SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, April 03, 2007

Ove čokoladice me vratiše u doba fasungi, (mjesečnih sljedovanja prehrambenih namirnica, kako smo ih zvali u mom komšiluku), koja su u mojoj familiji (a i u mnogim drugim u to vrijeme) bile sastavni dio života. Svakog mjeseca, kada bi se primila plata (a primala se jedanput mjesečno), obavezno se išlo u trgovinu u nabavku namirinica za taj mjesec. Spisak je bio podugačak i uglavnom su se svaki mjesec nabavljale iste stvari. Čokoladice životinjsko carstvo su u mojoj familiji bile sastavni dio spiska, kao što je to bilo brašno, šecer, ulje ili neke druge namirnice, bez kojih se nije moglo živjeti. One su spadale u grupu ‘dječijih radosti’ u koje su, u mom slučaju, spadale i bombone 505 sa crtom (sjećate se one metalne kutije u kojoj su bile pakovane), o kojima bi se takodjer moglo mnogo toga napisati.

Uz fasungu je bio vezan i problem njenog dopremanja. Ne sjećam se kako smo to radili prije pojave trokolica (bicikla sa tri točka), koje su gotovo sve prodavaonice u jednom momentu nabavile. Vjerojatno je to bila ‘politička’ (ili poslovna) odluka (s višeg nivoa!), jer u to doba nije bilo borbe za tržiste, kao sto je to danas slučaj.

Fasunga me takodje veže za našeg omiljenog trgovca u to doba, Rafu (Lipovca), kojeg su u mom dijelu grada svi poznavali. Rafo je bio tragovac starog kova, koji je poznavao sve svoje mušterije u glavu i znao šta kojemu treba. Njegova trgovina je imala sve što je nekoj familiji trebalo i nije bilo potrebe ići na drugo mjesto da nesto nabaviš: ako si nešto trebao, to si mogao naći kod Rafe. Ako to Rafo nije imao, našao bi načina da to nabavi.

Kako su se trgovci u to vrijeme takodjer premještali iz radnje u radnju (ne znam razloge ali vjerujem da su to opet bile ‘političke’ odluke), tako su i sve mušterijom išle za Rafom, čak i kada je trgovina bila mnogo dalje nego ona u kojoj je prije toga radio. Rafo je bio trade mark, što bi rekli u današnje doba, i bio je najbolja reklama za trgovinu. Radio i TV u to doba nisu bili potrebni : živa riječ je bila dovoljna.

Priča o čokoladicama se ne moze završiti bez spominjanja Ale, banjalučke legende, koju smo svi mi poznavali. Ale je imao (vjerujem da je to i danas slučaj) poseban dar: znao je svaku životinju sa Kraševih sličica napamet: dovoljno je bilo reći broj sličice i on bi odmah izbiflao o kojoj se životinji radi. I obratno.

Sudbinu Kraševih čokoladica u danasnjoj Banjaluci ne znam (možda mi se neko javi s informacijom). Da li se mogu nabaviti ili su još uvijek nepodobne za te krajeve, kao i mnogo toga drugog što više ne pripada tom miljeu? Jesu li i one dio neprijateljske propagande ili su našle mjesto u životima najmladje generacije.

Ono sto znam sa sigurnošcu je da su one osvojile moje male komšije i da se tradicija nastavlja, makar ovdje u Americi, daleko od mog rodnog grada.

Labels:

3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Sarajevo 1969:
Ici tramvajem do druga ili za iste pare kupiti Zivotinjsko i odpjesaciti? Dilema sa uvijek istim rjesenjem. I radost kad naidjes na "ovu nemam"

Zivotinjsko ne poznaje granice koje ljudi prave, ima ga i u lokalnoj radnji u Kanadi. Jedino nema onog nekadasnjeg iscekivanja "do naredne cokolade" jer zena kupi 10-20 komada odjednom

Wednesday, 04 April, 2007  
Blogger co said...

Ljudi i zivotinije dijele mnogo toga zajednickog ali ima i dosta toga razlicitog!

U zivotinjskom carstvu se zna ko je ko: zec je uvijek zec, a vuk, vuk. Zeca se ne boji nitko, a od vuka se svi sklanjaju.

U ljudskom rodu je to vec drugacije. Nikada ne znas da li se u nekome ‘jagnjetu’ krije vuk ili lisica. U to smo se svi imali priliku uvjeriti.

Wednesday, 04 April, 2007  
Anonymous majda said...

Jednom prilikom (radila sam neki studentski posao) kolegica koja je sa mnom radila, prica i rece kako njezina baka kupi svaki dan njenom sinu cokoladicu Zivotinjsko Carstvo. Ja se iznenadi, pa pogleda u nju sirom otvorenih ociju, kao zar jos toga ima? Ja se sva nasla u cudu, ona nesto besjedi dalje a ja se sjeti cokoladica kao iz nekog prijasnjeg zivota, vrati se u ona vremena kada je moja baka dolazila sa malim cokoladicama. Kao da su one bile rezervirane samo za moje djetinjstvo u Banjaluci, mozda sam ih zato i zaboravila traziti na policama mnogobrojnih danasnjih trgovina. Sjecam se i bunteva slicica koje su ostale u „Hladnoj sobi“ bakine kuce. Rece ta kolegica na kraju kako su i album popunili, sto u meni pobuni jos vece interesovanje, jer ja ga nikada nisam popunila do kraja. Reko valjda je i Kras odlucio otiskati i onih pet slicica, pa podjeliti malobrojnim sretnicima kosaricu slatkisa. Da su znali koliku bi srecu izazvali kod djece mozda bi to i prije napravili.
Puno pozdrava.

Wednesday, 04 April, 2007  

Post a Comment

<< Home