Pismo

Uvijek mi je posebno drago kada na blog 'nabasa' netko novi, netko ko slucajno zaluta na ove nase stranice i osjeti potrebu da se javi, da nam da podrsku u ovome sto radimo. Tako je i ovaj put. Dobio sam email od osobe koja nije rodjena u Banjaluci ali je za nju vezuju rodbinske i mnoge druge veze.

Dragi gosp. Komljenovicu,

Divno je da jos ima ljudi koji imaju snage i entuzijazma da naprave ovaj blog i da ga stalno obogacuju. Pukim slucajem, u pauzi na poslu, zeljela sam da ispisem stranice o sevdalinkama koje su se pjevale na vecerima moga djeda Edhemage Bahtijatevica, beckog studenta i sina hadzi-Hivzage Bahtijarevica, jednog od uglednih gradonacelnika Banja Luke pocetkom dvadesetog stoljeca, kada sam naisla na ovu stranicu i citala, citala, tako da je i pomenuta pauza prosla. Bar cu imati lektiru, kada navecer dodjem kuci.

Ja se zovem Saida Bahtijarevic-Bekic, do rata sam zivjela i radila u Sarajevu, diplomirala sam kemiju na Prirodoslovno-matematickom fakultetu u Zagrebu i zbog rata u nasoj zemlji sam se sa sinom jedincom Kenanom nasla u Svedskoj, u gradu Gävle-u. Moj brat, Edhem Bahtijarevic sa familijom je u Australiji. Izgleda da rodjake mozemo samo pronaci na netu,a Bahtijarevici su obiljezili Banja Luku, koja na zalost nije moj rodni grad, ali je rodni grad mog tate Midhata, amidza Mirze i Murisa, pra-amidza, dr Omera Bahtijarevica, Smaila Bahtijarevica, te moje nene Muberahanume, rodjene Dzinic.

Banjalucani vole svoj grad, vole zapravo divni predratni zivot tog grada, koji je bio urbani cvijet evropskog gradjanstva dok opanci nisu pogazili i unistili taj duh i tu ljepotu.

Neka ovo bude moj danasnji mali obol Vama i Banja Luci!

Sa postovanjem i najlepsim zeljama i svu srecu u Americi,

Saida Bahtijarevic-Bekic,

Nakon mog upita da mi posalje bar jednu fotografiju koju bih iskoristio uz prilog, dobih jos jedan email, koji evo objavljujem, nadajuci se da se gospodja Saida nece naljutiti:

Dragi gosp. Komljenovicu,

Kako ste me prijatno iznenadili odgovorom na moju poslanicu. S obzirom da trenutno nemam pri ruci nikakvu licnu fotografiju, niti mi je pri ruci digitalna kamera, niti bi se iko vise radovao mojoj ocvaloj ljepoti, molim Vas da, naravno ako zelite i mozete, moj skromni prilog ilustrirate nekom banjaluckom starom fotografijom, npr.Gospodske ulice ili hotela Palas, gdje sam ja nekad kao mala curica sjedila sa mojim rahmetli tatom, prilikom posjeta Banja Luci.

Koristim se prilikom da vama i svima koji procitaju, cestitam Sretan Bozic i Novu 2007.godinu, sa zeljom za krepko zdravlje i ustrajnost u zivotnoj borbi izvan svoje zemlje, za kojom svi patimo na svoj nacin. Svim Bosancima i Hercegovcima i njihovim americkim prijateljima prenesite moje zelje iz daleke, lijepe, uljudjene zemlje Svedske, jedinstvene u svijetu po mnogo cemu, ali i sa svim odlikama zapadnjackog visoko komercijaliziranog zivota.

Prelistah stare fotografije i izabrah ovu hotela Palas sa jednog turistickog prospekta tamo daleke sezdeset i neke. Nadam se da ce pasati!