Rat stize, ostade se bez posla (znate ono, suprug se nije odazvao u rezervu), nije se imalo potrebe za Janjinim uslugama. Janja je takodjer brinula svoje brige. U pocetku je jos uvijek ponekad svracala da vidi svoju Sanju. Vrijeme se blizilo nasem odlasku i gotovo da nitko nije razmisljao sta to znaci za Sanju i Janju. Jedna odlazi u nepoznato, druga ostaje u neizvjenosti. Nitko nije razmisljao da li ce se ikada vise sresti. U to doba Amerika nije bila ni u snovima.

Desi se se sto se desi: Sanja stize u Zagreb, pa zatim u Ameriku, a Janja ostade u Banjaluci. Jedna o drugoj nisu godinama znale ama bas nista. Kasnije, mnogo kasnije, pokoja vijest bi procurila i to je bilo sve.

Proslog oktobra, konacno, ukaza se prilika za ponovni susret. Sanja je, tokom skolskog prekida, ‘skoknula’ iz Rima u stare krajeve, pa tako stize i u Banjaluku. Rekose joj da Janja sada zivi u “Srpskom Milanovcu” (o boze, ljudska glupost je beskonacna) i ona se zaputi u te “nove krajeve”.

Mogu samo zamisljati kako je taj susret protekao. Sanja nam je pricala da je bilo puno suza, ali i puno srece. Janju su stigle godine, oci je slabije sluze, ali se jos uvijek drzi. Sanja je ostala cijeli dan u posjeti i tek uvece se vratila u grad. Tako nastade i ona prva fotografija, za uspomenu i dugo sjecanje, sto bi rekli nasi ljudi. A ova druga je iz onih mirnih, lijepih vremena, kada nitko nije pomisljao da ce se ova prica jednog dana pojaviti na nekom tamo blogu.

A koliko bi se ovakvih prica jos moglo ispricati?