Propaganda ili...

Majda me svakim svojim prilogom odusevi. Ponekad mi se cini da je ona nasa generacija (ili bolje reci moja), jer njena razmisljanja su veoma slicna mojim. Danasnja tema govori o dogadjanjima koja su, siguran sam, zbunila mnoge iz one generacije koji su se nasli u osmogodisnjim skolama u ona ratna vremena. I ne samo njih, vec i nas, roditelje, koji smo ostali zateceni tadasnjim razvojem dogadjaja.

Ta tematika je za mene i danas veoma aktuelna i moglo bi se o njoj dosta toga napisati. Bilo bi interesantno cuti i misljenja ostalih, jer mislim da to ona (tema) zasluzuje. Misljenja ce, najvecim dijelom izostati, jer velika vecina ih skriva i ne zeli ih javno izreci. Ovom mom zakljucku su doprinijeli mnogi 'skakljivi' prilozi, koji su ostali be ikakvog odjeka. Cini se da vecini vise odgovaraju oni prilozi gdje se mozemo javiti sa "Pozdravljam Peru..."

Uz prilog nisam nasao niti jednu prigodnu fotografiju, pa ako netko ima kakav prijedlog, neka mi se javi. Da ne duzim, evo Majdinog priloga:

Dosla sam u Hrvatsku, krenula u skolu u 5-i ce razred i pocela sticati nove prijatelje. Prvih dana nije niti malo bilo lako. Jos uvijek sam mijesala cirilicu (kojom sam morala pisat u B.-Luci) i latinicu, pricala s naglaskom kojeg se danas ni ne sjecam, „pala“ u potpuno novu sredinu.

Dosao je sat kada su sva djeca krenula na vjeronauk (izborni predmet). To je bilo nesto potpuno normalno za njih. U mojoj glavi nastala je zbrka nisam znala sto je to, nisam znala da li da udjem u ucionu ili da ostanem sama ispred vrata, bila sam zbunjena. A ostala djeca su me gledala i nije im bilo jasno zasto ja sa nekom nevjericom posmatram ucionu u koju svi ulaze. To je za mene bilo nesto sasvim novo, nesto cemu se nisam nadala niti razmisljala o tome kao ni moji doma, pa me nisu ni pripremili na to.

Na vratima se pojavio covjek velikih, rumenih obraza sa smijeskom na licu, pogledao je moje uplakano i zastraseno lice i prisao mi. Ja sam mu kroz plac govorila kako sam ja nova ucenica 5-ce razreda i da ne znam da li da idem na njegov sat ili ne. On mi je rekao da razmislim i da odlucim, da mogu da udjem i vidim kako to izgleda, pa ako mi se svidi da mogu ostati. Ja se vise ne sjecam tog mog prvog sata vjeronauka, znam da sam negdje scucurena u klupi promatrala.

Dosla sam kuci pricala sa roditeljima koji su mi rekli da bi trebala ic da se ne bi odvajala od ostale djece - kao sto je to bilo u Banjaluci. Da na tom satu kao i na ostalim ne mogu naucit nista lose. Ja sam to odbijala, jer sam imala strah u sebi jer nisam znala molitve i sve ostalo sto ide uz to i u krajnoj liniji to me iskreno nije ni privlacilo.

Opet je dosao sat vjeronauka i ja opet nisam znala da li da ostanem sama ispred vrata ili da pobjedim strah od nepoznatog i da udjem. Usla sam i drugi put i treci,…Dani su prolazili, a sati vjeronauka uvjek su bili zezancija poslije „Oce nas“ i to je licilo na sve osim na neki sat u nekom razredu u nekoj skoli.Velecasni (pop) koji je vodio taj sat bio je prava ljudina, pomogao mi je da svladam nepoznato i da se u potpunosti prilagodim novoj sredini. Ne moram Vam ni pricati da sam se ja krizala na sve strane svijeta, da su mi ruke letile „u krivom smjeru“, a on bi mi poslije sata decentno pozvao i objasnio mi kako se prekrizi (prekrsti).

Svi su ga doslovno obozavali od najmladjih do najstarijih. Kad bi usao u dvoriste skole sa svojim autom, djeca bi trcala prema njemu i zicala pare koje bi on samo vadio iz dzepova, drugi fakini bi trazili cigare, a on bi otvorio svoju kutiju malbora i podjelio je. Pricali su mi prijatelji iz razreda da su prije njega imali jos boljeg koji im je znao svirati gitaru na satu i pricati viceve. A ja sam si mislila kako od ovog bolji, ne postoji bolji. Mislila sam si da li je to neka vjerska propaganda da djeca zavole vjeronauk, Crkvu, vjeru ili nesto trece.

Dani su odmicali kako to samo oni znaju, dosao je sedmi razred (ja sam se vec u potpunosti snasla u novoj sredini) i sa njim novi velecasni (pop). Vjeronauk se promijenio skroz na skroz. Vise nije bilo toliko smijeha i zezancije, jer „ovaj novi“ to nije dopustao u tolikoj mjeri. Ja i moja drugarica Maja tjerale smo neki inat zezale sve oko sebe, isle im svima na zivce – puco nas pubertet al ono pravo.

Jednog dana ulazeci u razred „ovaj novi“ me zaustavi i pita me: „Majda, a ti si bas iz Banjaluke“ ja mu odgovori: „ Da ja sam BAS iz Banjaluke“, krenula sam dalje da sjednem u svoju zadnju klupu sa svojom drugaricom Majom. Kad je sat poceo, on je prvo krenuo da provocira Maju. A mene je poslije toga pitao:
„ Majda znas li ti koliko ima viceva o Bosancima?“ Ja sam samo sutila, spustila bradu na klupu i ljuljala se na stolici. A on je zatim: „ Nema ni jedan, sve je to istina!“ Svi su s nestrpljenjem u razredu cekali njegov odgovor i kada je rekao i zavrsio misao samo se cuo grohot po razredu, svi su se smijali i gledali u mene. Ja sam samo proletila pogledom i najzalosnije je bilo to sto su se i druga djeca – Bosanci smijali toj njegovoj izjavi. Ja i Maja krenule smo prema izlazu iz razreda. Mislila sam samo da se ne rasplacem, samo da uzdignutog cela izadjem iz razreda. Otisle smo pedagogici, otisle smo razrednici (jer bilo je dosta spustanja glave – tamo negdje…) digle cijelu frku u skoli.

Dosla kuci placuci i rekla starcima, prigovarala im sto su mi rekli da idem na vjeronauk… Tata je sljedeci dan otisao u skolu nije me ispisao (jer opet nije htio da se odvajam od drugih) popricao sa „onim novim“ ovaj se kao nesto izvinjavo, to je kao proslo, to se kao zaboravilo – nikom nista.

I mislim si ja opet, jel ono bilo propaganda, kad nam je onaj crvenih obraza prico price sa smijeskom i kad su mu djeca dubila na glavi i mogli od njega da rade sta hoce i sta bi „ovaj novi“ napravio kad bi me vidio da se ja ne znam ni prekrizit.

I jel mojim „prijateljima“ „ovaj novi“ bio bolji od prijasnjeg, jer i ovaj, eto podje pricat viceve.

P.S. U srednjoj sam krenula samovoljno na etiku.

Majda