SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, December 09, 2006

Nerin balkon

Nekad davno u ulici Djede Kecmanovica postojalo je jedno kultno mjesto, gdje se s prvim proljetnim suncem okupljalo nase staro drustvo. Znam da ce blogeri iz pomenute ulice reci da je tu bilo i vecih i suncanijih balkona ali ovaj mali zavucen u prizemlju kao da se borio za svaku zraku sunca.

Nera nas je tu docekivala s kaficom i vrucom sirnicom a Co sa dobrom muzikom.

Danas visoki borovi i daljina nasih domacina cine ovo mjesto hladnim a nova zgrada napravljena preko puta kvari pogled na brdo preko puta.


Ostaje mi miris kafe, vruce sirnice i naravno muzika.

Srdjo

Labels:

4 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Srdjo, hvala ti za ovaj prilog.
ti veoma uspjsno budis nostalgiju.
Kad sam sinoc rekla mojoj kcerki Ani da da je na brdu sagradjena zgrada, prva reakcija je bila: neeee !!!! na tom brdu je bila nasa kuca.
U vrijrme prije nego smo se posli razilaziti, bilo je malo drustvo, Cadjina Dunja, Nerina Sanja i moja Ana. To brdo je bila najdalja tacka gdje su mogle otici da se igraju. Tamo su nasle i jedno malo stene i brinule se o njemu. jednom su cak organizovale izlet. Napunile ruksake sa sendvicima i sokovima i tako sa ruksacima na ledjima isle na brdo preko puta na izlet.To su bili oni dani kad se vise ni u kuci nije bilo sigurno.
sad dalje nailaze sjecanja na Neru. Njoj nije bilo tesko da to stene koje su djeca nasla odvede veterinaru. Bio je rat i nije se imalo para , i veterinar je bio dobar, nije nista naplatio.
Nera je bila majstor da uvijek napravi prijatnu atmosferu oko sebe. i ja se sjecam njenog balkona i uvijek lijepi mali sto sa cvijecem obavezno. u ratnim godinama bilo je to cvijece sa livade ali je bilo na pocasnom mjestu. Kad je sve oko nas izgledalo tako jezivo i bezizlazno , Nera se nikad nije zalila, nego je uvijek stupala u akciju, zbog toga je ja veoma cijenom.kad se vise nije moglo naci mlijeka u prodavnicama ona je organizovala teta Jelku iz Vrbanje da nam dovozi na biciklu domace mlijeko. morali smo ga odmah popiti jer frizideri nisu radili.
frisko domace mlijeko , to je bila radost za djecu.
sjecanja naviru i moglo be se jos dugo pisati.vrijeme prolazi i gradovi mijenjau lice sto je normalno. mi vec prilicno toga pamtimo, pa nam je uvijek pomalo zao kad se slika iz nasih sjecanja promijeni u stvarnosti.
to je sve normalno i to vise "zal za mladost" nego ista drugo.
pozdrav svima od dubravke kusmic

Saturday, 09 December, 2006  
Anonymous Canak said...

Koliko ljubavi i ceznje, u nekoliko receenica i slika, za prijateljima koji vise nisu tu. Koliko je takvih balkona, prijateljstava, porekinutog druzenja...
Budimo sretni da je tehnologija ovako napredovala i omogucila nam bar druzenje na ovaj nacin.

Sunday, 10 December, 2006  
Anonymous Nera said...

Slusam ovu divnu Murisovu pjesmu i pokusavam da napisem comentar na Srdjin prilog. Naviru sjecanaja… Nedelja je u podne… Sanja je doletjela iz Rima prije 4 dana a jutros rano odletjela za LA. Slusam i dalje pjesmu i ne mogu da povezem stidljivog i mirnog Amira sa ovim glasom koji cujem. Ipak divno zvuci..i vraca me na moj balkon…
Sjecam se Srdje i Jasne i zvizduka ispod balkona, svaki pot kad bi tuda prolazili, u vrijeme kad je bilo moderno okretai glave od nas. Jednom je moja Sanja imala domaci zadatak da napise sastav “My Hero” . Ona je napisala pricu o svojoj baki (Coovoj mami) jer je ona u Sanjinim ocima bila heroj. Kad bih ja birala ko je bio “My Hero” to bi u svakom slucaju bila Jasna, a zasto, o tome jednom drugom prilikom.

Dubravka me podsjeti na jedan lijep dogadjaj u ona ruzna vremena. Moram malo pojasniti kako je to bilo: djeca su malog psa koji je nazalost bio sav sugav ali je imao zdrav i vesel pogled. Kako nama mamama nije bilo drago da se djeca igraju sa takvim psom Dubravka i ja smo se dogovorile da ga ja odvedem veterinaru, a da ce ga on njegovati. Najdirljivije je bilo to sto su djeca skupila nesto malo para koje sam ja iskoristila za ljekove.

Moram ponovo da se vratim na moj balkon. Neposredno prd rat jedna nasa svima dobro poznata kolegica je ostavljla svako vece dvije flase domaceg mlijeka na moj balkon. Jedna flasa je bila za nas a druga za Tire (balkon iznad naseg). Znam dobro da ona prati oval blog i da ce je ovaj Srdjin prilog podsjetiti na to i potaknuti da izadje iz zadnjih klupa ove pozornice, da nam posalje par slika i nesto o svom novom zivotu i uspjesima u Becu.

Pozdrav svim bogerima is pomalo hladnog ali suncanog Pitsburgha,

Nera

Sunday, 10 December, 2006  
Anonymous Davor said...

Eh, vi se stariji sjecate jednih stvari, a ja drugih. Ja sam kao mali uvijek ulazio u stan kroz balkon. Popeo bih se bez problema i usao kroz obicno otvorena vrata balkona. Nekada su vrata bila zatvorena a ja nisam imao kljuc glavnih vrata. Ali, ne brinite se vi - nasao sam ja nacin da otvorim ta vrata. Ok, ok, mozda sam ih malo pokvario ali sam bar uspio uci u stan.

Brod preko puta smo mi djeca posjetili ponekad. Obicno smo se igrali na onoj gradjevini (valjda je to sada ta nova zgrada). Jednom smo se napalili na gradjenje aviona od kartona i drveta pa smo ih bacali sa vrha tog brda. Naravno, gadjali smo autobuse i raju koju su nas zezali sa grudvama kada je bilo snijega.

Pozdrav svima u 5 ujutro Houston-ovo vrijeme. Ja sada radim na Sigurnosnoj konzoli u Mission Evaluation Room, Johnson Space Center, tokom leta Discovery-a, let STS-116. Ma ne radim nista vazno, samo cuvam astronaute od moguce katastrofe, haha.

Cao, Davor

Tuesday, 12 December, 2006  

Post a Comment

<< Home