Begovo

Zima se polako blizi, snijega jos uvijek nema ali ce ga biti, pa da se malo vratimo u proslost, u vrijeme kada je snijeg u nasem gradu svake zime redovito prekrivao tlo mnogo duze nego sto je to danas slucaj.

Sjecam se tih dana kada su se, bez obzira da li je to bio skolski dan ili vikend, sva brda i brdasca u gradu i okolini pretvarala u skijalista, sanjkalista, klizalista. Sjecam se kada sam dugo uvece ostajao na brdu spustajuci se na sankama koje mi je pokojni otac napravio. Kuci bih dolazio polusmrznut ali sretan i zadovoljan sto se snijeg nije otopio, nadajuci se da cu slijedeci dan nastaviti tamo gdje sam stao.

Sjecam se kako smo se takmicili cije ce sanke otici najdalje. Koristili su se tu razni premazi, samo da se pobijedi.

Rjedji su bili oni koji su imali skije. Obicno smo skije pravili od necije ograde (morala je biti od bukve), koju bismo savijali koristeci posebne tehnike. Kada danas vidim ovaj silni izbor skija i skijaske opreme, glava me zaboli. Pitam se kako smo se mi mogli skijati i sankati a da se nismo bojali da cemo slomiti nogu, ruku, ili, nedaj boze, 'zaraditi' neku tezu ozljedu.

Povod ovom prilogu je ova fotografija na koju naletih pregledajuci neke stare foto albume. Znam da medju posjetiocima ovog bloga ima mnogo onih kojima je skijanje bilo omiljen sport i koji bi mogli mnogo toga napisati (ili mi se samo tako cini) o zgodama (i nezgodama) prilikom njihovih zimskih 'avantura'. Na ovoj slici je u prvom planu Kemal Poric (Kemo), zvani Buha, za kojeg mi rekose da je bio jedan od najboljih skijasa u to vrijeme. Skijasa u pozadini ne znam, mozda ce ga netko prepoznati. Mjesto 'dogadjanja', Begovo brdo, poznato skijaliste starih banjalucana.