Elektrotehnicki fakultet
Vecina posjetilaca ovog bloga (mislim na one razasute po svijetu) ce prepoznati ovu gradjevinu. Oni u Banjaluci je vidjaju svakodnevno i za njih ona je samo jedna od mnogih gradjevina u gradu pokraj koje prolaze, vjerojatno ne obracajuci posebnu paznju na nju.U poznatom ‘komunistickom’ stilu, smjestena u zaledju Ferhadije, neposredno uz Sahat kulu (sjecate li se vatrogasaca), bez ikakve ljepote i stila, bila je mjesto na kojem su mnogi od nas proveli godine (i godine) sticuci znanja koja su nam pomogla da se lakse snadjemo u ovom surovom kapitalistickom drustvu. Moram priznati da mi se sama gradjevina nikad nije ni svidjala ali da o tome u ona lijepa studentska vremena nisam razmisljao. Covjek se valjda sjeca onih lijepih dana kada se zivjelo drugacije, bezbriznije, i kada nismo primjecivali neke stvari koje nam sada upadaju u oci (valjda se kriteriji mijenjaju, ili se oci otvaraju kada se covjek nadje u prilici da pravi poredjenja).
Kada mi je Mario poslao slike (na moju molbu), trebalo mi je dosta vremena da izaberem jednu oko koja cu graditi ovaj prilog. Listajuci slike bezrojeno puta, trazeci neku koja ce uljepsati prilog, sve sam vise shvacao kako smo mi, u stvari, bili zadovoljni malim, i kako sada neke stvari iz proslosti uljepsavamo i dizemo u nebesa a da toga vjerojatno nismo ni svjesni. Mozda je to normalno jer sve ono cega vise ne moze biti se cini ljepsim nego onda kada je bilo (evo mene, i ja poceh koristiti neke pjesnicke fraze: sto su manje razumljive, cine mi se pametnijim i ja rastem u svojim ocima).
Koliko puta sam se uhvatio u zanosu pricajuci mojim (novim) radnim kolegama na poslu o nasem studiranju: kako smo imali izvanredne skole, odlicne profesore, kako smo puno toga naucili, kako nam je bilo lijepo, kako je ovo danas sve nista u poredjenju s nasim vremenima. Mnogo toga je istina, ali u mojim pricama je bilo i mnogo pretjerivanja. Znam da poneki od njih svrate na ovaj blog da, ako nista drugo, pogledaju fotografije (jer procitati i razumjeti ne mogu ni rijeci), a ja im onda ispricam o cemu se radi. Ako me netko od njih upita o cemu sam ovaj put pisao, morat cu naci neko prikladno objasnjenje, inace cu u njihovim ocima ispasti lazov.
Kada sam pravio planove o ovom prilogu, u stvari nisam mislio da cu pricati o zgradi, vec o raji s fakulteta, zgodama i nezgodama, profesorima (ljudima i neljudima), fakultetu kao instituciji na kojem se sticu znanja (a ne politicki poeni), vremenu koje je zauvijek prohujalo i novim vremenima o kojima ponesto znamo a vise toga nagadjamo, a ja evo zapeo za zgradu pa nikako da je se otkacim.
Sjecam se onih studentskih dana, kada se moglo studirati gotovo do penzije (studij je bio besplatan, mi stariji smo mogli prenositi predmete s godine na godinu a roditelji su nas hranili i oblacili, cast izuzecima, te se nismo trebali bojati gladi), samo je bilo dovoljno da se apsolvira (za one mladje koji ne znaju sta to znaci, da se upise cetvrta godina bilo kako, a zavrsetak skole se mogao godinama odgadjati). Vjerujem da se vecina sjeca kavendisanje u basci kod Alije (mislim da se tako zvala) u samom zaledju Ferhadije (u vremenima prije nego se faks ‘modernizirao’ i dobio svoju vlastiti kafeteriju), gdje je i Ale, banjalucka legenda, cesto svracao i gdje nam je pokazivao svoje poznavanje zivotinjskog carstva (sjecate se Krasevih cokoladica Zivotinjsko carstvo?). Kasnije su postali popularni Penzioneri (baraka izgradjena poslije zemljotresa, kao zamjena za poruseni Kasino, za koji me vezu mnoge uspomene), gdje se islo na dorucak, ali isto tako na kavicu ili nesto zestoko. Mnogi se isto tako moraju sjecati Parera i njegove cevapcinice (posteni Parera je hranio neke sportase, cini mi se igrace BSK-a a kao protuusugu je dobijao neke bonove: sjecam ga se kako bi znao otvoriti ladicu a ona puna bonova i njegovih vapaja: “Pa ljudi dosta mi je tih bonova, dajte mi lovu,” ali bez nekog velikog uspjeha).
Kada vidim uvjete u kojima ova americka mladez studira (na mojoj skoli imaju sve sto mogu zamisliti a jos uvijek su nezadovoljni), sjetim se mracnih hodnika naseg fakulteta gdje smo jedno vrijeme ucili sjedeci za par stolova postavljenih na posljednjem spratu zgrade (prije nego je jedna manja prostorija rezervirana za te svrhe, koje bi se Zlata i Cadjo trebali dobro sjecati jer su tu ucili zajedno) i nije nam smetalo sto je malo, malo netko nailazio i remetio nam koncentraciju: u stvari, nama zapravo nije bilo ni krivo, jer smo jedva cekali da netko naidje pa da se zapocne nova prica, tj, napravi pauza kao da smo se od silnog ucenja umorili pa nam je ona potrebna.
Labels: banjaluka
posted by co | 12:02 AM
20 Comments:
Dragi Co,
Evo mene skacem u odbranu nase skole! Prije svega to je bila jedna od najljepsih zgrada Univerziteta u neposrednoj blizini Ferhadije, pa onda novi, nezavrseni dio, isti kao te tamo vase zgrade.Pa onda Irfan u biblioteci( jesi li ti njihov Irfan?)! Meni se ta arhitektura toliko dopadala da se godinama nisam mogao rastati od te zgrade! A imate li vi takvog sahistu kao sto je bio Sare(izvrsilac transportnih usluga samohodnim prevoznim sredstvom- on sam hodao+vukao).Sare je uzivao kod Alije u nabijanju najpametnijih B.L-studenata!
A sad ozbiljnije.Moj sin studira u cuvenom univerzitetskom gradu Göttingenu, pedesetak kilometara od naseg malog mista.Na svakoj drugoj kuci je tabla sa natpisom : Ovdje se rodio Max Plank, ovde Emanuel Kant,... Medjutim, vecina zgrada Univerziteta kao nase "komunisticke".
U zgradi fakulteta mog sina tesko razocarenje! Unutrasnjost kao u skoli "B.Pavlica".Opremljenost dobra samo na tehnickim takultetima, laboratorije su dobre a biblioteka je svjetska.
Mozda ste culi za "Piza studiju", koja se bavi proucavanjem skolstva u svijetu i poredjenjem zemalja u tom pogledu ( djeca ucestvuju u testiranju).Njemacka je daleko od vrha! Oko tridesetog mjesta.Kad je moj sin prije par godina isao u Visu Gimnaziju zbog bolesti profesora nije par mjeseci imao matematiku.I nije imao zamjenu (imaju samo jednu smjenu) niti nadoknadu! Ujeo vuk magarca! A knjige su posebna prica.Svaka skola drugo. A nista po nastavnom planu. Pa onda preskakanje: jedna lekcija iz botanike, pa onda neka iz zoologije koja sa prethodnom nema nikakve veze, pa malo o sexu, itd. Nevjerovatno ali istinito.
A ti tamo "tvoji" jedva znaju gdje je Evropa a nesto sitnije je presitno. BUDITE SIGURNI DA SMO IMALI JEDNU OD NAJBOLJIH SKOLA NA SVIJETU! I ja cu je i dalje braniti!
Dakle, dragi Co, malo sam presao u opoziciju da bude interesantnije.Inace, "tvoj" fax je prekrasan pa cu razmisliti da ponovo pocnem studirati iako sam nedavno prestao. A ti se tamo raspitaj ima li jedno slobodno mjesto?
Pozdrav od Seje
Slazem se hiljadu posto sa Sejom. Opet. Nase skolsvo je bilo neuporedivo bolje od ovoga na zapadu. Tu diskusije nema. Mislim da se to odnosi na citavu 'Istocnu Evropu'. Sada, kada sam dogurao do 'zrelih godina' i kada sam iskusio oba sistema, znam i zasto su skole na zapadu organizovane da bi odskolovale mediokritete; mlade , koji ne znaju misliti svojom glavom, jer kasnije ce to glave bila punjene 'novim istinama', onako kako vladajucoj i bogatoj oligarhiji odgovara. Ali, onima, koji tako mladi, shvate u cemu je trik, onima koji sami odluce da uce, mogucnosti su nepregledne. Oni ce se kasnije, pridruziti onom sloju druztva koje puni glave ogromnoj vecini neznalica, i usput puni i svoje dzepove...
Ovo su zapravo dvije teme: jedna je skolsvo uopst a druga profesori.
Obje, a posebno tema profesori moze trajati vjecno. Trebalo bi joj dati naslov i staviti je na prvu stranicu bloga zajedno sa nekim drugim 'vjecnim temema', naravno ako je to tehniciki moguce. Mi joj se mozemo vracati kad god neko dobije inspiraciju, ozivi sjecanje. Ne treba je ograniciti na profesore Elektro Fakulteta. Svi smo mi imali profesore, nastavnike, ucitelje. Sjecanja na njih duboko su urezana u nasim memorijama. Pisimo o svima njima.
Ja svoju prvu pricu necu posvetiti ni jednom od profesor, koji su obiljezili nas studij, predavavajuci neki od fundamentalnih predmeta na Elektro fakultetu. Necu je posvetiti malom matematicaru i jos manjem covjeku Hajdukovicu, koji je mnogima ogadio studiranje Elektrotehnike, vec u prve dvije godine studija. Necu je posvetiti ni 'shaneru' elektronicaru Iliskovicu, niti merakliji Hrnicu. Necu je posvetiti ni onima koji su pitanja, a i ispite organizovali tako da pronadju kod studenata ono sto oni ne znaju, i likovali nakon toga, jer time su zadovoljavali svoje sujete i komplekse, 'dokazivali' svoju nadmoc. Necu ni onima koji su nastojali da nam svojim primjerom i posvecenosti nauci, pokazu nepreglednost naucnih i ljudskih puteva koji su pred nama. Necu ni o njima.
Svoju prvu pricu posveticu jednom od profesora koga su mnogi vec zaboravili, pokojnom profesoru Radovicu. Predavao je predmet 'Materiali'. Predmet, ne mnogo bitan za nasu oblast. Ispit iz predmeta Materijali, a i profesor Radovic, bili poznati i po tome sto bi uglavnom, svi koji bi izisli, polozili ispit. Niko nije padao. E, ne bas niko... Ja jesam. Ali kako?! O tome – drugi put.
Sejo, evo me na poslu, zaboravio sam naocale pa ne mogu da procitam sve sta si napisao. Cim dodjem kuci javit cu se s odgovorom. Moram reagirati na 'provokaciju'.
Kada se pomene skola ja se odmah vracam u klupu sto znaci da ne mogu biti realan. Pod skolom podrazumijevam i sve dogadjaje koji su pratili moje odrastanje. Ocigledno, pamtim samo fine dane. Lijepo je bilo studirati kada se mogao uspostaviti ugodni kompromis izmedju fakulteta i svih ostalih preokupacija. A perspektive nije manjkalo...
Tacno je i da smo mnogo naucili, da pretezu nasa afirmativna iskustva, ali ipak, za razliku od Seje, danas dajem prednost skoli na Zapadu cije rezultante su definitivno propulzivniji sistemi.
Gledam ovu sliku I sjecam se prvog ulaska u zgradu, odlaska u sekreterijat da se srede dokumenti, sjecam se cika Vlade I njegovih brcica, I mnogih drugih cija sam imena vec davno pozaboravljala. Sjecam se guzve u prostorima nekadasnjeg sekreterijata na spratu susjedne stare oronule kuce, koja kao da je samo cekala da neko glasnije kihne pa da se ona srusisama od sebe. Sjecam se ulaska onaj siroki hodnik sa zelenim liscem puzavica sto su visile sa prvog sprata, sjecam se I kako je sve bilo svijetlo, cisto. Nesto se ne sjecam da li je to svijetlo nestalo kad je dogradjen onaj crni stakleni dio.
Sjecanje ide dalje pa na red dolazi zemljotres. Ponedeljak ujutro, malo iza 9 sati. Stajala sam sa sestrom I grupom kolega negdje na trgu pred zgradom studentskog doma. Raspravljali smo sta da radimo I kako da stignemo svojim kucama. Bilo nas je iz svih krajeva bivse YU. I onda odjednom poce ‘grmljavina’, ‘zapleasmo’ svi. Poceolo je da trese I da tutnji na sve strane. Zemljotres. Prasina. U momentu je svako od nas imao drugu sliku pred sobom, zavisno kako se ko okrenuo. Slucajno sam bila okrenuta prema fakultetu. Vidjeh kako se sunovraca vrh Ferhadije I nestaje u prasini. Istovremeno sam gledala I u zgradu naseg fakulteta I cinilo mi se kao da se sprat odvaja od prizemlja pa se opet sastavlja. Vidjeh I kako se rusi susjedni djacki dom. Toliko toga se vidjelo u ono malo sekundi koliko je trajao zemljotres. Drugi su vidjeli kako se dom rusi, kako nestaje skola ‘Zmaj Jovina’....Poslije nista, samo prasina, jecaj, strah. Sjecam se I da su bas na strani koja se vidi na fotografiji u prilogu, pukotine bile u obliku slova X ( mozda je to bio neki tajni znak majke zemlje).
Previse je sjecanja, I sva su mi lijepa, osim kad sam ponekad pala na ispitu ( najteze mi je bilo kad sam pala na ‘kolima’ kod Hinica). Sjecam se profesora Horvata I pune cetrnaestice kad je on dolazio. Sjecam se I profesora Jesea I Radovica kod kojih sam polozila prve ispite. I svih ostalih, da ih ne nabrajam, do Jelenka, zaborvih mu prezime, kod kojeg sam polagala zadnji ispit. Zna se I koji. I ja sam raaaasteeeeeeeglaaaaaa svoj apsolventski staz pa sam imala prilike da se druzim sa studentima iz vise generacija. Koliko smo samo kafa zajedno popili, zadataka zajedno uradili, ceduljica spremili. Sjecam se jednog Mirze ( sjecas li ga se Mario?) koji nikad nije otisao na ispit bez ceduljica ma kako bio spreman. Sjecam se I polaganja elektronike kod Iliskovica kad su studenti od straha padalina ispitima, iako su bili ‘puni znanja kao morski sipak kospica’. Sjecam se moje drugarice Cicke koja je na kraju poslusala savjet, otisla i popila jedan konjak prije ispita da bi se oslobodila straha I polozila. Bilo je divno druziti se sa svima.Sjecam se i svoje Maje, malene kao zrno kako trci hodnikom i ceka da mama izadje s ispita.
Ista zgrada, isti treci sprat ali ovaj put u jednom vrlo ruznom sjecanju.Nas profesor Iliskovic I njegove otrovne komentare na situaciju u Hrvatskoj gdje je upravo pocinjao rat. Sreli smo se u hodniku na zadnjem spratu fakulteta. Kao I obicno pozdravili I onda on upita kako je u ‘Mikroelektronici’. U kracem razgovoru on iz cista mira podje pricati o situaciji u Hrvatskoj I usput dade prijedlog da ME treba da radi nekakve ‘male bombe’( ovo je moj slobodni prevod, jer se vise ne mogu sjetiti kako je on to nazvao), sto bi bile upakovane kao igracke I mogle bi usmrtiti puno ljudi, posebno djece, a da ‘nasi’ ne stradaju. Ja sam bila u soku. Do dana danasnjeg imam isti ruzni osjecaj kad god se toga sjetim. Sve sam mislila da ja to nisam dobro shvatila, da se ne moze bez razloga tako mrziti, ali su me kasnije neki intervjui naseg ‘dragog’ profesora ‘ uvjerili da je on bio smrtno ozbiljan, a ja naivna k’o dijete.
Sasvim suprotno, profesor Hinic, koga su partijski krugovi (plivaci iz jednog ranijeg priloga) u vremenu prije rata optuzivali da je nacionalista, bio je I ostao Covjek. U vrijeme kad su nase kolege, prijatelji, komsije okretali glavu od nas nepodobnih, gledali na drugu stranu, da nas ne bi vidjeli prilikom susreta, nas prof. Hinic je uvijek pozdravljao, zastao da poprica i upita kako smo. Meni se cinilo da mu je to bilo vazno jednako kao I nama.
Eto, zgrada ostala ista, cini se kao da se u ovih 30 I nesto godina nije nista promijenilo, a ipak jeste. Nas nigdje u toj zgradi, ni oko nje.A bili smo tamo redovno, neko radio , kao nas prof Sirbegovic, neko studirao, radio doktorat ili kao ja samo ponekad dolazio na konsultacije I naravno na kafu. I bili bi tamo gdje nam je mjesto da nije bilo rata i plivaca.....
Aferim, Emira!
Evo moje male pricice o ispitu kod profesora Radovica.
U doba kad sam ja studirao, profesor Radovic je vec bio u poodmaklim godina. Pojava, a i gest odavli su nervoznog covjeka. Uvijek nekako ozbiljan, ljut. Taj utisak o njemu bio je ustvari pogresan. U sustini bio je dobar covjek. Neprestano je ubacivao u usta nekakve pilulice, bomboncice. Nismo odgonetnuli sta. Njegova predavanja nisu bila bas prekomjerno zanimljiva, a ni posjecena. Bilo je vazno doci na nekoliko poslednjih predavanja, i tada pitati nesto da te profesor zapazi, da bi ti nakon poslednjeg predavanju potpisao index, sto je bio uslov da se izidje na ispit. Sve to smo odradjivali po uputstvima starijih, iskusnijih.
Spremim se ja za ispit; onoliko koliko su stariji savjetovali, ni vise ni manje, tek toliko da prodjem, a da ne potrosim mnogo vremena uceci. Jer vrijeme je trebalo posvetiti na ucenje fundamentalnih teorija matematike, bez kojih se kasniji zivot inzinjera nije mogao zamisliti. U to nas je onaj mali covjek i jos manji matematicar, u prve dvije godine studija, neprestano ubjedjivao. Ali danas ne pricam o njemu. Pricam o ispitu kod profesora Radovica. A i matematicar ce valjda doci red. Ali prije nego bilo sta napisem o njemu, moracu se dobro najesti bijelog luka da bi moja prica o njemu imala odgovarajucu akademsku snagu.
Elem, udjem ja u kabinet profesora Radovica i pozdravim. On prilicno nervozno odpozdravi. Seta pored prozora sa koga se vidi ulaz u Kastel. Ja uzeh ceduljicu sa cetiri pitanja. Ispit se polagao usmeno.
'Kako se ti ono zoves?' pita profesor. Kao on me prepoznaje, pa da ga podsjetim. A vjerovatno nikad moje ime nije ni cuo.
'Canak Predrag' odgovorim.
'Kako?' upita on i razrogaci oci. Ja ponovim.
'Odakle si ti Canak?'
'Odavde' odgovorim.
'A gdje si rodjen?'
Boze, gdje li sam ja to; u SUPu ili na Fakultetu?
'U Prijedoru' ( na moru, mislim, ali ne izovaram taj dio). Sta sad hoce od mene? Mislim, ali ni to ne izgovaram.
'Koliko si dugo u Banjaluci?' pita.
'Od kolijevke' odgovaram. (..pa do groba; ali ni to ne izgovaram: i kao sto vidite i nije do groba, jer evo me sada u Torontu, ali ko je to tada pretpostavio).
'Kako ti se otac zove?'
'Veljko' kazem.
'A djeda?'
Djeda se vise ne zove; umro je, mislim ja.
'Zvao se Dragutin' kazem.
'Ti si Dragutinov !' usklikne a oci mu zacaklise.
'Nisam profesore. Ja sam Veljkin, a njegov otac, koga se on ni ne sjeca , jer je mlad umro, zvao se Dragutin' ohrabim se ja da objasnim i da skratim sve ovo.
U mejuvremenu sam pogledao onu ceduljicu sa pitanjima. Znao sam sva cetiri.
'Znas li ti da smo tvoj deda i ja, kao mladici isli na more biciklom. Ja sam se najvise od svih Canaka iz Prijedora druzio sa Djokom. On mi je bio najbolji drug. Znas li ti za Djoku?'
'Kojeg Djoku, profesore?'
'Djoku Canka, brata Dragutinovog!' sad ce vec pomalo nervozno profesor.
'Ne znam, profesore.'
'Kako ne znas?! Bruka i sramota! A Peru?'
'Ne znam, profesore, ni Peru'. Ja bih da ovo skratim ; da predjemo na pitanja iz Materijala.
Ali ne da se profesor.
'Znas li ti da Djoko zivi u Becu i da ima zlatarsku radnju tamo?'
'Ne znam , profesore?'
'Kako to da ne znas nista o sebi, od koga si, ciji si? Kako to da te tvoj otac nije upoznao sa svim tim?' pita profesor sve nervoznije.
'Ne znam , profesore. Mogu li ja da odgovaram, profesore?' pokusavam ja, sad vec poprilicno iznerviran ali fin.
'Kako ti mislis znati materijale, ako ne znas nista o sebi?! Bruka i sramota! Hajde prvo pitanje'
Ja sretan. Moje muke konacno okoncane! Da li bas...?
Kako da se, Emira, ne sjecam Mirze H.? Sjecam se i njegove Jadranke s kojom je odredjene sheme polaganja razradio vjestinom Minhausena. Ali tvoje inspirativno sjecanje probudi mi sjecanje na profesora Iliju Stojanovica, briljantnog predavaca, kada je objasnjavajuci pseudofizikalnu velicinu decibel, izracunao koliko je on dB stariji od tebe. Sjecas li se?
Svaka cast za lik 'velikog' elektronicara!!!
Zao mi je sto meni nikada nisi dala savjet k'o Cicki.
Puno pozdrava.
Joooj, evo mene opet! Kako sam se sjetio Sare tako su pocele da naviru uspomene vezane za njega.Bio je specijalista za "Roulling Stons"-e (jel se ovako pise?) koji su se utorkom skotrljali u grad.Poslije ,kad je svaki dan bio utorak, bilo mu je puno zanimljivije jer je cesto pravio sale na njihov racun dajuci im informacije o gradu.Naime, on je bio prva rampa na njihovom putu u grad kada su se iskrcali iz autobusa na stanici iza poste(tapkarosi su je zvali "gunjara"), gdje je on vjecito sjedio na svojim kolicima, ako nije igrao sah kod Alije.
Jednom prilikom ,na zelenom mostu, njegov mladji sin je naisao zapreznim kolima u trenutku kada je jedan auto vec dosao do pola. Klasicna scena odmjeravanja snaga.Auto je bio prvi ali vozac zapreznih kola nece da ih curikne!Vozac izasao iz auta pa pokusava da ubjedi balavca ali kada je ovaj, na po mosta, stavio sijeno pred konja shvatio je da je protivnik tvrd orah i odustao od corava posla .
Jednom drugom prilikom davio se Sarin poletarac u Vrbasu pa ga jedan covjek spasio.Pitao on prisutne ko je mali i oni mu objasnise da je to sin gospodina Sare koji stanuje blizu "Tri fenjera".I covjek se uputi tamo ,nadje Saru u dvoristu kako hladuje u "bajramskim gacama" za duboku vodu.Pozdravi on uzbudjen Saru i objasni mu kako mu je spasio sina.Covjek zbunjen, nakon zavrsena izlaganja, stoji i ceka rijeci zahvale a Sare ga na brzinu odmjeri , pa mu rece: " Sad ga ti `rani, je.. mu ti mater!"
Kako sam kupio tako i prodao! Poznavajuci Saru vjerujem da je tako otprilike i bilo.
Jednom se pricalo da je umro. Poslije nekoliko dana sam ga vidio na stepenistu poste sa nekakvim janjetom. Bio je skroz nacugan i veseo.Ne znam da li jos zivi ali znam da mu je mjesto medju B.L-legendama!
Danas mi se bas nesto ne da. Jutros zaboravih naocale pa sam komentare citao samo na pola, nagadjajuci pojedine rijeci. Poslije podne poce snijeg, temperatura pade, ulice se zaledise pa stigoh kuci nakon vise od sat i pol voznje, ocekujuci da se svakog casa okliznem na ovim Pitsburskim brdima.
Evo me konacno u toploj kuci, na TV igraju Stealers-i, sutra ne radim (katolicki praznik) pa evo da se i ja prikljucim ovim akterima na pozornici. Tema je interesantna, uspomena mnogo, noc na raspolaganju.
O fakultetu, dogadjanjima, profesorima, raji, moglo bi se pisati danima. Sejo, Emira, Canak, svo troje me povukose za jezik da se javim, pa da podjem redom.
Sejo u jednu ruku ima pravo a u drugu, nisam siguran. Istina je da su nase skole i fakulteti bili odlicni u ono nase vrijeme ali cini mi se da se situacija kasnije mijenjala na gore. Sjecam se kako su se na Tehnickoj skoli, koja je nekad bila na cijeni, kasnije poceli zaposljavati oni koji nisu mogli nigdje drugdje naci posla. Ostajali bi tamo do prve prilike. Tako je nekako bilo i s fakultetom: u moje doba, dosta profesora je dolazilo iz Beograda i oni su drzali taj kvalitet. Kasnije se nivo poceo srozavati i nisam siguran da se ovih zadnjih 15-tak godina stanje promijenilo na bolje. Evo neki dan naletih na jedan site na Internetu: na njemu moj bivsi radni kolega, sada doktor nauka, a nekada prvi inzinjer kojeg su htjeli otpustiti nakon pripravnickog staza kod nas u fabrici. Uvalise ga meni u odjeljenje, kao tu ce najmanje smetati. Vidim ga sada u drustvu ‘uvazenih’ profesora s banjaluckih fakulteta pa ne znam da li bih se smijao ili plakao.
Cinjenica je da na americkim univerzitetima studenti uce svasta i da mnogi zavrsavaju skolu ne naucivsi puno. Isto tako je cinjenica da ovdje oni pametni imaju na raspolaganju sve sto im je potrebno da bi svoj talent iskazali u punom sjaju.
Sada da se malo nakacim na Emirin komentar. Interesantno je kako mi je mnogo toga sto je rekla gotovo otela iz usta. O Aci Iliskovicu sam cuo toliko ruznih stvari da ne znam da li vrijedi trositi rijeci na osobu kao sto je on. Nikako mi nije jasno kako je u ona lijepa vremena mogao tako dobro prikrivati svoje pravo lice. Odakle mu toliki talent za glumu? Sjecam se vremena kada je zapravo on bio glavni akter u proganjanju profesora Hinica u onoj svima nama poznatoj aferi proganjanja nacionalista. Aco je bio veliki komunista i zelio je po svaku cijenu kazniti Peru Hinica po partijskoj liniji. Moze li mi neko, danas, objasniti, ali tako da razumijem, sta se nalazi u glavama takvih ljudi? Kako je moguce glumiti tako dobro da ama bas nitko nije uspio prepoznati tu glumu?
Danas je Aco Iliskovic cijenjeni penzioner koji uziva plodove svog rada. Na svecanosti prilikom njegovog odlaska u penziju sam vidio i neke od nasih kolega koje su mu odali priznanje svojim prisustvom! Ocigledno da ima jos stvari koje ne razumijem, iako se blizim sezdesetim.
Peru Hinica sam imao priliku sretati na pocetku onih gadnih vremena i u potpunosti se slazem s Emirinim misljenjem. Sjedeci s njim u drustvu, pitao sam se gdje je taj veliki nacionalista, kada ce se iskazati. Nisam ga nasao, cak naprotiv. Ostavio je na mene veoma pozitivan utisak i svoje misljenjeo njemu nisam promijenio od dana kada mi je predavao u Tehnici i kada sam ga izuzetno cijenio, iako je bio prvi profesor kod koga sam dobio jedinicu.
A sada malo o profesoru Radovicu. Sjecam ga se jako dobro, kod njega sam polozio prvi ispit na fakultetu. Uvijek ce mi ostati u sjecanju njegove ‘karte’, zapravo crtezi koje je koristio prilikom svojih predavanja. Vjerujem da se mnogi sjecaju onog njegovog, VZK, sto je u stvario znacilo, vidi zidnu kartu. Isto tako se i danas sjecam kako sam za taj prvi ispit obukao odijelo, kao i vecina studenata, jer su nam stariji studenti tako savjetovali. A kancelarija je zaista bila okrenura Kastelu, kao sto Canak rece.
Da ne bih danas otkrio sve svoje karte, a i utakmica postaje zanimljivija, sada cu ovo moje pisanije privesti kraju. Treba nesto ostaviti za sutra…
Vidim, lijepo se dopisujete na ovu temu.
Drago mi, ali i zavidim.
Nego ovo:
Citao danas Cankove uplive na temu 'Novi pocetak'(novembar ove godine).
U javljanju od srijede, 1. novembra on opisuje susret sa Antom ustasom.
"Dakle, dodje i dan da upoznamo njenog Antu, koji je znao da smo mi sa 'druge strane tarabe.'
I iznenadjenje!
Covjek, iako ustasa....
Ne gleda onako ljuto k'o imenjak mu sa slike.
Nasa faca.Odmah prepoznas.
Malo ruralan, ali pristojan.
Ima svoj stav.
O politici ne pricamo.
...Provedosmo tako u cakulanju iznenadjujuce prijatno poslijepodne".
Ovo zapazim:
- pristojan
- ima svoj stav
- o politici ne pricamo
...'i Marija bi u pravu:Sve vam je to isto'.
Izvinjavam se.
Poslah zapazanje o Cankovom prvooktobarskom javljanju propustivsi napisati komentar.
Smetnuo se.
Ali, sada nesto kontam, pa ni ne treba.
Drustvo,
moje misljenje o skoli se ogranicava na vremena kada smo mi isli u skolu i izvjesno vrijeme nakon toga.Sadasnje skole su prije svega" skole politickih nauka" a koliko se o ostalim stvarima uci nemam pojma.Samo znam da su Njemacke skole lose.
Moj sin studira Socijalne nauke, sto predstavlja kombinaciju prava, sociologije,ekonomije i sporta!?
Htio bi biti sportski menadjer.
Njegov profil zanimanja nije nigdje direktno trazen ali su gotovo svi zaposleni u najrazlicitijim bransama.Daj boze da uspije.Sve zavisi od toga kako se uspije prodati!Tu bi mu trebao pomoci tenis gdje vec ima trenersku licencu.Inace, bogati su za svoju djecu izmislili privatne univerzitete gdje semestar kosta oko 5.000 € i ti studenti imaju po pravilu vec obezbjedjena radna mjesta i cesto postaju menadjeri.
Inace, ja sam jednu godinu "studirao" i u Zagrebu i bilo je puno lakse nego u B.Luci, medjutim bilo je puno vise kontakta sa prakticnim stvarima iz struke.
Moje posljednje zaposlenje je bilo na mjestu Sefa odrzavanja med. opreme i telekomunikacija u B.L bolnici, gdje sam naslijedio Milu Hinica.I prije sam ga dobro poznavao a nakon toga jos bolje pa sam bio i na sahrani njegovog oca u Virovitici.I ja mislim da su Pero i Mile dobri ljudi.
U ovom kontekstu moram spomenuti i naseg profesora i druga, Sedata Sirbegovica.Naime, kako je on napustio B. Luku mora se spomenuti!
Bio je pozvan na B.L-televiziju da ucestvuje u nekakvoj emisiji. Pristao je pod uvjetom da ne bude "nezgodnih pitanja".Medjutim, tada je doslo pitanje o polozaju nesrpskog stanovnistva u B.Luci.Stavljen je pred dilemu da kaze istinu ili "izgubi obraz". I profesor je rekao da su ljudi nesigurni, da se desavaju ubistva i teror i sl.Odgovor nije bio po zelji domacina emisije i vlasti.A onda je pocela hajka.Na TV su pokazivali gdje profesor stanuje i sta je njemu sve pruzeno a on tako, nezahvalan,...
I ubrzo mu je nas kolega Dokic Branko uctivo i sa zaljenjem saopstio da mora da ode .Nadam se da su moje informacije tacne i da profesor nema nista protiv da se ovo objavi.(provjeriti!)
Mnogo pozdrava mom dragom profesoru, dobrom poznaniku i kolegi iz rezerve!
Made,
ocekujem da ces uskoro izaci iz sjene gladalista, na ovu nasu, ionako malu pozornicu.
Cijenim tvoje misljenje; ne zaboravi - raznolikost misljenja je bogatstvo.
Zato , javi se prijatelju.
Pozdrav, Natasa
Hajde Made. Sjedi s nama ispod reflektora. Ne budi ljutko.
Drago mi je da cujem ovo sto govorite o prof. Hinicu. Na osnovu nekih prica, ja sam imao drugaciji utisak. Vidite da treba razgovarati. Za Acu Iliskovica sam cuo iste price o kojima vi sada govorite. Opet samo cuo. Slicno i za Hajdukovica.
Nego da ja dovrsim svoju pricu o prof. Radovicu:
Pocnem ja odgovarati. Vezem. Ali profesor nekako odsutan. Seta uzduz onog prozora. Ne gleda ni kroz prozor ni u mene. Nervoznim pokretima ubacuje u usta one svoje pilulice, bonboncice, sta li su.. On negdje sa svojim drugom Djokom obilazi Prater a mozda i javne kuce u Becu, ko ce ga znati... Nisu ni oni bili sveci. Pod starost svi postanu sveci. I mi cemo ili smo vec...
I odjednom ce:
'Znas li ti koliko sam ja puta bio kod Djoke Canka u Becu i kako nam je divno bilo? Znas li ti koja je to drugarcina?'
' Ne znam , profesore. Mogu li ja preci na drugo pitanje?'
'Mozes, mozes. Kako ti mislis odgovoriti na to pitanje? Slusam ja tebe i cujem samo- ne znam, ne znam, profesore? Bruka i sramota! Hajde sad pokazi sta znas. Hajde to drugo pitanje.'
Ja vec poprilicno razbijen. Pocnem, ne ide vise glatko. Zastajem...
Kad god zastanem profesor ubaci:' Bruka i sramota!' Odsutan, ljut. U jednom momentu, kao da se probudio iz sna, vratio iz mladosti i kao da je donio neku vaznu odluku. Odjednom nekako prijateljski mi kaze:
'Znas sta? Hajde ti to sve nauci malo bolje pa mi dodji drugi put'
Sta je sad ovo. Okrecu se oko mene i njegov kabinet i Kastel. Ne vjerujem. Ni do treceg pitanja nisam dosao. Ja izgleda pao!? Uspjelo meni, sto nikome do tada. Kome god sam kasnije rekao, nije mi vjerovao. 'Pao na Materijalima?!' 'Pao.'
Cim sam dosao kuci, s vrata pitam mamu i tatu: 'Pricajte mi ko su Djoko i Pero...?'
'Sta ti je sada za njima? Jesi li polozio ispit?'
'Nisam. Pao sam, jer ne znam nista o tom Djoki, Peri, o Cancima... Eto...Pricajte!'
Stavi me mama pred sebe. Ona je bolje znala rodoslov porodice moga oca od njega. Mama prica, spominje imena, gradove, grobove... Tata dopunjuje detaljima. Sve sam ja te price cuo i ranije, ali me nikada nisu interesovale, pa sam ih sve i zaboravio. Ovog puta sam pamtio. Dobro zapamtio. I sada znam svoj rodoslov. Ustvari, ne bas dobro kao tada. Pitacu opet mamu kad je obidjem slijedece godine, da mi ponovi neke detalje. Tatu vise ne mogu pitati. I on sada 'ore nebeske njive' , zajedno sa Djokom, Perom i profesorom Radovicem.
Tri mjeseca nakon toga, novi rok. Ja naucio svoj rodoslov, ponovio gradivo iz Materijala.
Udjem kod profesora Radovica i s vrata kazem:
'Profesore, o Cancima znam sve. Pitajte!'
On se po prvi put nasmije, nekako seretski.
'Znam, da znas. I moras to znati. Prvo se uci o sebi pa onda o ostalome...Hajde, prvo pitanje...'
Na profesorovom licu citavo vrijeme blagi osmijeh. Da je znao kako je divan osmijeh imao, cesce bi koristio.
Ovog puta polozim Materijale. Glatko!
Natasinom pozivu ne mogu odoliti ;o)), moram se bar malo javiti Caji. ja mislim da nam zavidis samo zato sto smo u KSET-u imali nabolji BL disko ´70-tih godina za DJ Zucom na kapetanskoj poziciji ;o)). Priznaj da je cajevceva sala zvrjala prazna u to vrijeme (ako si tamo svirao tada). Pozdrav sa sjevera (kad se samo sjetim da sam Sloveniju smatrao sjeverom u neka davna vremena)
Made
Sejo, dobro da si izvukao pricu o prof. Sedatu. Bez dlake na jeziku, kakvog ga znamo, on nije odbio mikrofon, nego je odlucno skresao istinu. Bio je to dogadjaj o kome treba ponovo govoriti. Grupa na drugoj strani ga je nazvala kapitalcem. Cuo sam:'Kapitalac mora otici!'
I ova tema se izgleda vrlo brzo iscrpila kao i mnoge druge iako je, kao sto rece Canak, neiscrpna. Ja bih da nesto dodam, mozda se jos poneko javi.
Danas bih nesto napisao o profesoru Marticu (ruzno prezime ali sta se tu moze) koji je meni ostao u sjecanju po mnogo cemu.
Prvo sto moram reci, bio je izvanredan profesor kojeg su svi studenti bez pogovora cijenili. Stizao je iz Sarajeva vozom i na cas bi dolazio diretno sa zeljeznicke stanice. Sjecam se njegovog tamnoplavog odijela i istog takvog suskavca (ima li itko od prisutnih ko je isao u Trst po suskavce, kada je to bio modni hit?) Predavanje je nastavljao tamo gdje je prosli put stao, samo ga je trebalo podjetiti o cemu je zadnji put pricao. Visu matematiku je tako dobro poznavao da je mogao poceti od kraja dokaza pa se vratiti unazad.
Profesor Martic je isto tako bio poznat po specifinom nacinu ocjenjivanja pisanih ispita. Obicno bi sjeo sa studentom i zajedno bi pregledali pisani rad. Tu se moglo nesto i usicariti, ako si bio sposoban da mu das prihvatljivo objasnjenje zasto si nesto uradi na neki nacin.
Sjecam se kako je kod jednog zadatka gdje se u rezultatu trebalo pojaviti grcko 'pi', priznavao zadatak ako si u rezultatu imao to 'pi', iako je konacna cifra bila pogresna. Njegovo objasnjenje je bilo:"Imas 'pi', odlicno, mora da si pogrijesi u zbrajanju i oduzimanju a to je manje vazno".
Profesora Martica navodim kao kontraprimjer onima koji su (moram opet spomenuti Canka), kombinirali elektronske sklopove kakvi ni u snu nisu postojali, samo da bi mogli oboriti sto vise studenata. Takvi su se kasnije pokazali u pravom svjetlu a to ponasanje je bilo samo predskazanje njihovog istinskog karaktera.
Kad vec spominjemo poznate likove sa ETF bivse Bluke, ja nikad necu zaboraviti legende faxa koji nisu bili predavaci, cika Vladu Cetkovica i Irfana iz biblioteke, kao i sekretara Baju (imena se nazalost ne mogu sjetiti). Bez njih onaj fax nebi bio ono sto je bio, bar za mene.
A evo i moje price o polaganju ispita. radi se o ispitu Predvojnicka obuka, ili kako li se vec zvao. Bucko (Nenad Plenkovic) i ja odlucimo polsije dva dana prelistavanja nekih teka da izadjemo na ispit kod poznatog partizana Bacica (mislim da se tako prezivao). Naravno isli smo na blef jer nam se nije dalo gubiti vrijeme za tako trivijalne stvari kao sto je predvojnicka obuka. Izvucemo cedulje i ja se preznojih, sva tri pitanja vezana za ustav, status OS u SFRJ, proklamacije i zakoni (osim himne nista nisam znao o tome, hehehe). Kod Bucka na papiru, tri pitanja u stilu: Nocni napad, zasjede, partizanski nacin ratovanja, oci mu se cakle vec zna sta ce pricati. I on prvi odgovara, pocinje da prepricava film "Partizanska eskadrila", od pocetka do kraja, Bacic vristi od zadovoljstva, ustaje na noge, aplaudira, cestita mu, i upisuje desetku (10) u index. Onda se obraca meni i kaze, e hajde i ti me ovako obraduj. Ja tuc, muc, naprijed, nazad, jedbva da izlazi sta iz mene, znojim se, bacic se mrsti, krivi usta, grize naocale. i na kraju prozbori, evo ti sest, ne zelim si pokvariti dan poslije Nenadovog briljantno spremljenog ispita. I ja prodjoh jedva. kad smo izasli van, kaze mi Bucko: trebao si se stvarno bolje pripremiti, sto se ne ugledas na mene. ganjao sam ga sve do penzionera da ga ubijem, jedva me safija smirila sa kafom, hahahahahaha.
Pozdrav svima, a posebno prof. Sirbegovicu koji me je jos kroz tehnicku skolu, pa preko faxa doveo evo do Sony Ericssona ;o))
Dopuna Madi, cuvena izjava Ivana Bacica: " Nije Predvojnicka Matematika pa da se moze spremiti za dva dana!"Potpuno se slazem!!!
Inace, Miso Baja se zvao Milos Vojnovic i bio je i ostao jedna od BL-legendi( nema veze sa nasim fakultetom). Sa pokojnim advokatom Tosom Papicem i slicnom rajom je ostavio dubok pecat u drustvenom i sportskom zivotu B.Luke a stotine anegdota je vezano za njih i njihove poduhvate.Imao sam srecu i cast da ponekad budem s njima.
Inace, imali smo jos jenog predivnog covjeka u Stud. sluzbi, cika Ranka a Marina i onaj mirni i neupadljivi s njima( zaboravio sam mu ime) bili su mi takodjer dragi. Sa Marinom sam odrastao u Ciganluku kod Klonce (klaonice).
Pozdrav od Seje
Made pomenu pok. Vladu Četkovića, a meni pristiže informacija da su se njegovi sin i unuk u očevom kraju posvetili proizvodnji vina... Upravo su izlagali na sajmu 'Dani vina i ukljeve' u živopisnom Virpazaru. Dobar bi čika Vlado!
Post a Comment
<< Home