Biljana

(iz neobjavljene knjige „U ime naroda!“)

Danas bi imala 27 godina.

Jos osjecam njen cvrsti zagrljaj. Visoka mrsava osamnaestogodisnja djevojka obuhvatila je moja ramena ponavljajuci neprestano - mama moje Ane, mama moje Ane, je li to moguce?

Kad je otvorila vrata izgubila sam osjecaj za prostor i vrijeme, trajalo je nekoliko sekundi dok me je prepoznala, a onda ovaj zagrljaj koji nije prestajao. Plakale smo obje izgubljele u poplavi osjecaja. Kad sam poslije ni sama ne znam koliko vremena podigla glavu, ugledala sam skamenjena lica njenih roditelja. Stajali su na vratima svoga stana i nijemo promatrali ovaj susret.

Bila je najbolja prijateljica moje kcerke iz djetinjstva. I jedina. Do danas. Odrasle su u Banja Luci u komsiluku, isle u isti vrtic, istu (Brace Pavlic) skolu, zajedno slavile rodjendane… Do 1992. godine. Tad je sva ludost ovog svijeta pocela za nasu nesretnu djecu, sva radost gotovo zauvijek prestala. Nisu se smjele niti pozdraviti, otisli smo tajno. Biljana je ostala.

Prosle su godine. Moj prvi odlazak poslije rata za Banja Luku. Jedino pitanje moje Ane je bilo hocu li posjetiti Biljanu. Obecala sam iako nisam znala sta me tamo ceka, hocu li uopste smjeti slobodno hodati banjaluckim ulicama.

Pozvonila sam na vrata stana gdje su i ranije stanovali. Tresla sam se od uzbudjenja. U ime moje kcerke koja nikada poslije nije imala prijateljicu, u ime tada 12-ogodisnjeg djeteta koje je u svakoj curici u Njemackoj trazilo Biljanu, izgubljeno prijateljstvo i izgubljeno djetinjstvo.

Sjedila je na kaucu pored mene ne ispustajuci moju ruku, ljubila me svakih pet minuta neprestano ponavljajuci: - Zar je moguce da ponovo vidim mamu moje Ane? - Sa ushicenjem je gledala Anine slike. Visoka djevojka kao i ona promatrala ju je sa slika. Davno su prestale biti djeca.

Spakovala je paketic za Anu.

Dragocjene sitnice je sve sto je od nje ostalo. Poginula je u saobracajnoj nesreci u maju 2001. Nisu se uspjele nikada vise vidjeti. A ja i danas osjecam njene tople suze koje su se slijevale s njenog lica na moje u zagrljaju koji sam mislila da nikad nece prestati, zagrljaju koji je bio namijenjen mojoj Ani.

Jasna Prpic