SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, December 15, 2006

Novi pocetak - treci put

Prilog Novi pocetak (vec smo ga zaboravili, zar ne!) nam je bar za kratko uspio docarati zgode i nezgode nasih sugradjana u novom svijetu. Neki su imali tezi pocetak, nekima je sve islo na ruku a ima i onih koji se jos uvijek bore s jezikom i vlastitim shvatanjima i ne mogu da se uklope u nove sredine. Tema je pruzala sansu da preraste u jedan zaseban blog ali se na kraju po obicaju sve svelo na javljanje nekolicine. Istina, neki od dozivljaja zasluzuju da se vise puta procitaju.

Danas je na redu jos jedna prica o tim prvim danima, ovaj put o jednom vrlo uspjesnom pocetku. Profesor Sirbegovic je odrzao svoje obecanje i evo njegovog drugog priloga:

Dosao sam u USA 5.septembra 1995 sa najmladjim sinom Senadom i zenom Zevkijom. Dobili smo divan dvosoban stan u Columbia, Maryland. Bili smo jedni od prvih izbjeglica iz bivse Jugoslavije i uopste izbjeglica.


Dva dana nakon sto smo se smjestili, otisao sam u New York na Columbia University. Tamo sam bio primljen kao visitinig scholar u Centru sa ljudska prava i slobodu religija. Bio sam u grupi buducih dopisnika iz zemalja Istocne Evrope. Bilo jetu Rusa, Rumuna, Madjara, Srbijanaca, Hrvata. Jas am bio iz Bosne i Hercegovine. Znalo se da se ja necu vratiti u svoju domovinu.

Drzali su nam predavanja i mi smo drzali predavanja sirom Amerike. Posjetio sam Boston i na Tuft University odrzao predavanje o polozaju nasih ugrozenih naroda u bivsoj Jugoslaviji. Sa tom temom u razlicitim varijantama sam isao u Chicago na the Paul University, u South Bend u Indijana na Notre Dame University, u studentski centar u Connecticut-u, u Pew Trust u Philadelphia, u Washington D.C. na sveslavensku konferenciju.

Bio sam veoma aktivan borac za ljudska prava. Zastupao sam nas narod u ovoj ogromnoj zemlji, koja je pokazala veliki interes da se sukobi na nasim prostorima nekako rijese. Nakon devet mjeseci, na kraju naseg boravka na Univerzitetu svi ucesnici su izlagali svoj pisani rad na temu zastite ljudskih prava. Simpozijum se odrzao na Columbia University u New York-u.

Kada smo bili u New Yorku svakodnevno smo izucavali ljudska prava i sami drzali predavanja-informacije o polozaju nasih naroda u ondasnjim prilikama. Svake srijede smo imali pocasnu veceru i gosta predavaca sa diskusijom nakon predavanja.

U New York-u sam stanovao kod gospodina Erdana Deljanina, profesora Sociologije u banjaluckoj Tehnickoj skoli. Stan mu je bio na Manhattan-u u ulici E.78. Divna lokacija. Moje predstave o New York-u i moji dozivljaji, kada sam ga nesto bolje upoznao, bili su kontradiktorni. U nasoj zemlji su nam pricali da je to grad mraka i kriminala. Ja sam ga dozivio u drugacijem svjetlu. Pozelio sam da se vratim i zivim u njemu. Erdan je bio velicanstven. Ponudio mi je gostoprimstvo i nije htio nista naplatiti. Postali smo veliki prijatelji. Moja djeca Zinaida, Esad i Senad su cesti gosti New Yorka, a odsjedaju kod Erdana.

Mogu reci da sam prvih devet mjeseci boravka u USA uzivao u pravom smislu te rijeci. Dakle proveo sam devet mjeseci na poznatom americkom univerzitetu kao Visiting Scholar. Istina je da se nisam vratio u svoju domovinu, ali to nije bila tajna. Dosao sam u Ameriku da formiram novi zivot. Mogu reci da sam zadovoljan sa rezultatima koje sam ovdje postigao.


P.S. Na slici je profesor ispred svog univerziteta.

2 Comments:

Anonymous Natasa said...

Profesore!
Izrazavam postovanje i zadovoljstvo Tvojim nazorima i postignucima; spremnoscu da se prilagodis novoj sredini; da je uzajamno davanje maksimalno i bez rezervi, i sto potvrdjujes da je domovina tamo gdje te prihvacaju, postuju, pa i vole.

Friday, 15 December, 2006  
Blogger Mirjana said...

Profesore!
Proslo je vise od 10 god. kad smo se posljednji put vidjeli u Zagrabe, ali na vama se godine ne vide. Nostalgija se puno lakse preboli kad se covjek osjeca sretan i zadovoljan u novoj sredini, a posebno dobro prihvacen.
Puno pozdrava iz "dezele"
Mirjana

Sunday, 17 December, 2006  

Post a Comment

<< Home