Janja

Siguran sam da ovakvih prica ima jos, da je slicnih susreta bilo ili ce ih tek biti, samo ja za njih ne znam pa ne mogu o njima pisati. Zato pisem o ovom, jer se dugo ocekivao i konacno, proslog oktobra, nakon punih trinaest godina, i desio.

Kada je tamo 80-tih trebalo naci rjesenje za cuvanje djece, kuma Aida nam predlozi zenu iz njene zgrade, zapravo iz stana preko puta njenog. Nije trebalo mnogo da se dogovara i Janja je pristala da preizme brigu o Sanji, a uz put i Davoru, koji je bio nesto stariji i vec duze vremena isao u vrtic.

Janja je stizala svako jutro na vrijeme, kao svicarski sat. Kisa, snijeg, mraz, “nista je nije moglo iznenaditi”. Djeci je “upala kasika u med”: Davor je mogao duze odspavati prije jutarnje skole, topao dorucak je uvijek bio spreman, stvari spremne za skolu. Sanja je bila posebna prica. Janja je posebno bila 'slaba' prema njoj, a ona, kako to obicno biva, je iskoristila situaciju i od prvog dana preuzela 'komandu' u svoje ruke. Dorucak se donosio u krevet, igracke bi se razbacivale po stanu, radilo se sta se hoce. Kada bi se mi vratili kuci, stan je bio besprijekorno uredjen, sudje oprano, kreveti zategnuti, nitko ne bi pomislio da je tokom dana licio na bojno polje.

Jedan iznenadan posjet u toku radnog vremena i sok: stan okrenut naopacke. Igracke na sve strane, Sanja se izvalila na kaucu a Janja je hrani kao malu bebu. Ali sta da covjek uradi, djeci je bilo lijepo, covjek se nije mogao naljutiti na Janju koja je sve cinila da djeca osjete toplinu doma koja u danasnje doba mnogima nedostaje.