Ove čokoladice me vratiše u doba fasungi, (mjesečnih sljedovanja prehrambenih namirnica, kako smo ih zvali u mom komšiluku), koja su u mojoj familiji (a i u mnogim drugim u to vrijeme) bile sastavni dio života. Svakog mjeseca, kada bi se primila plata (a primala se jedanput mjesečno), obavezno se išlo u trgovinu u nabavku namirinica za taj mjesec. Spisak je bio podugačak i uglavnom su se svaki mjesec nabavljale iste stvari. Čokoladice životinjsko carstvo su u mojoj familiji bile sastavni dio spiska, kao što je to bilo brašno, šecer, ulje ili neke druge namirnice, bez kojih se nije moglo živjeti. One su spadale u grupu ‘dječijih radosti’ u koje su, u mom slučaju, spadale i bombone 505 sa crtom (sjećate se one metalne kutije u kojoj su bile pakovane), o kojima bi se takodjer moglo mnogo toga napisati.

Uz fasungu je bio vezan i problem njenog dopremanja. Ne sjećam se kako smo to radili prije pojave trokolica (bicikla sa tri točka), koje su gotovo sve prodavaonice u jednom momentu nabavile. Vjerojatno je to bila ‘politička’ (ili poslovna) odluka (s višeg nivoa!), jer u to doba nije bilo borbe za tržiste, kao sto je to danas slučaj.

Fasunga me takodje veže za našeg omiljenog trgovca u to doba, Rafu (Lipovca), kojeg su u mom dijelu grada svi poznavali. Rafo je bio tragovac starog kova, koji je poznavao sve svoje mušterije u glavu i znao šta kojemu treba. Njegova trgovina je imala sve što je nekoj familiji trebalo i nije bilo potrebe ići na drugo mjesto da nesto nabaviš: ako si nešto trebao, to si mogao naći kod Rafe. Ako to Rafo nije imao, našao bi načina da to nabavi.

Kako su se trgovci u to vrijeme takodjer premještali iz radnje u radnju (ne znam razloge ali vjerujem da su to opet bile ‘političke’ odluke), tako su i sve mušterijom išle za Rafom, čak i kada je trgovina bila mnogo dalje nego ona u kojoj je prije toga radio. Rafo je bio trade mark, što bi rekli u današnje doba, i bio je najbolja reklama za trgovinu. Radio i TV u to doba nisu bili potrebni : živa riječ je bila dovoljna.

Priča o čokoladicama se ne moze završiti bez spominjanja Ale, banjalučke legende, koju smo svi mi poznavali. Ale je imao (vjerujem da je to i danas slučaj) poseban dar: znao je svaku životinju sa Kraševih sličica napamet: dovoljno je bilo reći broj sličice i on bi odmah izbiflao o kojoj se životinji radi. I obratno.

Sudbinu Kraševih čokoladica u danasnjoj Banjaluci ne znam (možda mi se neko javi s informacijom). Da li se mogu nabaviti ili su još uvijek nepodobne za te krajeve, kao i mnogo toga drugog što više ne pripada tom miljeu? Jesu li i one dio neprijateljske propagande ili su našle mjesto u životima najmladje generacije.

Ono sto znam sa sigurnošcu je da su one osvojile moje male komšije i da se tradicija nastavlja, makar ovdje u Americi, daleko od mog rodnog grada.