SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, December 23, 2006

Jos jedna godisnjica

Nakon jucerasnjeg 'crnog' priloga, danas nesto veselije. Jos uvijek koristim svoj album i izvlacim neke fotografije iz nekih davnih vremena i prijatelja s kojima smo proveli prilican dio nasih zivota.

Na danasnji dan tamo davne sedamdeset i neke, Marina i Srebi su rekli ono sudbonosno DA i kako tada, itako i danas.
Vjencanja se sjecam kao kroz maglu. Sale za vjencavanja skupstine opstine se uopce ne sjecam, jos manje ljudi i cijele procedure ali mi se u glavi vrzmaju neke slike iz restorana na katu Expresa, gdje je bio glavni dernek. Bilo je puno zvanica, Nera i ja potpuno izgubljeni kao kuma i kum.
Nekako smo nas dvoje to vece prezivjeli a nakon par dana smo svi zajedno otisli na docek Nove Godine u Sibenik. E tu me sjecanje malo bolje sluzi. Odlicno se sjecam doceka i pecenice koju su gosti za stolom odmah do nas dobili na tomboli. I mi smo bili ponudjeni i moram priznati da nikada ukusniju pecenicu nisam jeo u svom zivotu.
Sjecam se i naseg povratka kuci. Noc prije povratka je bilo veliko nevrijeme s jakim vjetrom tako da je u cijelom podrucju nestalo struje. Struje nije bilo ni ujutro tako da smo se spakovali i spremili u hladnoj hotelskoj sobi.
Lose vrijeme nas je pratilo cijelim putem. Prilikom kratkog odmora u Livnu , bilo je gotovo nemoguce doci do restorana od hladnoce, snijega i poledice. Cijelim putem nas je pratila jaka snjezna mecava a preko Kupresa su se zadnje kapi konjaka koristile za brisanje sofersajbe, jer se cijeli autobus prakticno ledio.
U Banjaluku smo stigli nakon velikog zakasnjenja ali nam je i ovaj put ostao u sjecanju kao nesto lijepo sto nam se desilo jednom davno.
Kumovi su danas u Sloveniji, mi u Americi, ali se ipak nadje nacina da se, s vremena na vrijeme, vidimo. Kao potvrda moze posluziti i prvi prilog ovog bloga iz decembra prosle godine. Posto godisnjicu ne mozemo zajedno proslaviti, koristim ovu priliku da svojim kumovima zazelim puno srece u buducem zivotu, da danasnji dan lijepo provedu i da se sjete svojih kumova u Americi i da u nase ime popiju jednu casu crnog. A i mi cemo.

Labels:

0 Comments:

Post a Comment

<< Home