SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, December 20, 2006

Jos jedna skola

Emira nastavlja sa svojim prilozima i za to joj moram odati priznanje. Kao da osjeti da goriva ponestaje pa se pojavi s kantom benzina u pravo vrijeme.

Ovaj prilog bi se mogao svrstati pod temu Novi pocetak jer govori o iskustvu mnogih koji su se devedesetih nasli u Americi.

Naletih slucajno na ovu fotografiju prije par dana. Na njoj su moja ‘raja iz razreda’ u ESL skoli tj. skoli gdje sam ucila engleski. U skoli se ne uci na klasican nacin, nego je sve prilagodjeno da se ucenici sto prije osposobe za zivot u novoj sredini, da mogu naci posao i uklopiti seu novo drustvo. Gramatika se uci, ali nije najvaznija, pravilan izgovor se uci, ali nije najvazniji, pisanje se uci, ali nije najvaznije, najvaznije je da se oslobodis straha, da se ne stidis sto si nesto izgovorio pogresno…ima vremena - popravice se, ko zeli , da se oslobodis straha od nove sredine I svega sto je drugacije nego tamo gdje si prije zivio.

I zaista, taj strah polako nestaje kad cujes one sto su pokraj tebe za istim stolom, kad razgovaras s kolegom u razredu pa ga ipak razumijes iako jedva prepoznajes izgovorene rijeci. Meni je bilo najteze sporazumjeti se s vijetnamkom, koja je uvijek nastojala da sjedi do mene. Kao, ja joj objasnim bolje od uciteljice. Mozete misliti kako to izgleda, ja koja jedva natucam engleski, objasnjavam nesto o cemu pojma nemam. A kako I imati pojma, ako se uci o americkim obicajima. Ucili su nas kako traziti posao, kako napisati rezime (radnu istoriju - od toga su ameri napravili nauku), kako se ponasati na intervjuu za posao i sve ostalo, sto pocetnici u novoj zemlji trebaju sto prije saznati.

Mene je radovao svaki novi odlazak u skolu, jer sam svaki dan imala priliku da cujem nesto novo, o ljudima i obicajima u zemljama iz kojih su dosli moji drugari iz razreda. Vremenom smo se zaista sprijateljili, razmjenjivali iskustva i recepte, pomagali jedni drugima u trazenju posla, pisanju rezimea….

Na kraju kursa, napravili smo festu, na trpezi su bila nacionalna jela iz 14 zemlja ( Brazil, Meksiko, Argentina, Peru, Venecuela, Etiopija, Somalija, Iran, Japan, Juzna Korea, Vijetnam, Rusija, Bugarska ).

Prava gozba….muzika iz cijelog svijeta….slikanje za uspomenu....

Cini mi se da je nekad Arsen pjevao "Kad bi svi ljudi na svijetu…",

... eh kad bi…


Emira

Labels: , ,

0 Comments:

Post a Comment

<< Home