Reunion
Familija Sirbegovic je, kao i mnoge druge koje su morale napustiti Banjaluku, prosla kroz mnogo toga prije nego su stvari legle na svoje mjesto. Evo profesorove ‘kratke price’ o njihovim zivotnim putevima u ovih zadnjih desetak godina:
Stigli smo u Ameriku 5. septembra 1995. godine. Zevka i Senad su se smjestili u Columbia, Maryland, a ja na Columbia University u New York-u. Najstarija kcerka Aida s muzem Borisom i dvoje djece je u Becu i tu ostaje. Zinka se muci studirajuci u Becu bez neke perspektive, a Esad zavrsavajuci gimnaziju stanuje kod mog mladjeg brata Alije.
Ni Zinki ni Esadu Bec nije perspektiva. Trudim se i uspijevam da ih u januaru 1996 dovedem u Columbia-u.
Senad (najmladji sin) je odmah krenuo u 6 razred (a ne u peti, kako je po godinama trabao) srednje skole. Zinka i Esad su se upisali na Columbia Community College. Oboje su sudirali i u isto vrijeme radili.
Nakon dvije godine presli su na Towson University i oboje diplomirali: Zinka, 'Biologiju', a Esad 'Racunare i Biznis'.
Esad se vratio u Bec, tamo se ozenio i magistrirao. Zinka se udala i u maju dobila sina.
Senad je diplomirao 'Istoriju' i polozio za Law School koju pocinje studirati u avgustu.
Senad je trenutno s nama u istom domacinstvu. Kada nastavi studij kao i ranije stanovace u kampusu ili privatno.
Od cetvero djece Zevka i ja cemo ostati sami.
Sedat.
Iz ovog kratkog javljanja se moze steci slika o zivotnim putevima mnogih banjaluckih familija ovdje u Americi. Zivot je ovdje drugaciji: umjesto nekadasnjeg zivota u jednoj sredini (obicno istom gradu) i gotovo svakodnevnih posjeta (za nas je nekad Juga bila prevelika pa se nismo micali iz Banjaluke), sada se djeca lako odlucuju za samostalan zivot, nekada hiljadama kilometara daleko. Zivot na ‘zapadu’ uzima svoj danak i malo se tu sta moze promijeniti.
Mladja generacija ne misli tako. Oni idu tamo gdje imaju bolju perspektivu i prihvataju promjene bez ikakvih problema. Nama starijima to bas nije po volji ali moramo se pomiriti sa sudbinom. Kada malo bolje razmislim, i to je bolje, nego ostati na jednom mjestu, ne imati perspektive (i zanemariti skole) i cekati da ti neko nesto udijeli. Uostalom, rezultate svega recenog cemo imati prilike vrlo brzo procenjivati.
Stigli smo u Ameriku 5. septembra 1995. godine. Zevka i Senad su se smjestili u Columbia, Maryland, a ja na Columbia University u New York-u. Najstarija kcerka Aida s muzem Borisom i dvoje djece je u Becu i tu ostaje. Zinka se muci studirajuci u Becu bez neke perspektive, a Esad zavrsavajuci gimnaziju stanuje kod mog mladjeg brata Alije.
Ni Zinki ni Esadu Bec nije perspektiva. Trudim se i uspijevam da ih u januaru 1996 dovedem u Columbia-u.
Senad (najmladji sin) je odmah krenuo u 6 razred (a ne u peti, kako je po godinama trabao) srednje skole. Zinka i Esad su se upisali na Columbia Community College. Oboje su sudirali i u isto vrijeme radili.
Nakon dvije godine presli su na Towson University i oboje diplomirali: Zinka, 'Biologiju', a Esad 'Racunare i Biznis'.
Esad se vratio u Bec, tamo se ozenio i magistrirao. Zinka se udala i u maju dobila sina.
Senad je diplomirao 'Istoriju' i polozio za Law School koju pocinje studirati u avgustu.
Senad je trenutno s nama u istom domacinstvu. Kada nastavi studij kao i ranije stanovace u kampusu ili privatno.
Od cetvero djece Zevka i ja cemo ostati sami.
Sedat.
Iz ovog kratkog javljanja se moze steci slika o zivotnim putevima mnogih banjaluckih familija ovdje u Americi. Zivot je ovdje drugaciji: umjesto nekadasnjeg zivota u jednoj sredini (obicno istom gradu) i gotovo svakodnevnih posjeta (za nas je nekad Juga bila prevelika pa se nismo micali iz Banjaluke), sada se djeca lako odlucuju za samostalan zivot, nekada hiljadama kilometara daleko. Zivot na ‘zapadu’ uzima svoj danak i malo se tu sta moze promijeniti.
Mladja generacija ne misli tako. Oni idu tamo gdje imaju bolju perspektivu i prihvataju promjene bez ikakvih problema. Nama starijima to bas nije po volji ali moramo se pomiriti sa sudbinom. Kada malo bolje razmislim, i to je bolje, nego ostati na jednom mjestu, ne imati perspektive (i zanemariti skole) i cekati da ti neko nesto udijeli. Uostalom, rezultate svega recenog cemo imati prilike vrlo brzo procenjivati.
Labels: USA
posted by co | 12:01 AM
1 Comments:
Dragi profesore! Sjecam se kad se je Zinka rodila da je moja majka govorila: Aida je najdraza opera Zinke Kunc. Danas i Aida i Zinka imaju vec djecu. Valika stvar je izvesti cetvero djece na pravi put i to u takvim zivotnim uslovima u kojima ste vi zivjeli. Tanasko Tasic koji zivi u Ljubljani je prijatelj od Aidinog muza Borisa pa smo mi znali 95 god. da je troje vase djece u Becu. Kako brzo prodje desetak godina. Sretne praznike cijeloj obitelji Sirbegovic kao i svim blogerima sirom svijeta Mirjana Stancic
Post a Comment
<< Home