zagrli me dah, lak i plav, k'o cura s Mejdana,
kao da je onaj maj baš samo ružan san.

Sanjao sam Vrbas u krilu Kastela,
da u grad
sa starih razglednica
vrate se draga lica,
prognana jata ptica,
do ulica djetinjstva.

Budi se grad!
Kolona mrtvih duša vraća se tad
u neka tuđa jutra.

Nikome mira ne da
b'jelo sidro od kamena,
trešnja sa Šehitluka.

O, Banjaluko!
Prva ljubav i prvo pivo poslije škole…
Kup maršala Tita osamdeset osme…
Svaki tren sa sobom svuda nosim,
ne zaboravljam…
Još mislim na te,
lijepa Safikaduna!

Sanjaću, znam,
vitke munare, Sahat-kulu, svoj grad,
gdje god mi sutra svane…
Uzdahe kako mame
i zovu me u akšame,
samo korak od neba.

Dalje ću sam,
uz refren stare pjesme što ponavljam
dok spava Banjaluka…
Ne, nisam izdaleka,
moje sunce, moja rijeka,
tužna bajko bosanska!

Muris Tiro

Marijeve fotografije nisam potpisao nadajuci se pomoci blogera, koja je zadnji put potpuno zakazala.



Labels: ,

1 Comments:

Anonymous mario said...

Moram reći da je pjesma odlična! Čestitke Murisu i Amiru! Nostalgično i sjetno sa kontrolisanim revoltom pjevanje o ljubavi prema našem gradu. Nema nesporazuma, iako je autor mnogo mlađi od mene (kolegi Ratibu i njegovoj supruzi komplimenti za ovakav podmladak), uspješno rezoniramo. Univerzalan je to i iskren osjećaj topline gnijezda…

Sunday, 10 December, 2006  

Post a Comment

<< Home