Karamazov

Igor, sin mojih prijatelja Branke i Nenada, je upisavsi se u muzicku skolu raskinuo s porodicnom tradicijom 'konkretnih' zanimanja. On zivi s muzikom, zraci entuzijazmom i s njim je lijepo razmjeniti razmisljanja i informacije. Negdje proljetos me pozvase na koncert u Zenicu, gdje zive. Tamo 12. april ima istu tezinu kao 22. april u Banjaluci; racunam prigodni koncert, treba
dati podrsku mladom studentu gitare, prihvatam od srca. Ipak, poslije par dana uvidjam da su obaveze jace i nazovem onako iz pristojnosti. Tek tada shvatam da na koncertu ne svira moj mladi prijatelj, nego izvjesni Karamazov. Igor nije mogao sakriti razocarenje kad sam ga pitao ko je u
stvari taj. Rus?

Saznadoh da je tajanstveni muzicar, pravim imenom Edin Djananovic, Bosanac iz Zenice. Poznajem neke Djananovice, ali vise me zainteresirala prica o ambicioznom muzicaru koji je kao veliki talenat iz nize 'uletio' u srednju muzicku, a kasnije preko Italije i Svicarske postao koncert majstor lutnje - o cemu mnogobrojni mogu samo mastati.

Jos uvijek zalim za zenickim koncertom, posebno kad mi je Igor prebacio tri piratska CD-a s Edinovom lutnjom. To jednostavno treba cuti (izdvajam 'Cuban landscape with rain' i 'Old Anadolian song' sa CD Concerto in dialogo)! Edo je u srednjoj skoli formirao bend 'Baron Karamazov' (eksperimentisao je sa gitarom i flasama kao udaraljkama) da bi kasnije drugacijim putem i visegodisnjim fanaticnim radom osvojio sam vrh. Sada je iskljucivo u umjetnickoj muzici (gitara, el. gitara, lutnja-theorbo).

Ilustrativan je Igorov komentar: 'On je nedostizan, poslije koncerta sam se mislio prebaciti na sumarstvo.'

Danas se o Karamazovu mnogo cuje: svira u vrhunskim dvoranama, pljescu mu i kriticari i kraljice, termini su mu popunjeni, postao je relevantno ime... U klasicnu muziku je uvukao Stinga (frontmen nekadasnjeg Police-a) i njihov album 'Songs from the Labirinth' (renesansnog kompozitora Johna Dowlenda) je u rekordnom vremenu prodat u vise od pola miliona primjeraka. Sta ce biti tek kad se pocne prodavati legalno i u nasoj provinciji...

Prilog sam napisao jer mi se cini da bi nasim mladim blogerima, ne samo muzicarima, mogao biti stimulativan na njihovim putevima.

I jos nesto, Edo nije zaboravio Bosnu. Navrati zbog familije, prijatelja i muzike, ali zeli i da u nekoj akusticnoj bosanskoj crkvi snimi kompozicije za lutnju Franje Bosanca (U Veneciji prije pola milenijuma je nastala notna
sveska Franciscusa Bossinensisa.

Mario